U svakoj fazi preventivne mjere mogu ga zaustaviti. Proces nije linearan. Faze se mogu odvijati istovremeno
Genocid je postupak koji se razvija u deset faza koje su predvidljive, ali ne i neumoljive. U svakoj fazi preventivne mjere mogu ga zaustaviti. Proces nije linearan. Faze se mogu odvijati istovremeno. Logično je da kasnijim fazama moraju prethoditi ranije faze. Ali sve faze nastavljaju djelovati tijekom cijelog procesa.
- KLASIFIKACIJA: Sve kulture imaju kategorije za razlikovanje ljudi u „nas i njih“ prema nacionalnosti, rasi, vjeri ili nacionalnosti: Nijemci i Židovi, Hutu i Tutsi. Bipolarna društva kojima nedostaju mješovite kategorije, poput Ruande i Burundija, najvjerojatnije će imati genocid.
Glavna preventivna mjera u ovoj ranoj fazi je razvoj univerzalističkih institucija koje nadilaze etničke ili rasne podjele, koje aktivno promiču toleranciju i razumijevanje i koje promiču klasifikacije koje nadilaze podjele. Katolička Crkva mogla je igrati tu ulogu u Ruandi, da je nisu podijelili isti etnički rascjepi kao ruandsko društvo. Promocija zajedničkog jezika u zemljama poput Tanzanije također je promovirala transcendentni nacionalni identitet. Ova potraga za zajedničkim temeljima vitalna je za ranu prevenciju genocida.
- SIMBOLIZACIJA: Klasifikacijama dajemo imena ili druge simbole. Ljudi nazivamo “Židovima” ili “Ciganima” ili ih razlikujemo po bojama ili haljinama; i primijenite simbole na članove skupina. Klasifikacija i simbolizacija univerzalni su ljudi i ne moraju nužno rezultirati genocidom ako ne vode do dehumanizacije. U kombinaciji s mržnjom, na nevoljne članove parija skupina mogu se nametnuti simboli: žuta zvijezda za Židove pod nacističkom vlašću, plavi šal za ljude iz istočne zone u Kambodži Crvenih Kmera.
U borbi protiv simbolizacije, simboli mržnje mogu biti zakonski zabranjeni (svastike u Njemačkoj), kao i govor mržnje. Grupno obilježavanje poput odjeće bandi ili plemenskih ožiljaka također može biti zabranjeno. Problem je u tomu što zakonska ograničenja ne će uspjeti ako ih ne podrži popularna kulturna provedba. Iako su Hutu i Tutsi do 1980-ih u Burundiju bile zabranjene riječi, zamjenske riječi. Ako se, međutim, široko podrži, uskraćivanje simbolizacije može biti moćno, kao što je to bilo u Bugarskoj, gdje je vlada odbila dostaviti dovoljno žutih znački, a najmanje ih osamdeset posto Židova nije nosilo, oduzimajući žutoj zvijezdi značaj kao nacistički simbol za Židove.
3. DISKRIMINACIJA: Dominantna skupina koristi zakon, običaj i političku moć kako bi negirala prava drugih skupina. Nemoćnoj skupini možda ne će biti dodijeljena puna građanska prava, glasačka prava, pa čak ni državljanstvo. Dominantnu skupinu pokreće ideologija isključenja koja bi manje moćnim skupinama oduzela prava. Ideologija zagovara monopolizaciju ili širenje moći od strane dominantne skupine. Ozakonjuje viktimizaciju slabijih skupina. Zagovornici ideologija isključenja često su karizmatični, izražavajući ogorčenost svojih sljedbenika, privlačeći potporu masa. Primjeri uključuju Nürnberške zakone iz 1935. godine u nacističkoj Njemačkoj, koji su Židovima oduzeli njemačko državljanstvo, a vlada i sveučilišta zabranili zaposlenje. Uskraćivanje državljanstva muslimanskoj manjini Rohingya u Burmi trenutačni je primjer.Prevencija protiv diskriminacije znači potpuno političko osnaživanje i građanska prava za sve skupine u društvu. Diskriminacija na temelju nacionalnosti, nacionalnosti, rase ili vjere trebala bi biti zabranjena. Pojedinci bi trebali imati pravo tužiti državu, korporacije i druge pojedince ako im se krše prava.
4. DEHUMANIZACIJA: Jedna skupina negira humanost druge skupine. Članovi su izjednačeni sa životinjama, gamadima, kukcima ili bolestima. Dehumanizacija nadvladava normalnu ljudsku odbojnost prema ubojstvu. U ovoj se fazi propagira mržnja u tisku i na radijima mržnje kako bi se osramotila skupina žrtava. Većinsku skupinu uče da drugu skupinu smatraju manje ljudskom, pa čak i stranom svom društvu. Indoktrinirani su da vjeruju da nam je “bez njih bolje”. Nemoćna skupina može se toliko obezličiti da im se zapravo daju brojevi, a ne imena, kao što su Židovi bili u logorima smrti. Izjednačeni su s prljavštinom, nečistoćom i nemoralom. Govor mržnje ispunjava propagandu službenog radija, novina i govora.U borbi protiv dehumanizacije, poticanje genocida ne treba miješati sa zaštićenim govorom. Genocidnim društvima nedostaje ustavna zaštita zbog izravnog govora i prema njima bi se trebalo postupati drugačije nego prema demokracijama. Lokalni i međunarodni čelnici trebali bi osuditi upotrebu govora mržnje i učiniti ga kulturološki neprihvatljivim. Čelnicima koji potiču genocid treba zabraniti međunarodna putovanja i zamrznuti strane financije. Radio stanice mržnje treba zaustaviti ili ugasiti, a propagandu mržnje zabraniti. Zločini iz mržnje i zločini trebali bi se odmah kazniti.
5. ORGANIZACIJA: Genocid uvijek organizira, obično država, često koristeći milicije kako bi osigurao poricanje odgovornosti države. (Primjer je potpora sudanske vlade i naoružavanje Janjaweeda u Darfuru.) Ponekad je organizacija neformalna (hinduističke rulje koje su predvodili lokalni militanti RSS-a tijekom indijske podjele) ili decentralizirana (džihadističke terorističke skupine.) Specijalne vojne jedinice ili milicije često su obučene i naoružane. Države i milicije kupuju oružje, često kršeći embargove UN-ovog oružja, radi olakšavanja djela genocida. Države organiziraju tajnu policiju radi špijuniranja, uhićenja, mučenja i ubijanja osoba osumnjičenih za protivljenje političkim vođama. Posebna obuka daje se milicijama, ubojicama i specijalnim jedinicama za ubijanje vojske.U borbi protiv ove faze, članstvo u genocidnim milicijama trebalo bi biti zabranjeno. Njihovim čelnicima treba uskratiti vize za inozemna putovanja i zamrznuti njihovu stranu imovinu. UN bi trebao nametnuti embargo na oružje vladama i građanima zemalja uključenih u genocidne masakre i stvoriti komisije za istragu kršenja, kao što je učinjeno u Ruandi nakon genocida, i koristiti nacionalne pravne sustave za kazneni progon onih koji krše takav embargo.
6. POLARIZACIJA: Ekstremisti razdvajaju skupine. Skupine mržnje emitiraju polarizirajuću propagandu. Motivacije za ciljanje skupine indoktrinirane su putem masovnih medija. Zakoni mogu zabraniti brak ili društvenu interakciju. Ekstremistički terorizam cilja umjerene, zastrašujući i prešućujući centar. Umjereni iz vlastite skupine počinitelja najsposobniji su zaustaviti genocid, pa su i prvi koji su uhićeni i ubijeni. Čelnici ciljanih skupina sljedeći su koji se uhićuju i ubijaju. Dominantna skupina donosi hitne zakone ili uredbe koji im daju ukupnu vlast nad ciljanom skupinom. Zakoni nagrizaju temeljna građanska prava i slobode. Ciljane skupine su razoružane kako bi ih učinile nesposobnima za samoobranu i kako bi se osiguralo da dominantna skupina ima potpunu kontrolu.Prevencija može značiti sigurnosnu zaštitu za umjerene vođe ili pomoć skupinama za ljudska prava. Imovina ekstremista može se zaplijeniti i uskratiti im vize za međunarodna putovanja. Državnim udarima ekstremista trebale bi se suprotstaviti međunarodne sankcije. Treba energično prigovoriti razoružanju oporbenih skupina. Ako je potrebno, trebali bi biti naoružani da se brane.
7. PRIPREMA: Izrađuju se planovi za genocidna ubojstva. Vođe nacionalnih ili izvršiteljskih skupina planiraju “Konačno rješenje” za “pitanje” židovske, armenske, tutske ili druge ciljane skupine. Često koriste eufemizme kako bi prikrili svoje namjere, poput pozivanja na svoje ciljeve kao “etničko čišćenje”, “pročišćavanje” ili “protuterorizam”. Oni grade vojske, kupuju oružje i obučavaju svoje trupe i milicije. Oni stanovništvo indoktriniraju strahom od skupine žrtava. Čelnici često tvrde da “ako ih mi ne ubijemo, oni će nas ubiti”, prikrivajući genocid kao samoobranu. Djela genocida maskiraju se kao protupobuna ako traje oružani sukob ili građanski rat. Naglo se povećava zapaljiva retorika i propaganda mržnje s ciljem stvaranja straha od druge skupine. Politički procesi poput mirovnih sporazuma koji prijete potpunoj dominaciji genocidne skupine ili predstojećih izbora koji bi ih mogli koštati zahvaćanja ukupne moći mogu zapravo pokrenuti genocid. Prevencija pripreme može uključivati embargo na oružje i povjerenstva za njihovo provođenje. To bi trebalo uključivati kazneni progon za poticanje i zavjeru radi počinjenja genocida, oba zločina prema članku 3. Konvencije o genocidu.
- PROGON: Žrtve se identificiraju i odvajaju zbog njihovog etničkog ili vjerskog identiteta. Sastavljaju se popisi smrti. U genocidu kojeg sponzorira država, pripadnici skupina žrtava mogu biti prisiljeni nositi identifikacijske simbole. Njihova imovina je često izvlaštena. Ponekad su čak odvojeni u geto, deportirani u koncentracijske logore ili zatvoreni u gladnoj regiji i izgladnjeli. Namjerno im se oduzimaju resursi poput vode ili hrane kako bi ih polako uništavali. Programi se provode za sprječavanje razmnožavanja prisilnom sterilizacijom ili pobačajem. Djeca su prisilno oduzeta od roditelja. Osnovna ljudska prava žrtve postaju sustavno zlostavljana izvansudskim ubojstvima, mučenjem i prisilnim raseljavanjem. Počinju genocidni masakri. Oni su djela genocida jer namjerno uništavaju dio skupine. Počinitelji promatraju ispunjavaju li takvi pokolji bilo kakvu međunarodnu reakciju. Ako ne, shvate da će međunarodna zajednica opet biti promatrači i dopustiti novi genocid. U ovoj fazi se mora proglasiti hitna situacija za genocid. Ako se može mobilizirati politička volja velikih sila, regionalnih saveza ili Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, treba pripremiti oružanu međunarodnu intervenciju ili pružiti snažnu pomoć grupi žrtava kako bi se pripremila za svoju samoobranu. Humanitarnu pomoć trebale bi organizirati Ujedinjene nacije i privatne skupine za pomoć u slučaju neizbježne plima izbjeglica koja dolazi.
9. ISTRAŽIVANJE započinje i brzo postaje masovno ubijanje koje se pravno naziva „genocid“. To je “istrjebljenje” ubojicama jer ne vjeruju da su njihove žrtve u potpunosti ljudi. Kada to sponzorira država, oružane snage često rade s milicijama u izvršenju ubojstva. Ponekad genocid rezultira osvetničkim ubojstvima među sobom grupa, stvarajući silazni vrtlog poput bilateralnog genocida (kao u Burundiju). Djela genocida pokazuju koliko su žrtve postale dehumanizirane. Već su mrtva tijela raskomadana; silovanje se koristi kao sredstvo rata za genetsku promjenu i iskorjenjivanje druge skupine. Uništavanje kulturnih i vjerskih dobara koristi se kako bi se uništilo postojanje grupe iz povijesti. Doba “totalnog rata” započela je u Drugom svjetskom ratu. Vatreno bombardiranje nije razlikovalo civile od neboraca. Građanski ratovi koji su izbili nakon završetka hladnog rata također nisu razlikovali civile i borce. Rezultat su rašireni ratni zločini. Masovna silovanja žena i djevojaka postala su obilježje svih modernih genocida. Svi muškarci u dobi za borbu ubijeni su u nekim genocidima. Ukupno su genocidi istrijebljeni svi članovi ciljane skupine.U ovoj fazi samo brza i neodoljiva oružana intervencija može zaustaviti genocid. Trebali bi se uspostaviti prava sigurna područja ili hodnici za bijeg s teško naoružanom međunarodnom zaštitom. (Nesigurno “sigurno” područje gore je od nikakvog.) Stajaća brigada visoke spremnosti, Snage brzog reagiranja EU-a ili regionalne snage – Vijeće sigurnosti UN-a treba ovlastiti za djelovanje ako je genocid mali. Za veće intervencije trebala bi intervenirati multilateralna sila koju je ovlastila UN. Ako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda paralizirano, regionalni savezi moraju ionako djelovati prema poglavlju VIII. Povelje Ujedinjenih naroda ili bi Opća skupština UN-a trebala odobriti djelovanje prema GAResu Ujedinjenja za mir. 330 (1950.), koja je korištena 13 puta za takvu oružanu intervenciju. Od 2005. međunarodna odgovornost za zaštitu nadilazi uske interese pojedinih nacionalnih država. Ako jake države ne će pružiti trupe za izravnu intervenciju, trebale bi osigurati zračni prijevoz, opremu i financijska sredstva potrebna za intervenciju regionalnih država.
10. ODBIJANJE je završna faza koja traje cijelo vrijeme i uvijek slijedi genocid. Među najsigurnijim je pokazateljima daljnjih genocidnih pokolja. Počinitelji genocida iskopavaju masovne grobnice, pale tijela, pokušavaju prikriti dokaze i zastrašiti svjedoke. Poriču da su počinili bilo kakva kaznena djela i često za ono što se dogodilo krive žrtve. Blokiraju istrage zločina i nastavljaju upravljati sve dok ih sila ne otjera iz vlasti, kada pobjegnu u progonstvo. Tamo ostaju nekažnjeni, poput Pol Pota ili Idi Amina, osim ako nisu zarobljeni i ako se ne osnuje sud koji će im suditi.Najbolji odgovor na poricanje je kažnjavanje međunarodnog suda ili nacionalnih sudova. Tamo se mogu čuti dokazi, a počinitelji kažnjeni. Tribunali poput jugoslavenskog, ruandskog ili sijera leoneovskog suda, tribunal za suđenje Crvenim Kmerima u Kambodži ili Međunarodni kazneni sud možda ne će odvratiti najgore genocidne ubojice. Ali s političkom voljom da ih se uhiti i procesuira, neki bi mogli biti izvedeni pred lice pravde. Kad je to moguće, lokalni postupci trebali bi osigurati forume za saslušanje dokaza protiv počinitelja koji nisu bili glavni vođe i planeri genocida, s mogućnostima za restituciju i pomirbu. Jedan od primjera su ruandska suđenja gaçaçi. Pravda bi trebala biti popraćena edukacijom u školama i medijima o činjenicama genocida, patnjama koje je nanio žrtvama, motivacijama njegovih počinitelja i potrebi za obnavljanjem prava svojih žrtava. Dr. Gregory H. Stanton, predsjednik Genocide Watch. Profesor istraživač u proučavanju i prevenciji genocida na Školi za analizu i rješavanje sukoba na Sveučilištu George Mason u Arlingtonu u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Virdžiniji, http://genocidewatch.net/genocide-2/8-stages-of-genocide/
