Športske zvijezde se ne rađaju. Trajne zvijezde se stvaraju
Počelo je počelo i odmah na početku bilo neopisivo. “Trener svih trenera” je osjećao i znao da nakupljena energija mora jednom izaći van i postići pozitivan rezultat. Meni se čini da su “naši dečki” konačno pobijedili sebe. Što god se dogodilo, nakon ona dva fijaska, urodilo je plodom. Tako treba. Treba si sve reći u lice, kakvo god to bilo. Treba razriješiti sve dileme, trileme, n-leme i krenuti naprijed, bez ikakvih utega i tereta. Nije to lako i jednostavno. Male i velike “bogove” koji igraju u prestižnim europskim i međunarodnim klubovima, je trebalo “smjestiti” u jednu ekipu, u kojoj bi trebali raditi “svi za jednoga i jedan za sve”. Osim toga na terenu treba prvenstveno trčati, kombinirati, biti sposoban i vješt, kako bi svoje znanje i iskustvo, pretočio u adekvatan sportski rezultat. Pri tomu ne bi smjelo biti važno, tko je zabio gol i komu će pritom narasti osobni rejting i cijena. Ekipa bi trebala biti koherentno, čvrsto, snažno, stabilno i nesalomljivo tijelo, čiji su dijelovi uštimani, uigrani, usklađeni, harmonični, srčani, hrabri, domoljubni, da u ritmu odrađuju svoje zadatke, igrajući se, pri tom.
Svaka igra bi prvenstveno trebala biti užitak, nadmetanje, a ne ljuti boj. U toj igri bi bilo dobro i djelotvorno pokazati sve ono što znaš. “Naši dečki” puno toga znaju, mogu i hoće, ali su bili najblaže rečeno sputani. Pitanje je zašto? Time bi se trebala baviti ekipa, koje fizički nema na terenu. Naravno puno toga, ponekad gotovo sve ovisi o treneru, odnosno izborniku. On zamišlja, promišlja, “crta” i organizira cijelu operativnu shemu, od pozicije svakog pojedinog nogometaša na terenu, od strategije (opće i posebne) i taktike, preko akcije, do realizacije postavljenog cilja. Cilj na svakoj utakmici je pobijediti protivnika, odnosno zabiti gol. Cilj prvenstva (turnira) je popeti se što više na ljestvici uspjeha. Pritom bi trebao biti realan. Je li uputno i dobro pri tom eksperimentirati? Očito je. Zbog tog eksperimentiranja su mnogi našeg izbornika popljuvali. U repki je došlo do smjene generacija. Eksperimentirati se mora. Virtualne simulacije raznih i različitih eksperimenata nisu dovoljne, pogotovo kad imaš nove, mlade, neiskusne igrače. Oni mogu i hoće, ali ne znaju. To se vidi u njihovoj sterilnoj jurnjavi po cijelom terenu. Glume libera, a imaju točno svoju poziciju i predviđen djelokrug kretanja. Zna se tko je organizator i vođa igre na terenu. Tu važnu, moćnu i bitnu desetku bi trebalo uvažavati i dati joj dovoljno prostora, pogotovo kad je to najbolji vezni igrač i najbolji nogometaš na svijetu. Ronaldo oprosti, ali činjenice to govore. Naš Luka je unatoč, svim svjetskim prestižnim ocjenama i nagradama, ostao s obje noge na zemlji, koju voli, poštuje i cijeni, za koju izgara na terenu. Svojim je umijećem, znanjem i radom stekao veliki autoritet, koji bi trebalo poštovati, poštivati i cijeniti. Nije on nikakva sveta krava, nedodirljivi bog i apsolut. I on griješi, umara se i malo pomalo osjeća svoje godine. No, dok je tu i takav kakav je, trebalo bi mu dozvoliti da organizira i vodi igru, bez nekih većih istrčavanja pojedinaca, koji se dokazuju ili žele dokazati. Ovo je poligon i platforma za pokazivanje i dokazivanje, ali za to ima vremena, pogotovo za mlade igrače. Ne bi se trebalo žuriti, biti sebičan i previše pametan.
Trebalo bi udružiti um i snagu. Nisu u pitanju samo noge i kondicija. Treba koristiti i glavu. Ne samo za zabijanje gola ili odbačaj lopte. To sve se uči i nauči, ukoliko se želi i ide step by step. Mladi su danas nestrpljivi, kako u svemu, tako i u nogometu. Htjeli bi što više postići i imati, u što kraćem vremenu, sa što manje znoja, rada, djelovanja i zalaganja. To možda “igra” u politici. Športske zvijezde se ne rađaju. Trajne zvijezde se stvaraju. Pritom treba imati određene urođene i stečene sposobnosti, predispozicije. mogućnosti i sreće, da budeš otkriven, prepoznat i uključen. Kometi, unatoč trenutnom efektu, nisu poželjni. zabljesnu i izgore, bez nekog većeg traga. Kako bilo, da bilo. Krenulo je! Rapsodija u “kvadratičastom” je započela. Bit će u njoj puno svakojake glazbe i plesa, ne kao u Gerschwinovoj Rapsodiji u plavom, ali sasvim dovoljno da nas u ove ljetne, sparne, užarene dane veseli, okuplja, zbližava, ujedinjava, jača nacionalnu svijest i pripadnost, budi uspavano domoljublje, čini sretnim i ponosnim.
