Hrvatski Fokus
Hrvatska

Granice s kojih nema povlačenja

Plenkovićeva ovisnost o Pupovcu i SDSS-u je patološka

 

‘U jednom trenutku postoje granice s kojih nema povlačenja, a postoje i položaji na kojima se stati mora’, rekao je svojedobno kardinal Franjo Kuharić.

– Opet si danas nešto tražila po Googleu. Znala sam, znala!

‒ Tražila, draga moja, tražila, nego što? Iako, kako piše naš Zvonimir Hodak, ‘ispada da onaj tko ne čita novine nije informiran, a onaj koji ih čita je dezinformiran’. Ali, ovaj put, prije nego što završim sa traženjem, pa onda počnem sa pisanjem, poslušaj što trenutno misle Hrvati.

GLAS NARODA

‘Poštovana i svi drugi, a koliko će Hrvata ovo pročitati, shvatiti i biti potaknuti, zamisliti se i odlučiti s drugima nešto učiniti??? Kao najmanje, koliko Hrvata će odlučiti izići i na slijedeće lokalne izbore, razmisliti i dati svoj glas pravim kandidatima za koje procijene da im je doista stalo do dobra Hrvata, Hrvatske države i svih manjina u njoj??? Opstanka ove države i naroda čiji je opstanak u pitanju???

Nije dovoljno rezignirajuće viknuti ‘dosta je toga’, jer ako se ništa kvalitetno novo ne dogodi i ne pokrene izborima, imat ćemo samo nastavak tužne priče i eskaliranja situacije na gore. Dokle? Dok nas bude ili dok ne krenu i ponovno nas pokušaju uništiti, nas i Hrvatsku državu! Svestrano se pripremaju za to: Srbi u RH, srpska država sa svojim političarima, politikama, memorandumima, SPC-om. Potpomognuti čak i Vatikanom, Briselom, svjetskim moćnicima pa i Židovima u RH i protunarodnim lokalnim politikama, kao npr IDS i drugi…

Samo Hrvati ne vide i ne žele vidjeti što se događa! Naš Predsjednik, Vlada i njezin predsjednik, „nekad“ Hrvatski sabor sa svojim članovima, sudstvo, i sve druge institucije kao da su u službi nekih drugih, a ne naše domovine Hrvatske, za koju su toliki kroz povijest i u zadnjem obrambenom ratu dali živote, toliki ranjeni ili razočarani ‘otišli’ tijekom ovih post-ratnih godina, a drugi razočarani odlučili i odustali od politike, napustili čak i ovu našu dragu zemlju, prepuštajući njezina prostranstva, poduzeća…ciljanom i smišljenom prodajom agresivnim Srbima i drugim tuđincima.

Ako nas Bog ne prosvijetli i ne pokrene, na izvrsnom smo putu samouništenja, i naroda i države. Tužno. Ali, vidi li netko svjetlo na kraju ovoga mračnoga tunela koji traje već drugo stoljeće, neka mi javi i ohrabri i mene i tolike obeshrabrene’, 

Vladimir-penzić, Istra.

‒ Ma, nije sve tako crno, moja Monika! Vidiš, ima nas, ima nas još!!! A ja, što sam tražila, to sam i našla. I to, ni manje ni više, nego pismo jednog Srbina, upućeno Miloradu Pupovcu. Pa, sada ne ću biti ni dezinformirana ‒ jer je ovo iz prve ruke i autentično ‒ niti ću biti krivo informirana.

I ne samo ja, barem se tome nadam, nego i svi misleći Hrvati. Pročitaj i ti, draga moja, pa će ti mnoge stvari postati ili biti jasnije. Ali, najprije pročitaj pojašnjenje pa onda čitaj dalje!

‘Ukoliko se Milorad Pupovac odluči na ignoriranje po sebe inkriminirajućeg sadržaja ovog pisma ili ga omalovaži činjenicom njegove anonimnosti, želio bih ga podsjetiti kako je i on, ne tako davno, usred najvišeg zakonodavnog tijela RH, u Saboru, dakle, na za to potpuno neprimjerenom mjestu, mahao upravo jednim takvim anonimnim pismom, zajapureno optužujući većinski hrvatski narod za pojavu neoustaštva i sl. gluposti. Zbog svega navedenoga drago mi je da se hrabri ljudi iz srpske manjine javljaju i tako potvrđuju činjenicu o tome kako se znatan broj Srba u Hrvatskoj ne slaže s Pupovčevom vizijom njihove ugroženosti,   kao i načinom njegove političke djelatnosti’, Zoran Meter 20. siječnja 2014.

‒ A, sada, možeš početi i čitati! Ovo je originalan i cjelovit sadržaj tog pisma:

 „Ovo pismo ne želim da potpišem jer imam svoje razloge kao što ćete dalje i vidjeti. Već duže vrijeme pratim Vaše novinarske komentare. Iako mi se ne dopada Vaše glorificiranje tuđmanovštine mogu da kažem da u Vašim tekstovima ipak prevladava glas razuma i istine ma koliko ona bila bolna za nekoga. Kako kod Vas nema govora mržnje uvjeren sam isto tako da ćete objaviti i ovo moje pismo gdje se i ja rukovodim istinom te željom da se spriječi zlo koje nam opet svima prijeti.

O sebi ću reći samo toliko koliko mogu, a da se zaštitim. Ja sam Srbin sa istarsko-riječkog područja, intelektualac sam i još politički aktivan i član SNV-a Milorada Pupovca. Kao dijete roditelja koji su ovdje došli živjeti iz BiH odgojen sam u srpskom duhu ali je Titova Jugoslavija za mene bila poput božanstva u čiji sam smisao postojanja uvijek vjerovao. Dolaskom na vlast Slobodana Miloševića moje je jugoslavenstvo počelo da kopni, a pod propagandom o ugroženosti srpstva u meni je jačala svijest o potrebi da svi Srbi žive u jednoj državi. Samim tim je jačala i moja mržnja prema svem ekstremnom van samog srpstva, najviše prema hrvatskom i albanskom. Učesnik sam i onog čuvenog skupa u Rijeci kada je gostovao pok. Jovan Rašković, kada smo bez straha za posljedice veličali Miloševićevu politiku i ideju stvaranja velike Srbije premda smo znali da nas snimaju hrvatske bezbjednosne službe. Za to nismo marili jer smo tada bili uvjereni da će ionako JNA uskoro da sruši i pohapsi i Tuđmana i njegovu vlast. Moje bolno osvještenje od velikosrpskog projekta započelo je još od vremena bosanskog krvoprolića ali je tek vojna akcija Oluja bila ona koja je u meni prelomila dotadašnje ideale o kojima sam već rekao. Sve vrijeme rata i nakon njega ja lično i moja porodica nismo nikada imali problema u Hrvatskoj. I upravo iz tog razloga da moja porodica i svi moji sunarodnjaci ne dožive ono što smo mnogi proživjeli kroz svoju vjeru u velikosrpstvo te posljedice koje je ono imalo i za nas Srbe, a još više za Hrvate, i ostale narode bivše Jugoslavije, riješio sam da kažem što znam.

Milorada Pupovca znam kroz svoj politički angažman. Iako mi nije nikada bio posebno drag zbog svojih aktivnosti 90-ih godina kada je sjedio u Saboru i u Zagrebu gradio svoju profesionalnu i političku karijeru, smatrao sam da je od 2000. g. počeo da politički dobro radi. Znao se nametati te učestvovao i u vlasti i tako promovirao interese srpskog naroda u RH.

Međutim, stvari s Pupovcem radikalno skreću u ekstremizam koji može imati nesagledive posljedice. U to sam se i lično uvjerio nekako u vrijeme nedavno održane skupštine SNV-a u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu na kojoj sam i lično učestvovao. U jednom ugostiteljskom objektu u Zagrebu sjedio je Milorad Pupovac sa nekoliko svojih saradnika te je tada rekao nešto zaprepašćujuće u kontekstu dešavanja oko ćirilice u Vukovaru! Tada je rekao da je došlo vrijeme te da su oni (Hrvati) gotovi i da na njihovo razbijanje ćiriličnih tabli u Vukovaru mi (Srbi) trebamo reagirati mudro. Da trebamo u područjima Hrvatske u naseljima gdje takve table postoje da ih sami razbijamo te produciramo ekscese. To će dokazati afirmaciju neoustaštva, a da će se za sve ostalo pobrinuti hrvatska Vlada i mediji. Za Pupovca je to historijska šansa koja se ne smije propustiti dok je Vukovar samo paravan za sve što slijedi. Pupovac je rekao da mu je Vesna Pusić lično rekla da je namjera Vlade da povuče tužbu protiv Srbije za genocid ali da moraju dobro pripremiti teren te da je sigurna da će u tome uspjeti.

Kada se Pupovčeve izjave uzmu u kontekst s Božićnim izjavama Patrijarha SPC-a Irineja koji je više govorio o ćirilici i ugroženosti Srba u Hrvatskoj nego o samom Božiću, vidi se od kuda vjetar opet puše i gdje nas sve to opet može dovesti. Zašto hrvatske vlasti o svemu šute ja ne znam ali znam da takva politika može dovesti do ponavljanja povijesti.

Lično znam da je Milorad Pupovac održavao sve vrijeme rata 90-ih godina, u Sloveniji kontakte sa visoko pozicioniranim oficirima KOS-a iz Beograda.

Prilikom osnivanja SDSS-a u Korenici, u Lici, početkom 2000-tih, nakon službenog dijela sjedili smo u jednom lokalu „Breza” i razgovarali o politici. Tada je izvjesni Nikola Lalić pitao Pupovca kakva će biti razlika između SDS-a i SDSS-a, a Pupovac je odgovorio da ovaj novi ima jedno slovo više.

Ekstremizam raste s obiju strana i pitam se kome sve to treba. Zar ćemo opet da ratujemo? Obični građani srpske nacionalnosti nikakav rat više ne žele jer nas ionako nestaje. Takođe svaki Srbin u Hrvatskoj dobro zna što se dešavalo u Vukovaru tokom rata i da je to naša sramota i nemaju ništa protiv da se Vukovar izuzme od ćirilice za razliku od ostalih područja u Hrvatskoj gdje za to imaju zakonsko pravo. Ali i to se sve forsira iz visoke politike, a da srpski narod za to nitko ništa ne pita.

Ovo moje pismo ima samo jedan cilj: mir i pravdu za sve. Hrvati se svoje države neće odreći kao što se i Srbi neće odreći Srbije. Na nama, hrvatskim Srbima je samo da poštujemo zakone zemlje u kojoj živimo i da se ne damo manipulirati od nikoga jer smo zbog toga u historiji već platili skupu cijenu. Vrijeme je da srpski narod u RH nađe novog lidera bez mrlje u svojoj prošlosti, koji će se zalagati za iskrenu politiku koja će ovdašnjim Srbima omogućiti miran suživot s Hrvatima i prosperitet, a ne getoizaciju. Ja sam siguran da će Hrvati na srpsko mirotvorstvo da odgovore na isti način te omogućiti Srbima konzumaciju svih manjinskih prava. Taj novi lider u RH bi takva ista prava trebao zatražiti za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji i tek kada bi se sve to realiziralo, to bi bio pun pogodak. Moramo jednom zauvijek zakopati ratne sjekire ali na osnovi istine, a ne Pupovčevih laži’, anonimni komentator.

‒ Odakle si sada ovo izvukla, moja Lucija? Iskreno, nikad čula niti ikad čitala.

‒ Tražila, tražila i našla, draga moja! A pošto znam kako su Hrvati, kao i ja osobno, sve do početka Domovinskog rata, malo proučavali, malo istraživali, rijetko provjeravali, brzo zaboravljali i malo čitali o našoj pravoj povijesti i istini o istoj, upravo ga zato i citiram.

‒ Ali, zašto se taj čovjek nije, ipak me  to čudi, potpisao punim imenom i prezimenom? Ne boji se, valjda, nekoga?

‒ E, moja naivna Monika! Ti si, zbilja, totalna naivčina i neznalica. Desetine i desetine branitelja i običnih ljudi pravoslavne vjeroispovijesti, imaju velikih problema ako istupe otvoreno protiv Pupovca i njegove bratije. Pa i Peđi Mišiću, Pupovčevom zaslugom, čak je i policija dolazila na vrata.

Jer, i dandanas, taj isti Pupovac, vedri i oblači u Hrvatskoj, prvi je najvažniji i najbliži suradnik predsjednika Vlade Plenkovića, našeg ‘suhog zlata’, kako reče naš Pupi, koji zajedno s njim ima iste političke poglede i iste ciljeve, i koji zajednički rade na istom poslu.

Pa zašto bismo se onda brinuli? Sve će to srediti naš Pupi i naš Plenki koji je s govornice hrabro zagrmio na sve one koji šire  tzv. govor mržnje prema Srbima, tj.  njegovom koalicijskom partneru.

‒ Ne čini li se tebi, Lucija, čudnom ova Plenkovićeva ovisnost, skoro pa patološka, o Pupovcu i SDSS-u? Nešto mi tu ne štima. Imam osjećaj kako iza toga stoji nešto veliko, netko moćniji i utjecajniji. Netko tko vuče konce i s nama manipulira. A Pupovac im je, tek samo ‘lutka na koncu’, koja maestralnoj radi i odrađuje svoj dobro plaćeni posao.

 ‒ Moja Monika, moja Monika! Zar ti je teško pronaći naručitelje? Kladila bih se kako su i naručitelji i poslodavci naši ‘vekovni prijatelji’, još od one stare Jugoslavije, preko Bleiburga do nove Juge, i do novoga bratstva  i jedinstva.

A u pozadini svega ovoga, stoje gomile novaca ‒ to ne vide samo slijepci ‒ i grupa ljudi iz sjene, koji nam žele krojiti sudbinu. Doduše, sve do izjave gospodina Hebranga o ucjenama oko ulaska Hrvatske u EU, a koje su dolazile iz određenih zapadnih krugova, bila sam u velikoj dilemi. Sve mi je tu, moram priznati, bilo mutno, ali isto tako moram priznati, nisam mogla odmah dokučiti s koje strane vjetar puše.

‘Primite u Vladu Pupovca  i  SDSS pa ćete  i vi biti primljeni u EU’, rekoše ucjenjivači.

I Sanader pristade, a Pupovac postade glavna politička diva i jedini jezičak na vagi, svake naše Vlade… od Sanadera  do Plenkovića.

A naš Plenki to još i potvrđuje, pa kaže: ‘Hrvatska je učinila pravu stvar kada je u Vladu, kao koalicijskog partnera, uzela Pupovca i SDSS’.

BRAVO, BRAVO DRUŽE PLENKI!

BRAVO, BRAVO DRUŽE PUPI!!!

     Eto, tako govori čovjek koji za sebe tvrdi kako je pravi i jedini slijednik državotvorne politike našeg velikog, pravog  i jedinog predsjednika dr. Franje Tuđmana, predsjednika kojemu je Hrvatska bila iznad svega.

‒ Ma, šališ se! Stvarno Plenki tako govori i tvrdi!?

A, je li to baš tako?

Jer. meni se sve čini kako se, nakon ove Plenkijeve izjave, naš pokojni Predsjednik, prevrće u grobu.

A, možda ne znaju što čine!

‒ Znaju, znaju, moja Monika! U tome i jest problem!!! Sve je u njih sračunato. Sve smišljeno i sve osmišljeno …

Evo i sada! Smjerno, pun boli i žalovanja, hodočasti se i do Jasenovca, odati počast mnogobrojnim žrtvama ustaških zloćina. I skupila se, tamo, cijela svita antifa drugova:

Milorad Pupovac predsjednik SNV-a, predsjednik koordinacije Židovskih općina u Hrvatskoj Ognjen Kraus, predstavnik Saveza Roma “Kali Sara” Veljko Kajtazi i predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franjo Habulin.

I svi su kao jedan. I svi složni u jednome:

NEMA REVIZIONIZMA,

NEMA ISTRAŽIVANJA!,

NEMA PREKOPAVANJA.

I TOČKA!!! 

‒ Pa, ljudi moji dragi, a što se moglo drugo i očekivati, od takvog kakav i jest Milorad Pupovac? Jer, njegovom licemjerju, njegovom pretvaranju, njegovim lažima, glumatanju i njegovim jadikovkama, nikad kraja.

‒Ali, ako mu ovdje nije dobro, zašto se ne odseli tamo gdje će mu biti bolje!? Ionako, u zadnje vrijeme, na svaki napad, i nakon svakog napada na njegovu opstojnost, bježi i napušta Sabornicu.

SAD GA VIDIŠ, SAD GA NE VIDIŠ.

‘Napadaju me salonski humanitarci i dušobrižnici, oni koji viču ZDS i  ubij Srbina!’

DRUŽE PUPOVAC;
AKO TI SMETA TO ŠTO SU HRVATI ZA DOM SPREMNI, ŠIROKI TI PUTI!!! I SPREMNI SU I SADA,

BILI SU, I BIT ĆE ZAUVIJEK!

Uživaj, brate dragi, u mirovini. Tebi je još prošle godine, bilo vrijeme za umirovljenje, a tvom pajdašu Radinu, rok je istekao još prije punih šest godina.

‘Ma o čemu to vi pričate? Moja misija još nije gotova. Treba mudro i precizno završiti sve nam zacrtano u Memorandumu I, II, III.’

Sve će … pa i to će srediti naš Pupi!!!

Sredio je on, još davnih dana, i svome sineku Ognjenu prestižno radno mjesto na ‘Instituta za dijasporu’ na Sveučilištu u Rijeci. Njegov Ozren će se baviti dijasporom. A kojom… ZNA SE!???

Pa je onda zbrinuo i svoju kćer Tihanu… Još bi samo trebao zbrinuti, ako je sreće, i svoju ‘snajku’ pa da sve bude u najboljem redu. A našoj Vesnici, a njegovoj snajkici, najviše bi pasalo otvaranje neke jazz akademije.

Pa, ljudi moji dragi, išla je ona na usavršavanje pjevanja čak u inozemstvo. I odlučila se za jazz karijeru, pa je i 2006. godine, u Den Haagu, upisala studij jazz pjevanja. Nije vam to šala, dragi moji, niti je to mačji kašalj. Vesnica je, kako se i vidjelo na Dori, tamo ispekla zanat  do savršenstva. Što se primijetilo i na njezinom novom glasovnom dijapazonu, novim lagama i nijansiranju osjećaja u tonovima 

Ali, Hrvati su se počeli buditi iz dubokog sna. Kao i one daleke 1941. pa 1971. pa onda one sudbonosne, ne tako davne, 1991.

Možda će i ova 2021. godina, biti godina našega novog BUĐENJA i našeg novog UZDIZANJA.

Pa da onda, ponovo raširimo krila.

Kao ptica feniks.

Jer, vrijeme nam je, baš sada, reći DOSTA!!!

GLAS NARODA

‘Istina! I bilo je vrijeme naglasiti: DOSTA JE DRUGOVI!!! Hrvatima je više dosta… dosta svake vrste diktature’, Marko.

Vera Primorac

Povezani članci

Dobar preokret za demokraciju

HF

Sunčica

HF

Mračna strana tajnih službi u komunizmu

HF

Štromar: Izađimo iz ideoloških rovova!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...