Hrvatski Fokus
Hrvatska

U Hrvatskoj komunizam je i dalje povlašten

Svibanj, mjesec obilježavanja pobjede nad fašizmom i ponovne okupacije komunizmom

U svibnju 1945. godine završio je Drugi svjetski rat i 8. svibnja 1945. godine Karl Dönitz, nasljednik Adolfa Hitlera koji počinio samoubojstvo, potpisuje predaju nacističke Njemačke saveznicima. Sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin proglasio je sljedeći dan, 9. svibnja, Danom pobjede nad fašizmom u Sovjetskom Savezu, a kao praznik preuzele su ga o ostale zemlje tadašnjeg komunističkog bloka u kojem je bila i Jugoslavija. Nakon pada Berlinskog zida i urušavanja komunizma u mnogim državama istočne Europe taj dan ne slavi se kao dan oslobođenja, jer je nastupila okupacija novim zločinačkim režimom – komunizmom, a stvarno oslobođenje nastupilo je padom Berlinskog zida. U Poljskoj je bio državni praznik do 2015. godine kad je ukinut. U Češkoj i Slovačkoj je pomaknut na 8. svibnja. Litva ga uopće ne slavi i bojkotira veliku proslavu koja se još uvijek održava u Moskvi. Premijer Estonije Juri Ratas je 2017. godine izjavio da Estonija “nema razloga slaviti pobjedu nad fašizmom kad je to ovdje značilo nastavak okupacije”

U Hrvatskoj se obilježavaju kao spomendan:

– Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom

– subota ili nedjelja dan najbliži 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost.

Unatoč brojnim rezolucijama i deklaracijama o osudi komunizma i po zločinima izjednačenim sa fašizmom i nacizmom u Hrvatskoj u kojoj su u svim državnim strukturama i na vlasti djeca komunizma i dalje se obilježava kao velika pobjeda nad fašizmom i nacizmom, sa nevoljnim priznavanjem zločina komunizma. Komunizam su preimenovali u antifašizam i sada njime zavaravaju prvenstveno sebe, pa neosviješteno biračko tijelo da izbjegnu odgovornost za zločine počinjene u njegovo ime. Vladajuće strukture u Hrvatskoj, nevoljko pritisnuti dokazima i rezolucijama pristaju na obilježavanje žrtava komunizma, ali pitanje pravnog uređivanja odgovornosti, odgađaju dok prirodni tijek prolaznosti vremena ne učini svoje, odnosno do smrti počinitelja tih zločina. Na tu temu napisano je mnogo tekstova, ali sve i dalje ostaje mrtvo slovo na papiru, jer Vlada RH nije priznala najnoviju Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)), kojom se podsjeća:

– da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi i kojom se:

– izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu i kojom se:

– poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim i kojom se:

-napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Na taj način neprihvaćanjem ove rezolucije Vlada RH obespravljuje, ponižava i poništava sve žrtve komunističkog režima i oslobađa njihove počinitelje od odgovornosti i kazne! Sjećanje da, a odgovornost i kazna za zločince, ne?

Obilježavanje i sjećanje je u redu, ljudski, s empatijom prema žrtvama, ali nitko nigdje ne spominje zločince i njihovu moralnu, ljudsku, materijalnu i fizičku odgovornost. Tko je odgovoran za agresiju, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava?

Režimi, Vlade, Predsjednici, sudionici u vladajućim strukturama? TKO je odgovoran? Netko je predvodio te režime, bio na čelu tih država i tih režima!

Sjećamo se žrtava, u redu je, ali te žrtve vape za pravdom, vape za kaznom prema odgovornima, da se više nikada ne ponovi! Europski  Parlament, Vijeće EU-a i sve ostale međunarodne organizacije ne navode odgovorne osobe koje su vodile te režime, nisu ih imenovali, a poznate su! Nažalost, upravo je to veliki propust, jer baš zahvaljujući tom propustu još uvijek nisu osuđeni, nisu kažnjeni barem verbalno, nisu ni prozvani kao nositelji vlasti tih zločinačkih režima, osobito komunističkih, da služe kao upozorenje mlađim naraštajima, da takvo ponašanje nije društveno prihvatljivo. Naprotiv nisu kažnjeni, već su u komunizmu i nagrađeni!

Za zločine fašizma Benito Mussolini je strijeljan u travnju 1945. godine. Mussolini je preobučen u njemačkog vojnika pokušao pobjeći u Švicarsku, ali su ga uhvatili talijanski partizani 27. travnja 1945. godine. Sljedećeg dana je strijeljan zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci u blizini jezera Como. Tijela su im prebačena u Milano gdje su naglavačke obješeni klavirskom žicom zajedno sa tijelima drugih poznatih fašista, kako bi ih se javno ismijalo (navodno je Petacci suknja pala preko glave, pa je neka žena morala zavezati suknju za noge). Tijela su ispljuvana, izudarana i na kraju pokopana u neoznačene grobove nedaleko Milana. Njegove su ostatke 1946. ukrali neofašisti. Godine 1957. sahranjen je u obiteljsku grobnicu u Predappiu.

Za zločine nacizma Saveznici su organizirali suđenje u Nürnbergu

Ukupno je optuženo 24 osobe po 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Martin Bormann, osobni tajnik Adolfa Hitlera

Karl Dönitz, zapovjednik podmorničke flote, admiral flote i posljednji predsjednik Trećeg Reicha

Hans Frank, vođa Opće Vlade u okupiranoj Poljskoj

Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha

Hans Fritzsche, novinar u ministarstvu propagande Trećeg Reicha

Walther Funk, ministar gospodarstva Trećeg Reicha i predsjednik Reichsbanke

Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffea

Rudolf Hes, osobni Hitlerov tajnik i njegov zamjenik

Alfred Jodl, vođa operacijskog odjela oružanih snaga

Ernst Kaltenbrunner, General policije i predsjednik RSHA-a,

Wilhelm Keitel, generalfeldmaršal, načelnik glavnog stožera Oružanih snaga

Gustav Krupp von Bohlen und Halbach, diplomat i predsjednik tvrtke Friedrich Krupp AG.

Robert Ley, čelnik njemačke fronte rada

Konstantin von Neurath, ministar vanjskih poslova od 1932. do 1938. godine

Franz von Papen, vice-kancelar u vladi Adolfa Hitlera

Erich Raeder, zapovjednik Kriegsmarine

Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova

Alfred Rosenberg, rasni teoretičar i ideolog

Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage

Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke

Baldur von Schirach, zapovjednik Hitlerove mladeži

Arthur Seyss-Inquart, austrijski pravnik i funkcioner NSDAP

Albert Speer, arhitekt i ministar naoružanja

Julius Streicher, publicist i urednik tjednika Der Stürmer.

Oslobođena su samo trojica (Franz von Papen, Hjalmar Schacht i Hans Fritzsche) dok su ostali osuđeni na smrtne odnosno zatvorske kazne. Robert Ley je prije početka suđenja izvršio samoubojstvo vješanjem u svojoj ćeliji. Hermann Göring izvršio je samoubojstvo u svojoj ćeliji dan prije izvođenja smrtne kazne. Smrtne presude izvršene su 16. listopada 1946. Osuđenici na zatvorske kazne proslijeđeni su na izdržavanje kazne u berlinski zatvor Spandau.

Adolf Hitler presudio je sam sebi u Berlinskom bunkeru prije ulaska Crvene Armije u sam Berlin.

Za zločine NDH i Nedićeve Srbije osuđeni su od strane komunističke Jugoslavije. Beogradski proces – bilo je suđenje skupini kolaboracionista za veleizdaju i ratne zločine. Sudilo se skupini od 24 optuženika iz redova četnika, vlade u egzilu i vlade Nedićeva režima. Održan je u Beogradu od 10. lipnja do 15. srpnja 1946., u zgradi Ljetne dvorane Vojnog učilišta za pješaštvo na Topčideru. Službeni naziv sudskog procesa bio je Suđenje Dragoljubu-Draži Mihailoviću i ostalim kolaboracionistima za izdaju i ratne zločine počinjene na prostoru Jugoslavije za vrijeme rata (1941.-1945.). Suđenje je bilo otvoreno javnosti. Nazočilo mu je 60 inozemnih izvjestitelja.

  1. Dragoljub Mihailović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i građanskih prava kao i oduzimanje cjelokupne imovine. Kazna je izvršena 17. jula 1946. godine.
  2. Stevan Moljević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajniju od deset godina i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
  3. Mladen Žujović je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  4. Živko Topalović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  5. Đuro Vilović je osuđen na 7 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od tri godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
  6. Rade Radić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  7. Slavoljub Vranješević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajniju od deset godina i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
  8. Miloš Glišić je na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
  9. Slobodan Jovanović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  10. Božidar Purić je osuđen na 16 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  11. Momčilo Ninčić je osuđen na 8 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od pet godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i gubitak državljanstva.
  12. Petar Živković je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  13. Radoje Knežević je osuđen na 10 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od pet godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  14. Milan Gavrilović je osuđen na 15 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od osam godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  15. Živan Knežević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  16. Konstantin Fotić je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
  17. Dragomir Jovanović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
  18. Tanasije Dinić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
  19. Velibor Jonić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
  20. Đura Dokić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
  21. Kosta Mušicki je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
  22. Boško Pavlović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
  23. Lazar Marković je osuđen na 6 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajniju od tri godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
  24. Kosta Kumanudi je osuđen na 18 mjeseci robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajanju od dvije godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.

Međutim to nisu konačne kazne. Naime, 2007. godine Slobodan Jovanović rehabilitiran je odlukom Okružnog suda u Beogradu, a presuda kojom je osuđen na robiju i gubitak časti proglašena je ništavnom. Proces rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića pokrenuo je njegov unuk Vojislav Mihailović, sa zahtjevom da se poništi sudska presuda iz 1945. godine, kojom je Mihailović osuđen za izdaju naroda i domovine te za organiziranje, naređivanje i izvršavanje ili poticanje nebrojenih zločina nad narodom. Proces je pokrenut 2006. godine pred Višim sudom u Beogradu, a prvo ročište održano je 2010. Pokušaj rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića izazvao je brojne reakcije ne samo u Srbiji, nego i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Žestoka protivljenja došla su iz Hrvatske, dok su reakcije u Srbiji i BiH bile podijeljene. Protivnici procesa rehabilitacije podsjećaju da je Draža Mihailović osuđen na smrt zbog istih onih djela zbog kojih su na smrt osuđeni i maršal Philippe Pétain u Francuskoj, Anton Mussert u Nizozemskoj, Vidkun Quisling u Norveškoj i drugi kolaboracionisti fašizma: zbog izdaje domovine, suradnje s okupatorom i zločina koje su počinile snage pod njegovim zapovjedništvom. Zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića usvojen je sudskom odlukom 14. svibnja 2015., te je osuđujuća presuda koja je donesena 69 godina prije proglašena ništavnom. Tom je presudom u Srbiji rehabilitiran četnički pokret, pa su sve žrtve četničkih zločina time izgubile pravdu. Tom presudom su četnički zločini ostali bez kazne i odgovornosti!

Ta presuda ne može izbrisati zlodjela četničkog pokreta, počinjena u suradnji s nacistima i fašistima tijekom Drugog svjetskog rata, koja su ostavila posljedice u 33.000 muslimana i 32.000 Hrvata koje su četnici pobili uglavnom klanjem, po demografu Vladimiru Žerjaviću

Neki od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu i Pljevljima, s tisućama ubijenih koji većinom nisu ni pružali otpor, pripadaju su u najstrašnije epizode u povijesti Drugoga svjetskog rata, jer su počinitelji prešli u partizane: U knjizi ‘Put u Foču’, koja je neprocjenjivo vrijedno osobno svjedočanstvo, gdje partizan Adil Zulfikarpašić svjedoči da su Tito i Vrhovni štab primili u partizane najveći broj četničkih koljača, svjesno i sa punim znanjem o tome da se radi o patološkim ubojicama. TI isti ljudi su kasnije bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon 2. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani( četnici) bili glavni ubojice 28.000 Hrvata.

Hrvati su najteže stradavali u istočnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni, kao i područjima između Srba i Drvara, pokazuju Žerjavićeva istraživanja. Nataša Zimonjić-Čengić (hrabra Sarajka, kojoj su četnici ubili sestru u Drugome svjetskom ratu, a sina Gorana poznatog rukometaša 1992. godine u Sarajevu…) smatra da su događanja u posljednjem ratu 1991.-1995. i ono što se dogodilo Srebreničanima samo nastavak priče iz Drugoga svjetskog rata, za što potvrda i knjiga Put u Foču, Adila Zulfikarpašića.

Izvorište ratova na području bivše Jugoslavije 1991.-1995. godine je velikosrpska ideologija, kojoj je izvršitelj četnički pokret. Stoga je rehabilitacija Dragoljuba Draže Mihailovića i četničkog pokreta ujedno i legalizacija velikosrpske ideologije, koja je sa SPC kao nositeljem te ideologije stalna prijetnja i opasnost za sve nesrpske narode u srpskom okruženju.

Lili Benčik

Povezani članci

Hrvatica sam

HF

Spomen-ploča zločincu u Bolnici Vrapče

HF

Povratak Šešelja u Den Haag

HF

Tako je govorio ministar Božinović

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...