Sekularizacija i dekristijanizacija uništavaju kršćanske korijene i kršćanski identitet Europe?
OLIVIER ROY: JE LI EUROPA KRŠĆANSKA? (TIM press, Zagreb, 2020.)
Dan Europe obilježavamo 9. svibnja. Naime, toga je dana godine 1950. u Parizu, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, iznio ideju o novom obliku političke suradnje u Europi kojim bi se izbjegle sve mogućnosti novih ratova, (Schumanova deklaracija) od kojih su Prvi i Drugi ostavili tragične posljedice. Vijeće Europe je u Milanu 1985. donijelo Odluku kojom će se 9. svibnja svake godine obilježavati kao Dan Europe. Među osnivačima današnje EU ističu se četvorica velikih Europljana, od kojih su trojica bila praktični katolici: Robert Schuman (1886.-1963.), Alcide de Gasperi (1881.-1954.), Konrad Adenauer (1876.-1967.), te Jean Monnet (1888.-1979.).
Pravnik i državnik Robert Schuman svojom je deklaracijom pokrenuo projekt Europske zajednice za ugljen i čelik, prethodnice EU. Proživio je teror Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Progonjen od nacista. Kao vjernik sudjelovao je u pripremi velikog njemačkog katoličkog laičkog okupljanja Katholikentag 1913., a bio je i član francuske udruge Conference Olivaint koju su osnovali francuski isusovci. Bio je član nekoliko francuskih vlada. Postupak za proglašenje blaženim započet je 1990. godine. I za drugoga osnivača EU Talijana Alcidea de Gasperija (1881. – 1954.) vodi se proces beatifikacije. Bio je osnivač Kršćansko-demokratske stranke. Proganjan od fašista, bio je jedan od poticatelja pokreta za ujedinjenje zapadne Europe. Talijani ga smatraju iznimno važnom osobom u obnovi zemlje. Treći katolik u tom nizu velikana bio je Konrad Adenauer, njemački političar i državnik, prvi kancelar zapadne Njemačke, koji je na političkim dužnostima proveo 60 godina. U povijesti jedan od najdugovječnijih državnika – dužnost njemačkog kancelara napustio je u 87 godini. Jean Monnet bio je francuski političar i poslovni čovjek.
U zadnje se vrijeme sve više govori da će Schuman, jedan od osnivača EU-a i prvi predsjednik Europskog parlamenta, uskoro biti proglašen blaženim. Tim povodom je o. Bernard Arduro, postulator Schumanove kauze i predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti kazao: Schuman je svoj život posvetio služenju općemu dobru, tražeći mir i pomirenje s Njemačkom kako bi stvorio zajednicu europskih država. Schumanov rad uključivao je okončanje paklenoga ciklusa rata, ponižavajućeg poraza, želje za osvetom. To je djelo kršćanina, koje služi kao primjer, čak i ako je Schuman ostao vrlo diskretan u pogledu svojega osobnog života i vlastite vjere. U svom djelu Za Europu napose je istaknuo značaj demokracije i njenu vezanost uz kršćanstvo s idejom ujedinjene Europe i njenim političkim sustavom: Demokracija svoje postojanje duguje kršćanstvu. Rođena je onoga dana kada je čovjek pozvan da u vremenu svojega života ostvari dostojanstvo svojega bića, u individualnoj slobodi, u poštovanju prava svakoga i ostvarenjem bratske ljubavi prema svima. Nikada prije Isusa Krista nisu bile formulirane takve ideje. Demokracija je tako vezana uz kršćanstvo, doktrinarno i kronološki. Ona se oblikovala s njim, u etapama, katkad uz cijenu pogrješaka i ponovnih padova u barbarstvo.
Ovaj poduži uvod čini mi se važnim zbog osporavanja uloge kršćana u stvaranju europske zajednice naroda (EU) kao i nijekanju njenih kršćanskih korijena/temelja. Preambula nacrta Ustava Europe pisana je 2014. godine, kada su kršćani Europe podignuli glas, uz potporu pape Benedikta XVI., zahtijevajući da se u njoj spomenu kršćanski korijeni Europe. Prije Benedikta XVI. i papa Ivan Pavao II. bio je istoga uvjerenja, dajući potporu odbacivanju kulturne sekularizacije Europe, koja je dala važno mjesto masovnoj dekristijanizaciji europskih društava. S današnje distance možemo se zapitati kako to da otci EU, kao praktični katolici, nisu osjećali potrebu istaknuti ulogu kršćanstva i njenih vrijednosti kao temelja moderne Europe? Na vrijeme! To je jedno od ključnih pitanja i prijeloma između kršćana i sekularista kojima se bavi nova knjiga Oliviera Roya: Je li Europa kršćanska? TIM press, Zagreb, 2020.
Olivier Roy Francuz je iz protestantske obitelji s iznimno ljevičarskom, maoistički nadahnutom mladošću, danas neporecivi stručni autoritet prije svega za islam. Politolog, profesor Europskog sveučilišnog Instituta u Firenci. Objavio je brojne knjige i članke o sekularizaciji i islamu. Najvažnija djela: The failure of Political Islam (1992.)., Globalized Islam (2002.), Securalism confronts Islam (2007.), JIhad and Death (2009., Is Europe christian? (2019. i druge. Danas, s najboljim znanjem, bez maoističkih zabluda, istinoljubivošću i zabrinutošću, argumentirano i znalački prikazuje nestajanje katoličkog duha Europe i što zamjenjuje kršćanske vrijednosti na kojima je zapravo duhovno i materijalno utemeljena današnja Europa.
Europa u procesima sekularizacije i dekristijanizacije
Otci EU-a nisu osjećali potrebu istaknuti kršćanstvo kao jedan od temelja projekta koji su započeli, iako su bili praktični katolici, jer su po njima, tobože, klasične prosvjetiteljske vrijednosti već u temeljima kršćanskih vrijednosti, samo sekularizirane. Tada su dominirala dva pitanja sporenja: tko ima kontrolu nad društvenom moralnošću te pitanje dolazi li moralnost od Boga ili je ljudski razum dovoljan da bi se utemeljio naravni moralni zakon. Nakon 1968. nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje nisu više bile sekularizirane kršćanske vrijednosti.
Povijesno, neosporna je važnost kršćanstva u europskoj povijesti, napose intenzivno od XI. stoljeća, na prostoru s kojim se Europa danas poistovjećuje. Tako su prva sveučilišta bila katolička a prvi intelektualci bili su svećenici, ili su proizašli iz tog duhovno misaonog kruga. No, jedanaesto stoljeće ujedno je i vrijeme velikog crkvenoga raskola koje razdvaja katoličanstvo i pravoslavlje (1054.), te vrijeme sukoba između pape i cara o izvorima legitimnosti i političke moći te pitanjima odnosa religije i politike. Drugi ključni trenutak je protestantska reformacija 1517. godine, a treći Vestfalski mir 1648. i nova ravnoteža uspostavljena na teritorijalnom suverenitetu država i kontroli države nad religijom. Od Vestfalskog mira 1648. vlada načelo Cuius regio, eius religio – čiji teritorij, njegova je i vjera, odnosno vladar odlučuje o religiji. U svojoj biti to pravilo održalo se do danas. Koliko god je sekularizacija pratila nastajanje nacionalne države europska kultura ostajala je kršćanska. Sve do 1905. godine kada je zakon u Francuskoj odvojio Crkvu od republikanske države. Globalizacija kršćanstva u 19. i 20. stoljeću nastavljena je preko kolonijalizma i katoličkih misija. U tom procesu domorodačko se kršćanstvo u kolonijama ne samo ukorijenilo nego je postalo dominantno. Kršćanstvo kakvo je propovijedano u misijama posve je europsko, a sjemeništarski je program za domoroce u kolonijama isti kao i u Europi. U tom smislu Crkva sudjeluje u oduzimanju identiteta koloniziranih naroda i njihovu pozapadnjenju. Autor ističe da je globalizacija kršćanstva iz korijena promijenila njegov odnos prema Europi. Oslabjele se spone Europe i kršćanstva. Iako se Europa i dalje smatra kršćanskom, kršćanstvo je samo djelomice europsko.
Usto, Crkvi je trebalo čitavo stoljeće kako bi dovršila svoj aggiornamento, (od 1864. i objavljivanja Syllabus Errorum /Popis zabluda/ do završetka Drugoga vatikanskog koncila 1962.- 1965.) odbacujući pretenziju nametanja istine. Bilo je to stoljeće napetosti, sukoba, nesporazuma između Crkve i europskih država. Nakon prosvjetiteljstva, naglašava autor, moralne vrijednosti više ne proizlaze iz božanskog. Nužno ne poričući postojanje Boga, prosvjetiteljski mislioci nastoje moral izvesti iz razuma. Tako se primjerice, sekularizacija obrazovanja u Francuskoj odvijala u kontekstu konflikta sa zakonima iz 1882. koji su regulirali obvezno sekularno obrazovanje, a biva dovršena donošenjem Zakona o odvajanju Crkve od države iz 1905. godine. U Europi sekularizacija postaje neizbježna čim je država preuzela nadležnost nad građanskim društvom, umjesto da je prenese na Crkvu. Opadanje uloge kršćanstva u Europi prethodi Koncilu: pad broja svećeničkih zvanja, urbanizacija i nestanak seljaštva, dekristijanizacija radničke klase, opadanje vjernika koji pohađanju vjerske obrede, skandali u redovima klera…
Oblici sekularizacije i odgovor Katoličke Crkve – Europsko društvo postaje kršćanofobno
Olivier Roy naglašava dva oblika sekularizacije koji, u svojoj biti, stavljaju kršćanstvo na društvenu marginu. Prvi, počiva na pravnom i ustavnom konceptu. U tome ističe dva modela: Prvi, autonomiju političke sfere koja dovodi do odvajanja države od vjerskih institucija (Francuska i SAD) ili do političke kontrole religije – galikanizam u Francuskom kraljevstvu, jozefinizam u Habsburškom carstvu i danas crkve u skandinavskim zemljama; Drugi je sociološke prirode određen opadanjem vjerskih praksi i nestankom religije iz društvenog i kulturnog života. U Europi se to naziva dekristijanizacijom a u Europi sekularizacija i dekristijanizacija idu ruku pod ruku.
Suočena s realnošću svekolikih odnosa državne vlasti i crkvenoga poslanja Crkva je prvotno odgovorila enciklikom Rerum novarum pape Lava XIII., 1891., koja predstavlja temeljna načela socijalnoga nauka Crkve a potom i utjecajnog pokreta Katolička akcija. Crkva se intenzivno uključuje u društvene i političke sporove, napose između, po Crkvi, dviju neprihvatljivih ideologija: socijalizma i kapitalizma, nudeći svoju socijalnu doktrinu, koju će do danas razvijati brojnim enciklikama. Godine 1931. papa Pio XI. donosi novu encikliku Quadragesimo anno, kao svojevrsno podsjećanje i nastavak enciklike Rerum novarum. Drugi Vatikanski Koncil među brojnim reformama posebnu je pozornost pridao pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes s posebnim naglaskom na promicanje interesa za svjetovne teme. Tako enciklika pape Pavla VI. Humanae vitae (1968.) zalazi u područje spolnosti. U enciklici papa iznosi maksimalističko stajalište o zabrani svakoga spolnog čina čiji cilj nije začeće. Upravo nakon 1968. godine započinje razdoblje u kojemu se Crkva suprotstavlja sekularnom društvu i njegovu sustavu u tom, ali i u drugim područjima. Na dnevni red dolaze brojna pitanja: kontracepcija, medicinski potpomognuta oplodnja, transrodnost, rastući pokret protiv pripisivanja roda (kategorijama muškarac i žena – rod se više ne definira kao prirodna već kao kulturna pojava?!), kriminalizacija ili ne – pobačaja, pitanja istospolnih brakova, pedofilija, LGBT zajednice, imigracija… Crkva pred Europu počinje hrabrije iznositi svoja neslaganja sa službenim stavovima europskih ustanova. Za Crkvu europsko društvo nije više samo svjetovno, ono je postalo pogansko, odnosno kršćanofobno. Papa Ivan Pavao II. godine 1995. u svojoj enciklici Evangelium vitae govori o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, (o ključnim pitanjima života i smrti, smrtnoj kazni, pobačaju, eutanaziji, eksperimentiranju s ljudskim embrijima) te naglašava da je europska civilizacija zbog hedonizma postala nihilističkom i, nakon faze uživanja 1960-ih, posve neizbježno razvija svojevrsni kult smrti, o čemu svjedoče morbidna fascinacija sotonizmom, porast broja samoubojstava i nasilja među mladima.
Nastavno, papa Benedikt XVI. će pred europskim parlamentarcima 2006. izložiti pitanja u kojima se u očima Katoličke Crkve ne može pregovarati: Zaštita života u svim njegovim etapama, od prvoga trenutka začeća do prirodne smrti; priznanje i promicanje prirodne strukture obitelji kao i zajednice muškarca i žene utemeljene na braku; zaštita prava roditelja na odgoj svoje djece. Crkva je za vrijeme papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. razvila nov način političke intervencije, usredotočujući se na neporeciva moralna načela (protiv pobačaja, eutanazije, istospolnih brakova, medicinski potpomognute oplodnje)… Iako opravdano uviđaju kako Europa više nije kršćanska oba ova pape ostali su jako privrženi ideji kršćanske Europe, odnosno njezinu ponovnom osvajanju, i vrlo bliski ideji kršćanskog utjecaja na kulturu nacija ili naroda. Razlog zašto Europa više nije kršćanska ne leži samo u činjenici da je sekularizam odbacio vjeru, već u tome što je okrenuo leđa prirodnom zakonu. Tomu treba nadodati i nagli pad vjerske prakse i povjerenja u Crkvu te masovno nerazumijevanje njezinih argumenata o velikim etičkim i društvenim pitanjima. Navodi primjer istraživanja javnoga mijenja u katoličkoj Španjolskoj prema kojem između 84 i 87 posto Španjolaca podupire legalizaciju eutanazije a podupire ju čak 59 posto katolika, koji kažu da prakticiraju vjeru.
Dolazak islama u Europu stavio je pred Europu i Crkvu nova iskušenja i nove dileme. Prema autoru, Islam utjelovljuje religijsku dinamičnost i ponovno uvodi religiju u javni prostor. I to u uvjetima u kojima je populizam religiju (kršćansku, op.a.) sveo na folklor, dok je sekularna ofenziva nastavila istiskivanje religije iz javnoga prostora. Populisti i sekularisti sve javnije ističu da kršćanstvo nije više religija nego identitet. To je napose vidljivo kroz preobrazbu kršćanskih vjerskih simbola (križa, zvonika, prikaza Isusova rođenja itd.) u kulturnoidentitetska obilježja koja se ne povezuju s vjerskom praksom, preobrazbu popraćenu javnim uklanjanjem onih obilježja vezanih za druge religije, odnosno isključivanjem ljudi koji ta obilježja nose. U tomu je zapravo problem. Roy ističe da se u pozadini zapravo radi o teškoj krizi europskog identiteta i mjestu religije u javnom prostoru, odnosno da je riječ o krizi europske kulture. Novo sporno pitanje u sagledavanju europskog identiteta i kršćanskih temelja su sve intenzivnije i masovnije imigracije. Europski populisti kritiziraju imigraciju stavljajući Huntingtonov sukob civilizacija u prvi plan, dok se Crkva smatra univerzalnom, nevezanom za određenu etničku skupinu ili narod. Tako su o kršćanskom identitetu Europe zaokupljene tri struje: Crkva koja je zaokupljena kršćanskim identitetom i kršćanskim vrijednostima; populističke stranke koje smatraju da je najvažnije suprotstaviti se islamu i sekularisti, koji ponekad priznaju kršćansko nasljeđe Europe, ali naglašavaju ideje prosvjetiteljstva, ljudskih prava, pobačaja, eutanazije, feminizma, LGBT zajednica i ostalih modernih Sodoma i Gomora.
U svakom slučaju globalizirani islam u Europi zahtijeva svoje priznanje u javnoj sferi, u uvjetima kada su sekularizacija i unutarnja kriza Crkve kršćanstvo potisnule na marginu. Roy postavlja važno pitanje: Kako se priznanje kršćanstva kao većinske religije u Europi može uskladiti sa slobodom drugih religija? Izjednačavanjem uloge religija u Europi, u kontekstu sve agresivnijega islama, europske vlasti sve rade na uštrb kršćanstva. Nadalje, sudski postupci u Europi i promjene u europskom pravu pokazuju ubrzavanje sekularizacije Europe. Autor iznosi nekoliko primjera: Zakoni o vjerskim obilježjima ograničuju nošenje vjerskih obilježja – hidžaba, kršćanskih simbola – npr. križa,, židovske kipe, sikhskog turbana i sl; zabrana obrezivanja s obrazloženjem da se radi o nanošenju teških tjelesnih ozljeda; zabrana ritualnog klanja životinja; blasfemija – Islamske i kršćanske udruge pokušale su zabraniti različita djela proglašavajući ih blasfemičnima. Npr. Sotonske stihove Salmana Rushdija, ili plakate Posljednje večere na kojima apostole zamjenjuju golišave djevojke, koje je ovaj put sud ocijenio kao reklame i zadiranje u čovjekova najdublja uvjerenja; opoziv klerikalnog imuniteta kada vjerske zajednice ne uspijevaju nametnuti svoja neporeciva moralna uvjerenja što doprinosi pojačanoj sekularizaciji; birokratska regulativa koja dovodi do toga de se religijsko vidi posvuda i gdje ga nema, što rezultira pretjeranim propisima na štetu religija. Ispitivanje sudske prakse i odluka Europskog suda za ljudska prava međutim pokazuje da svaki put kada sudovi brane nejednako postupanje s religijama u korist kršćanstva, to uvijek čine reduciranjem kršćanskog obilježja na ono čisto kulturno. Svi navedeni primjeri pokazuju kako sekularizam iskorjenjuje i najmanji znak religioznosti iz javne sfere, kako pridonosi lišavanju javnoga prostora svake duhovnosti, ali isto tako religiju prenosi ne u privatnu sferu (gdje ona po definiciji ne pripada) nego na margine, gdje lako može pasti u ruke radikala.
Sužavanje mjesta kršćanstvu – ima li nade?
Autor upozorava da europski sudovi namjerno ignoriraju svetu dimenziju religije: religiju svode na osjećaj, a vjersku zajednicu na skup pojedinaca identificiranih bilo kojom osobinom: rasom, rodom ili religijom. Suvremeni sekularizam ne želi religiji učiniti nikakve ustupke, čak ni marginalne. Sužavanje mjesta kršćanstva u društvu uz dominantni trend sekularizacije, potiče i ograničavanje uloge islama, sve u svemu na ograničavanje vjerske sfere općenito. Želja za promicanjem kršćanskog identiteta kao sredstvo za borbu protiv širenja islama rezultira pojačanom sekularizacijom kršćanstva. Sekularisti pridonose prekidanju veza između Europe i kršćanstva, što objašnjava njihov pomak prema politici identiteta. Autor smatra da Crkva pred sobom ima tri opcije: 1) Povratak pokušajima nametanja normi koje Crkva smatra neupitnima – ovoj opciji ne daje velike šanse; 2) Tzv. Benediktova opcija – prema glasovitoj knjizi Roda Drehera – da bi današnji kršćani trebali živjeti u modernim samostanima, čekajući da božanska providnost obnovi vjeru na zemlji, 3) Treću opciju autor naziva ponovnim duhovnim osvajanjem. Kršćani se ne smiju povlačiti u sebe pred novim dobom poganstva i barbarstva, već novi svijet valjaju obratiti svojim propovijedanjem. Barbarina treba obratiti na kršćanstvo, čak i pod cijenu naše dekulturacije. Religija se mora nanovo ustrojiti, bez obaziranja na kulturu.
Autor zaključuje: Vrijeme je da preispitamo vrijednosti, obnovimo određene kulture i društvene aspekte normi i ponovno ih uvrstimo u društvo…. Ne preostaje nam drugo nego vratiti se osnovama, posebno onima europskog liberalizma, kao i onome što je ostalo od europskog kršćanskog nasljeđa. Moramo se vratiti osnovama prvobitnog projekta Europe, s onu stranu birokratskih sustava. U konačnici Europa je jedini etnitet u koji je još moguće udahnuti duh. No, želi li Europa ponovno postati kršćanskom, potrebni su joj proroci, ne zakonodavci. No proroci možda nisu ondje gdje ih se očekuje. Najbolji odgovor na izložene teme i prijepore dao je madžarski premijer Viktor Orban u svom intervjuu Glasu Koncila – Poslušajmo i zapamtimo: Zapadnjaci su odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu, i mi to poštujemo. No oni žele još više. Oni žele da i mi živimo na taj način. Iz toga razloga, ako se pojavi kakva duhovnost u regionalnoj suradnji koja obuhvaća i zaštitu nacionalnih kršćanskih kultura, odmah dolaze i ideološki napadi. To je lijevo liberalni napad koji proizlazi iz Bruxellesa i povezan je s američkim liberalnim i gospodarskim silama. (Glas Koncila, Kršćanstvo je stvorilo slobodnoga čovjeka, obitelj i naciju, od 20. lipnja 2021.) Naposljetku, autor iznosi bolnu istinu kako danas biti vjernik katolik nipošto nije lako. Za sekulariste je on u najboljem slučaju čudak, a u najgorem fundamentalist… Velika je napast zatvaranja u krug sebi sličnih. Vraćamo li europsku kulturu i kršćansku duhovnost novovjekim poganima i barbarima?! Indolencijom, duhovnim neznanjem, nezainteresiranošću, kukavičlukom, šutnjom crkvenih pastira?! Je li i za nas Bog mrtav?! SAPIENTI SAT!
