Dinko Šakić na montiranom jugo suđenju: Znamo da Hrvati moraju nestati, tu ispred u Jasenovcu, naći ćete kosti mojih vojnika
Ne ćete vjerovati sa čime ja povezujem (uspoređujem) ovu krizu sudbene vlasti u Hrvatskoj, kako gledam na to. A u tom gledanju, neke ekskapade. Naime, ja u korijenu ove krize vidim neku fetvu (arap. fetva ili fatva – osuda koju islamski vjerski poglavar, uglavnom na smrt!). Kao fetvu za Salmana Rushdija. Vidjet ćemo kako. Prije toga, kao što ribarski brod mrežom zakala jato tuna, tako ću ja to zakalati kao glavnu lovinu. Tu ću navesti, po mom mišljenju, desetak važnih činjenica koje su to generirale. Kao Aleksandar Ranković, SPC (Srpska pravoslavna crkva), pozdrav Za dom – traženje osude, „braća po oružju iz Brezovice“ (Srbi), „slučajna država“, „problem 90-ih“ i atentat na Brunu Bušića, kao uzrok i veza. Još ću tu spomenuti i Dinka Šakića.
Čini mi se da sam negdje pročitao da je Aleksandar Ranković bio idol Josipu Perkoviću, te da je po njemu dao ime svom sinu Aleksandaru Saši. Kada se na čelo Vrhovno suda nameće branitelj(ica) Josipa
Perkovića, valjda se to može ovako povezati. Kao SPC. Kao što znamo, ni jedan patrijarh Srpske pravoslavne crkve nikada ne izgovara imenicu Hrvatska, nego Dalmacija, Lika itd. Sigurno je i za SPC Hrvatska slučajna država. Sigurno je svakom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve drago čuti priču iz Brezovice o „braći po oružju (Srbima) u „1. antifašističkom ustanku u Europi“. Te kad Zoran Milanović kaže, kako je on Zoran Milanović, „majka Srba“, ne Milorad Pupovac. Svakako da i SPC pozorno prati tko će biti na čelu Vrhovnog suda u Hrvatskoj. Svakako da mu odgovara ona(j) za koga (koju) su 90-e problem! Iako izgleda glupo i besmisleno povezivati (uspoređivati) fetvu za Salamona Rushdija s ovom krizom sudbene vlasti u Hrvatskoj, ja to činim. Zato mi daje pravo i Marija Selak Raspudić koja u Saboru kaže kako se u ovoj krizi preskače uzrok krize – Josip Perković. A ja kažem, kada se preskače uzrok krize, preskače se ubojstvo Brune Bušića. A Bruno Bušić je bio naš Rushdi, dok je Tito (Josip Perković) bio nečiji ajatolah, gospodine Beljače, Krešimire.
Unatoč „gledanju u budućnost bez ideologije“, u Hrvatskoj se ne može ništa bez „antifašizma“- borbe proti ustaša. Ne može se izabrati sudac Vrhovnog suda. A kako može? Kada je, kažu, u Ustavu antifašizam! A ’90. problem-fašizam!? I za Zorana Milanovića, odnosno za Zlatu Đurđević, koja kaže baš to, da su 90-e problem. Pa „problem 90-ih“ i „posljednjih 30 godina“ treba gledati kao formulu pete kolone u Hrvatskoj koja lupeta da oni koji ne će Zlatu Đurđević na čelu Vrhovnog suda Hrvatske, ne će nikakve promjene u hrvatskom pravosuđu. A te promjene su nastavak na promjene 2000-e. Iako Zoran Milanović nešto radi u korist Hrvata u BiH, kada on forsira Zlatu Đurđević na čelo Vrhovnog suda, jesu li i za Zorana Milanovića 90-e problem kao za Zlatu Đurđević? I kako netko u Hrvatskoj može reći da je neovisan, kada su 90-e za njega (nju) problem. A 90-e su oslobođenje i osamostaljivanje Hrvatske? Kako u Hrvatskoj pravosuđe može biti neovisno, ako pravosuđe mora biti pod diktatom Partije SDP-a? Zoran Milanović, koji hoće samo Zlatu Đurđević na čelu Vrhovnog suda je iz SDP-a! Kada kažu da je Zlata Đurđević stručna i sposobna, i Jakov Blažević, i đavolji odvjetnik je (bio) stručan i sposoban. Nečija sposobnost, za nekoga je kobna. Pa biografija Zlate Đurđević? Možda ne u Italiji, ali u Hrvatskoj, od profesionalne biografije, od veće je važnosti politička i obiteljska biografija. Predrag Mišić i Petar Tomev Mitrikeski ne kriju svoje podrijetlo. I na koncu, postotak birača koji podržavaju Zlatu Đurđević, odnosno Zorana Milanovića? Unatoč njihovoj agresivnosti o „izabranom predsjedniku“, brojevi govore drukčije. Valjda i Peđa Grbin zna da u Hrvatskoj na izbore ne izlazi niti 50 posto birača. Od 50 posto oni dobiju pola što je oko 25 posto s onima iz Srbije. I kada glasove broji APIS bez Hrvata izvan Hrvatske. Što je ispod 20 posto. Baš oni za koje su 90-e problem.
Sve to umotano u pozdrav Za dom, koji je kažu, „preuzet iz ustaške tradicije“. Očito, tu se preskaču Bruno Bušić i Igor Vukić. Što je prava veleizdaja. I danas. Jer, 90-e „preuzeti nešto iz ustaške tradicije“, unatoč ubojstvu Brune Bušića je preuzimanje lažne ustaške tradicije. To je davanje álibija za srpsku agresiju. I danas sa zabranom pristupa Igora Vukića na HRT. I na koncu, postavljanja ploče na kojoj piše Za dom spremni, na prostor u vlasništvu ureda Simona Wiesenthala. Kao i miniranje židovskog groblja, crtanje kukastih križeva i slova U na javnoj površini, te vikanja Za dom i ubij…! na nogometnoj utakmici. I na koncu, tuženja Hrvatske, za sve to „demokratskom svijetu“. Kada se sve skupa zbroji što se Hrvatima radi, sigurno se može reći da postoji udruženi zločinački pothvat protiv Hrvata zbog čega moramo spomenuti i Dinka Šakića koji je na suđenju u Hrvatskoj rekao: „Znamo da Hrvati moraju nestati, tu ispred (u Jasenovcu), naći ćete kosti mojih vojnika“. Na kostima Hrvata, stvorena je teorija o genocidnosti Hrvata. U Jasenovac podmetnuta „ustaška tradicija“. Da bi se moglo tražiti kažnjavanje toga. A onaj koji traži kažnjavanje, ne dozvoljava istinu o „ustaškoj tradiciji“.
Mislim da kriza ove sudbene vlasti u Hrvatskoj ima duboki korijen. Mislim da je sasvim utemeljeno u korijen te krize staviti, i ubojstvo Brune Bušića.
Stoga recimo, da u ovoj krizi sudbene vlasti u Hrvatskoj postoji neka vertikala. Vertikala, kao nosač visećeg mosta. Na dnu nosača stavimo ubojstvo Brune Bušića, iznad toga je otpor izručenju Josipa Perkovića na sud u Njemačku. Na samom vrhu je „problem 90-ih (može i obrnuro, ubojstvo Bušića „problem 90-ih). Sa vrha nosača vise čelično uže, kao neke osoba ili kao neki naslov (pojam)… antifašizam, „700.000 žrtava“, „1. antifašistički ustanak u Europi“ u Brezovici“, Tito, „braća po oružju (Srbi)“, Aleksandar Ranković, Srb, UDBA, Oliver Frljić, brod Galeb i cigare Havana, filmovi Dara iz Jasenovca, „15 minuta do dvora na Uni, Okupacija u 26 slika, Dnevnik Diane Budisavljević, „zajednički jezik“, „zajednička povijest“, „agresija na BiH“, filmski festivali u Puli i u Motovunu itd. Pa
imamo programiranu, laboratorijsku pomirbu u Vukovaru za što postoji specijalna obuka na sveučilištima koja izbacuje specijalce pomiritelje, kao ATP Lučko specijalce vojnike. Pa specijalac Nikola Baketa iznosi iskustvo s terena, iz Vukovara. Kaže kako je on sa svojim kolegama koji su bili u Vukovaru, doživio fizički napad nepoznatih osoba, uz psovke srpske matere. Što treba tretirati kao ustaljenu praksu stigmatiziranja Hrvata. „miritelji Hrvata i Srba idu u Vukovar, ali im neki psuju srpsku mater“. Kako su nepoznati napadači mogli znati tko su napadnuti? Jesu li nosili neku odoru? Sva ta užad sa vrha nosača drže jednu površinu – Jugoslaviju – Veliku Srbiju.
Da sam u Saboru, sigurno bih digao tlak Sandri Benčić, Peđi Grbinu, Krešimiru Beljaku i ostalima kada bih od njih tražio jednu ispriku. Kao što znamo, nema smisla tražiti ispriku za Bleiburg i za ubojstvo Brune Bušića od onih koji kažu kako je „’45. traljavo odrađena“ i da je UDBA malo ubila Hrvata. A ubojstvo Ljudevita Juraka? To bi za njih trebao biti veliki problem. To bi bio napad na njihov temeljni svjetonazor – civilizacija, moral i znanost. Naime, patologa svjetskog glasa i ugleda, koji je radio na ekshumaciji žrtava u Katynskoj šumi, Tito je ubio. Za to bi trebalo tražiti ispriku od Zorana Milanovića.
