Hrvatski Fokus
Kultura

Izložba profesora i studenata UMAS – Odsjek kiparstva

Izložba pod nazivom K.I.P. namjerno korenspodira sa sloganom R.I.P. (lat. Requiescat in pace) „počivao/la u miru“

 

Izložba K.I.P Umjetničke Akademije u Splitu – Odsjek kiparstva, svečano je otvorena 5. srpnja 2021. u Sveučilišnoj galeriji „Vasko Lipovac“.

Konstatacija „od danas slikarstvo je mrtvo“ dovršena je 1840. sa strane Francuskog slikara Paula Delaroche ugledavši prvi degerotipij danas doživljava svoju evokaciju, ali u kiparskom svijetu. Pojavom 3d tehnologije postavlja se isto pitanje za kiparstvo. Također, uslijed društvenih zbivanja i nemara suvremenog društva za umjetnički svijet općenito a naročito za kiparstvo ova globalna epidemija i lockdown dođu kao zadnji čavao u lijesu umjetnosti. Izložba pod nazivom K.I.P. namjerno korenspodira sa sloganom R.I.P. (lat. Requiescat in pace) „počivao/la u miru“, ali u suštini suprotnog značenja jer K.I.P. kiparstvo ipak postoji, postojalo je kao ljudska potreba u prahistoriji i postojat će dokle god čovjek bude imao imalo ljudskosti u sebi.

Izložbeni koncept ostvaren je u dvije odvojene komponente, prilagođen dvoetažnom podijeljenom izložbenom prostoru Sveučilišne galerije. U prizemnom prostoru kao forte izloženi su diplomski radovi, a uz njih pridruženi selektirani studenski radovi ostalih generacija. Izložba nudi presjek radova posljednje dvije akademske godine 2019./2020. i 2020./2021. U izdvojenom prostoru na katu je skupna izložba radova profesora, suradnika kiparskog odsjeka. 

Kustosi izložbe su hrvatski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar prof.dr.sc. Ive Šimat Banov koji potpisuje kiparski postav profesora, dok je kustos studentskog postava dr. art Goran Balić, asistent Odsjeka kiparstva. U glazbenom dijelu otvorenja nastupile su studentice Umjetničke akademije, flautistice Nikolina Kapitanović i Valentina Martić. Obje studentice studiraju u klasi profesorice Ane Domančić Krstulović i profesora Marka Zupana.

Izlagači profesori – Goran Balić, Dragan Dužević, Nikola Džaja, Kažimir Hraste, Robert Jozić, Kuzma Kovačić,Petra Kovačić, Đani Martinić , Duje Matetić, Matko Mijić, Milivoj Popović, Tanja Ravlić, Loren Živković-Kuliš

Studenti – Antonija Bečić, Petar Bosnić, Marko Budimir, Karmen Bušić, Leonora Doroci, Natali Horvat Lemo, Davor Kamenjarin, Klaudija Maleš, Mirna Markotić, Frančeska Pilić, Petra Perković, Ante Polić,
Roko Držislav Rebić, Ana Rickijević, Ružica Rimac, Danijela Skokandić, Josip Sovulj, Mara Ujević, Nikolina Veljačić, Tajana Veljačić.

Ideja i cilj izložbe jest promocija kvalitetnog kiparskog rada Umjetničke akademije koji je bez sumnje postignut. Umjetnički dosezi i doprinosi studenata i njihovih profesora na zavidnoj su razini i na ponos cijelom splitskom Sveučilištu, ali i zajednici u kojoj djeluju. Šarolikost izvedivih materijala, struktura i boja ove izložbe okupirati će prvi dojam, no dubinsku misao nositi ćemo još dugo nakon. Izložba je to između ostalog posvećena čovjeku, njegovoj neumjerenosti, zarobljenosti, nemogućnosti shvaćanja trenutka i bitka, te na kraju napose, prolaznosti.

„Oni nemaju proročke niti profetske poze, nemaju umišljenost vizionara, niti navješćuju budućnosti koja se već negdje dogodila. Govore u svoje ime i u ime kipa. Govore da treba imati nešto u rukama, da nikakva umovanja ne mogu zamijeniti djelo, da su pune ruke bolje od praznih, da je rad bolji od nerada. Oni znaju da su apokaliptične vijesti o smrti umjetnosti, pa i kiparstva, uz to što su netočne, prilično i samoljubive. Oni znaju da su mogućnosti kipa danas veće i šire. Stoga su sklon koristiti sve što pomaže, ne samo tijelu, nego i ideji kipa. Nastoje da svaka misao zadobije tjelesnost, ali i da tjelesno bude značenjski i konceptualno rastvoreno i nedovršeno u osjetu. Uz to, oni i znaju da je proces nastajanja djela ponekada već i djelo samo.

Oni govore da se do kiparstva može doći različitim putovima, novim i starim medijima i njihovim prepletima. Stoga ne govore protiv novih virtualnih digitalnih mogućnosti, koja su za njih samo sredstvo jednake dlijetu ili bradvi. Nema ovdje priča o moralističkoj obrani kiparstva koje se kao zaljuljalo do nestajanja i gdje bi već, poput Yeatsa, trebalo zavapiti „Daj Bože da bar nešto ostane!“.

Thomas Mann je označio pisca kao onoga koji nešto teže piše nego svi drugi ljudi. Kipari su oni koji nešto teže stvaraju nego drugi ljudi. U vremenima u kojima se zaborav zanata gadno osvećuje, mučeništvo imaginacije podrazumijeva i fizički rad. Uostalom, „Što više mašte imaš to ti i više zanata treba“ – rekao je davno Baudelaire. Jer budimo pošteni: bliži je umjetnosti smjerni i svakodnevni brački kamenoklesar nego pretenciozni umnik koji je u svojemu samoljublju i u sadnji svojih cerebralnih sadnica i umišljenoj nadmoći podignuo oko sebe visoke zidove.

I susrećemo ovdje starije i mlađe kipare, profesore i njihove učenike od kojih su poneki i danas profesori… Tu je i legendarni lulaš usidren u Zaljevu hrvatskih svetaca kod kojega stariji radovi franjevačkih smjernih dimenzija bude u meni gotovo i fizičku bolnu mladenačku nostalgiju (Kovačić). Tu je i Prejasna u kojoj željezo i staklo nalazi ravnotežu između poetske transpozicije i konstrukcije razumnosti (Hraste). Tu je još jedan beskrajni stol alkemičara dakako promjenjiva sadržaja i dimenzije koje će sigurno nadrasti jedan život (Mijić).

Tu su i autori na starim zadacima portretne plastike koju u potrazi za istinom živa i trajna lica Don Frane Bulića, Alkemičar krasi kiparska sažetost i strogost armature (Dužević), uvjeravajući da portret nosi zagonetnu narav lika superiorna u modelaciji i rječita u šutnji (Matetić). Tu je glava (Bez naziva) puna naturalističke jasnosti, a onda ista glava obavijena gumenim trakama koja svoju jasnost odvodi u status anonimnosti o čemu se može na dugo i na široko (Jozić), kao što i ljudi u istim bocama moguće nude  metaforu slobode ili sužanjstva, svašta se tu može konceptualno i značenjski dometnuti (Džaja). Tu se i propituje spomenik (Spomenik kao medij) detaljističkoga zalizanoga sjaja koji propituje odnose vrlo visoka stupa i nadmena lika na vrhu što je nesumnjivo mala lekcija o važnosti i o običnosti, a moguće istodobno i ironija i rješenje (Balić). Digitalni model, printana statua, i video izgradnje Kauboja predstavlja zapravo proces koji amorfnost materije pretvara u narav (Popović). A tu je i konstruktivno-dekonstruktivni red i nered (Kritički stav) – zapravo „izdvojeno mišljenje“ s posljedicama agresivne izdvojenosti (krš i lom!) što je nesumnjivo ljudska situacija (Martinić). A svojevrsni proglas/pitanje Kipari svijeta što kad bi glina bila trajan materijal (Živković Kuljiš) podcrtava utrnuće limfe materijala koja poput radauševskih sepulkralnih srha sadre više govore o smrtnosti nego o trajnosti.

U ovom su obzoru senzibilno i široko shvaćenog kiparstva našlo mjesta osjetljivosti za kapi kiše i kapi svjetla na izmaku dana i svećulnih doživljaja svakodnevnog (Petra Kovačić). Tu je i težnja za najboljim prirodnim pojavama i stanjima koje bi što prije trebalo vratiti u svoj vlastiti život (video Demand the best, Ravlić). Poput Ružićeva „sve je skulptura“ ili Kožarićeve bezazlenosti ovo je kiparstvo u raznim agregatnim stanjima, kiparstvo središta i rubnih stanja, zapravo svojevrsni psihološki portret kiparstva. Birokratima i čistuncima ostavljam vještačenje o tome što jest, a što nije kip… Nama je važan neoštećeni senzibilitet i Smisao koji teče oblikom tijela i oblikom misli. (Iz teksta kataloga izložbe prof.dr.sc. Ive Šimata Banova)

„…Kiparstvo nije terapijski medij niti prostor za osobnu razonodu, već je težak i ozbiljan posao. On traži puno odricanja, a ovi su mladi autori već sad toga itekako svjesni. Oni su također svjesni i činjenice da raditi kiparstvo danas znači odreći se i svega onoga što nudi svijet suvremene izlagačke politike. Ako pričamo o likovnoj umjetnosti, pa i ljubavi prema likovnom izražavanju, onda bi zaključak trebao biti taj da je potpuno prirodno očekivati da pojedinac nevoljko pristaje pripadati „post-smrtnom“ umjetničkom periodu. Iako umjetnost proizlazi iz života, teze o njenoj smrtnosti itekako su osnovane. One se danas ponajviše očituju u nedostatku smisla, volje i rapidnom opadanju znanja. Čak i ako je naša uloga sada bit isključivo baštinici znanja, onda tu ulogu moramo srdačno i časno prigrliti. Ovi mladi ljudi svojevrsni su „heroji“, vojnici bez komandi na bojnom polju na kojem je svatko svakom (ne)prijatelj. Oni su ti koji su odlučili svoj dosadašnji, a vjerojatno i ostatak života, utrošiti u jedan ogroman napor – da unatoč svim poteškoćama, barem za jedan kratak period, odgode neizbježno i zbog toga im veliko hvala! Našim dragim Don Quijotima“. (Iz teksta predgovora izložbe dr. art Goran Balić, asistent Odsjeka kiparstva)

Bez imalo skromnosti možemo reći da Sveučilišna Galerija smještena u samom centru Sveučilišnog kampusa polako, ali neupitno preuzima mjesto najproduktivnijeg izložbenog prostora u Splitu kako kvalitativnog tako i kvantitativnog te ima vrlo snažan, i to mjerljiv, utjecaj na društvena kretanja.

Nives Matijević

Povezani članci

Silence, izložba Lukše Obradovića

HF

Prijenos koncerta Marthe Argerich uživo iz Lisinskog!

HF

Izazovni su mi novi mediji

HF

Apokaliptični ciklus Mladena Žunjića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...