Hrvatski Fokus
Hrvatska

Umišljene ministarske veličine

Političke stranke, na izborima, relativno malom većinom određuju tko će upravljati državom i brinuti se o nama

 

Riječ ministar dolazi od latinske riječi minister što bi značilo “sluga, pomoćnik”. Ministri bi na svojim funkcijama morali služiti građanima koji su izabrali većinu koja potom imenuje Vladu. Imajući u vidu mnoge ministre od naše suverenosti, samostalnosti, neovisnosti, slobode i demokracije, do dana današnjeg, većina naših ministara, neovisno o vladi koja ih je imenovala, nije služila i ne služi građanima (narodu) nego parazitira na grbači tih građana. Bilo je tu svakojakih likova, tipova i ličnosti. Malo je onih koji su ostavili neki dublji i upečatljivi pozitivan trag, po čemu su se uzdigli iznad ostalih i po čemu će ih povijest pamtiti. Sigurno tih i takvih ima. Međutim, skloni smo pamtiti i zapamtiti one druge, koji nisu bili upečatljivi po dobrome što su napravili i čime su pridonijeli narodu i državi, već po njihovim gafovima, ponašanju činjenju i nečinjenju, posebice njihovoj prezentaciji sebe kao državne veličine, bez koje bi mi propali kao narod i država. To su “domoljubi” i Hrvatine. Jedan takav se jučer oglasio izjavom: Ja sam proizvod Franje Tuđmana !

Pročitavši to i imajući u vidu tko je to rekao, dođe ti da pukneš od smijeha. Međutim, to zahtijeva poseban osvrt i analizu s više aspekata.

Ne znam na što je mislio aktualni ministar ino poslova, kad je izrekao gore navedenu rečenicu. Očito, time nam je dao na znanje, da je on najbolji mogući proizvod u Lijepoj našoj. Zanimljivo je promatrati i analizirati s koje svoje pozicije je taj proizvod pokojni predsjednik napravio: s partizanske, komunističke, generalske, povjesničarske,  povijesne, socijalističke, partijske jugoslavenske, domoljubne, hrvatske, suverene, stručne, stranačke… Kaj god! Mislim, da je predsjednik Tuđman imao puno važnijih i bitnijih zadataka, briga i poslova, posebice za vrijeme ustrojavanja države, Domovinskog rata i poraća, nego što je stvaranje ovakvih proizvoda, koji su nastali onako uz put, manje-više kao nusproizvodi, u nekoj većoj i važnijoj proizvodnji. Nije da se naš pokojni predsjednik nije time bavio. Bavio se predsjednik Tuđman i nogometom, naročito sastavljanjem momčadi i nazivom pojedinih klubova. Da je kojim slučajem danas živ, uživao bi prošle nedjelje na Poljudu. Da je on živ ne bi se tamo orile iz razglasa pjesme koje su se orile, bez obzira na porijeklo aktualnog izbornika i gostiju u svečanoj loži. Orile bi se domoljubne pjesme, posebice zato i za to, jer se taj športski spektakl događao uoči 30-e obljetnice Vukovara i njegove ogromne složene, velike, domoljubne i svete hrvatske žrtve (Guernice).

Pitanje svih pitanja je u kom smislu je spomenuti proizvod stvaran. Nije svejedno, niti s koje i čije pozicije je proizvod stvaran. Što je supstancija tog proizvoda (fizička, psihička, duhovna), gdje i kako je formirana i koje sastojke ima. Ima tu svega, komunističkog, partijskog, socijalističkog, zadrugarskog, ”domoljubnog” velikohrvatskog, tajkunskog, HDZ-ovski ovisnog, “suverenog”, stranački podobnog, poltronskog, nestručnog, kafilerijskog, SOUR-ovskog, SUBNOR-ovskog, uhljebarskog, trgovačkog, egoističnog, narcisoidnog, najviše umišljenog.

Nakon svega što smo u tom i na tom području i na njegovim segmentima vidjeli, zapitamo se zašto su ti ljudi u funkciji ministara i ostalih visokih državnih dužnosnika jako napuhani i beskrajno umišljeni. Psiholozi i psihijatri bi to najbolje objasnili. Laički gledano i rečeno, očito je sva ta arogancija i umišljenost u službi i kompenzaciji stručnosti, zbog neznanja, nesposobnosti, pomanjkanja nužno potrebnih vještina, nesnalaženja, nekompetencija, raznih i različitih kompleksa, isključivosti, zatupljenosti, primitivnosti, lažnog domoljublja i velikog hrvatstva. Kaj god!

Ljudi koji su kompletne ostvarene ličnosti, s potrebnim znanjem, sposobnostima, vještinama i kompetencijama su normalni, obični ljudi. Oni nemaju potrebe od sebe raditi  n ikakvu veličinu, koja svako malo priziva svojeg stvoritelja ovozemaljskog i onozemaljskog. Takvoj osobi ne trebaju nikakvi statusni simboli i obilježja, zbog čega je on Netko.  Veličinu, značaj, bitnost i obilježje takvoj osobi daje njegov rad i postignuća iz tog rada.

Iz naše povijesti, dalje i bliže, poznajemo i imamo puno osoba, koje je pozitivno obilježio njihov rad, talent, zalaganje i život. Za njih nije bitno, niti važno tko ih je stvorio. Stvorili su sam i sebe. To su uglavnom bili učeni, pametni i skromni ljudi, koji se ničim n isu isticali, osim svojim radom i djelovanjem. Takvih je ljudi bilo i u politici.

Ima li ih danas? Vjerojatno ima, ali se ne vide, zbog umišljen ih, egoističnih i narcisoidnih veličina, koji su pijuni i patuljci, koji žive u balonu ili na oblaku svojih trenutnih funkcija, u velikoj poslušnosti i odanosti svojem šefu. Kad bi se kojim slučajem taj šef promijenio, dotična gospoda bi preko noći svoju odanost, poslušnost i ostale vrline stavili pod noge novom gazdi, čak i onda ka d bi taj bio na dijametralno suprotnoj političkoj strani. To je politička borbe za ostanak i opstanak. To nema veze s Darwinovom teorijom borbom za opstanak. Ne ostaju najsnažniji i najbolji, već najpodobniji, ljigavci i licemjeri. Istina, ima i tu izuzetaka. Nekad, ponegdje ostaju oni najbolji. To je rijetkost, ali ima je. To su vrhunski stručnjaci, posebni ljudi, kojima je struka glavni činitelj sposobnosti i podobnosti.

Takvi ne će govoriti da su proizvod Franje Tuđmana. Oni su sam svoj proizvod. Takve se baš i ne voli. Nerado ih se stavlja u neke timove, jer ugrožavaju vođu tima. To je skroz naskroz pogrešno, ali je vrlo opticajno. Često se pitamo zašto je postavljen ovaj ili onaj ministar, kad je očigledno, da je zalutao u resor koji mu je dodijeljen. Ima to svoje mnoge razloge. Jedan od jačih razloga je što si vođa tima, koji bi trebao biti prvi među jednakima, ne će i ne može, iz svojih subjektivnih razloga dozvoliti, da u timu neki članovi budu bolji od njega. To je obični strah i nepovjerenje u osobne stručne i ostale sposobnosti. Tu se javlja i stvara, osjećaj nečije osobne ugroženosti, umjesto da nastaje opća i posebna sinergija, na korist svih nas, pojedinca, društva i države.

Kad takav podređeni, mediokritet, stvara svoj tim, rukovodi se jednakim načelima i principima. Nitko ni po čemu ne smije i ne može biti bolji od njega samoga. Zato i ta to jesmo tu gdje jesmo i ide nam kako nam ide.

Po svemu lošem i negativnom, smo u vrhu europskih zemalja, a po svemu dobrome i pozitivnome na samom dnu.

Sve je to zapisano, upisano i petrificirano u našem mentalitetu. To bi se trebalo mijenjati i promijeniti. Ne sutra i prekosutra, nego danas i odmah.

Ima u nas obrazovanih, sposobnih i pametnih ljudi, ostvarenih kompletnih ličnosti, koji bi nas mogli voditi i brinuti o nama, u svakom području i segmentu, na vrhu i pri vrhu vlasti, vlade i države. Politika i politizacija ih je uglavnom zaobišla. Političke stranke, na izborima, relativno malom većinom (17 %), određuju tko će upravljati državom i brinuti se o nama.

Takav izborni sustav nije dobar, iako nekima odgovara u potpunosti, jer već dvadesetak godina vladaju državom i odlučuju o nama. Majstori svojeg zanata su ranih devedesetih stvorili takav izborni sustav, da gotovo uvijek pobjeđuje HDZ. Tamo gdje to nije slučaj, provode se nacionalne strategije, taktike, podmetanja, ucjenjivanja i pritisci, kojima se difamira aktualna lokalna vlast i pojedini lideri nečlanovi HDZ ili njihovih koalicijskih partnera. To često vodi u apsurdne i smiješne situacije u kojima je tobožnje mito od 10.000 kuna, veće i zanimljivije, od na desetke (stotine) milijuna kuna ukradenih od strane HDZ-ovih dužnosnika.

To nas vodi u jednostranačje, pogotovo kad je SDP praktički nestao kao takav s političke scene. Aktualna vlast i vlada zapravo nema opoziciju. Domovinski pokret će se prije raspasti ili preoblikovati, nego što postane stvarna opozicija vlasti. Oni drugi s lijeva i desna nisu vrijedni spomena. Stvaraju buru u čaši vode. Kaj god!

Unatoč, svemu tome, kod vladajućih se osjeća i vlada određeni strah, posebice kod onih potkapacitiranih, nekompetentnih, iskompleksiranih, stranačkih uhljeba, izabranih po određenim lokalnih kvota, odgojenih i obrazovanih u bivšem režimu, u domu komunističkih aparatčika i podobnika.

Toliko su nesigurni u sebe i svoj rad da se proglašavaju proizvodom Franje Tuđmana, kako bi tobože bili vjerodostojni i podobni. Kaj god! Tko više u tu šprancu i demagogiju vjeruje? U svojoj uskogrudnosti i neukosti, stranački zadrti, primitivni i isključivi, naprosto ne vide, kako sami sebe, obezvrjeđuju tom svojom nakaradnom konstatacijom. To je slično onoj zgodi, kad lopov pobjegne s mjesta zločina, “utopi” se u masi ljudi, okrene i počne vikati: Drž’te lopova!, upirući prst u nekog slučajnog prolaznika.

Ankica Benček

Povezani članci

Rat informacijama protiv Hrvatske

HF

Vukovare, ljubavi i tugo

HF

Na Prisavlje dolazi “stručnjak za ustaše”

hrvatski-fokus

Hrvatska zbilja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...