Veliko povijesno prokletstvo srušilo se na nju 1463. godine turskom krvavom okupacijom
Za mladu Daytonsku tvorevinu, bez republičkog i državnog atributa Bosnu i Hercegovinu govore i upozoravaju mnogi, pa i njezini arhitekti i graditelji da se nalazi u najvećoj i najtežoj krizi od vremena vjerskog rata za teritorij, zaustavljenog u Daytonu nastavljenog u podijeljenoj beha zajednici. Pravo pitanje je a kada to Bosna i Hercegovina nije bila u krizi. Bosna i Hercegovina je zapravo od kriza sastavljena, skrpljena, u krizama živi i u krizi će i nestati. Ona je kao veliko povijesno prokletstvo koje se srušilo na nju 1463. godine turskom krvavom okupacijom i svim onim zlima što su Osmanlije donijeli sa sobom i posadili u njenu zemlju kao najveći otrov koji sve do danas raste, sama velika i trajna kriza.
I kao takva koja je etničkim i vjerskim čišćenjima podijeljena vehabijsko mudžahedinskim brutalnim zločinima nad kršćanima, na giga nepravdi ustrojena, na dvonožac umjesto na tronožac postavljena, i u amanet turskom genocidisti predana, ona i ne može ništa drugo ni biti osim krize. Kroz cijelu povijest stoga i hodi kroz krize, iz krize u krizu vrteći se u krugu do pada u nesvijest. Kroz prošlost zbog tolikih kršćanskih žrtava zaslužila je opravdan nestanak, jer kao kriza nikom ništa više ne može ni ponuditi ni dati. Jedino što joj je još ostalo nakon svih kriza kroz koje je prošla i kroz koju, kako kažu zadnju prolazi, je da se po ispucanim i izrovanim provalijama i podijeli svakom narodu onoliko koliko mu pripada po popisu prije vjerskog sukoba.
Jer bolje je i da se podijeli, pa i braća se dijele a što ne bi i bosanskohercegovački ratni susjedi negoli da se zaraćene strane u kontinuitetu ubijaju, progone, mrze. Zasigurno kada bi svijet ostavio tu zajednicu samu sebi, svojim narodima bosansko hercegovačka „braća“ bi se mirno podijelila, jer svjestan je svaki od njih da je nikada i nikako ne može dobiti cijelu, već samo onoliko koliko na diobi pripadne. A svakom od njih pripada onoliko koliko je kojeg naroda bilo na popisu prije vjerskog rata. Takav dioba bi bila po onoj narodnoj, „čist račun duga ljubav“.
Bolje je živjeti u podijeljenosti kao dobri susjedi, negoli u ratnom zajedništvu i trajnoj krizi. U podijeljenosti koja je zbog kontinuiteta ratnih kriza neminovnost, i koja više nema alternativu nakon svih kriza, kako bi od te same krize moglo ostati barem ime Bosna i Hercegovina, budući da u ratnom i prisilnom zajedništvu koje će zasigurno jednom puknuti ne će joj ostati ni ime. Blizu je toga.
Oni koji se zaklinju u ovakvu zajednicu zapravo su najmanje za njen ostanak i opstanak. Inovativni su u izmišljanju laži, načina i sredstava za osvajanje, imena čak i vlastitog nacionalnog naziva samo da bi je okupirali, osvojili i u svoje okvire i režim ukomponirali.
Zbog tog opasnog cilja, islamiziranja zbirnog beha entiteta, Muslimani ne ostadoše dugo ni u, narodu nametnutom nacionalnom opredjeljenju, Bošnjaci. Pokazalo im se da ta nacionalna opcija nije dovoljno prihvatljiva kod svijeta i da se u njoj vidi opasni zacrtani cilj, te brže negoli su i ušli izletiše iz Bošnjaka i kao marsovci upadoše u Građane. U vjerskom se ratu borili za Muslimane, u daytonskom se sukobu borili za Bošnjake u postdaytonskom periodu se bore za „Građane“, a zajedničko tim svim borbama je agresorski rat za islam i muslimanstvo. Građanstvo je najmanje, zasigurno nikako prihvatljiva nacionalna opcija za Bošnjake, jer i u tim građanskim okvirima ne će dugo ostati, nego za svijet, napose za onaj europski dio koji se i sàm “građanizira” građanstvo ljepše i prihvatljivije zvuči. Za Bošnjake građanstvo je most preko kojeg se ulazi u muslimanstvo, a Bosna i Hercegovina uvodi u islam.
Po današnjoj krizi koja se pokazuje kao zbir svih dosadašnjih, čini se kao da je došla na najvišu i najnesigurniju ivicu, s koje je može i najmanje zadrhtavanje oboriti u provaliju iz koje je više ne će moći izvući ni radikalni daytonisti ni fundamentalni islamisti. Zapravo oni je ne mogu nikad ni izvuči iz krize budući da su upravo oni ti koji su je i doveli na tu provaliju, i čekaju samo povoljan trenutak da je gurnu u nepovratne dubine vjerskog islamskog kaosa i beznađa.
Čine sve da beha zbirni entitet, bez republičkih karakteristika i atributa, bude europski Afganistan plemenaa u kojem će islam biti državna vjera, a kršćani narodi desetog reda. Ako ih uopće i bude. Da im je to namjera i cilj pokazuje činjenica da još ni jedan ratni problem nisu riješili. Čak uz sve ratne zločine za koje muslimanska strana nije odgovarala, za strašna zlodjela konclogora u Gluhoj Bukovici, ubijanje fratara, silovanja časnih sestara, rušenja crkava i katoličkih grobalja, u ratnom i poratnom periodu, te su zločine povećali ubijanjem hrvatskih povratnika, hrvatskog zamjenika ministra, silovanja hrvatskih starica, upad tenkova u hrvatske banke, Staljinove smjene i likvidacije hrvatskih čelnika. Naprosto u prljavoj pristranoj politici koju im opravdavaju još prljaviji interesi zamrsili su još više
zamršeni beha krizni čvor, čak i na način, nemirnog promatranja nego sudjelovanja u radikaliziranju i osmaniziranju u ratu Muslimana u poraću Bošnjaka. Dovoljno je proći bosanskim i hercegovačkim mrakom svakog predznaka i u tom crnilu vidjeti suvremeni islamski fundamentalizam koji je u mnogim dimenzijama nadmašio čak i povijesni osmanizam, i današnji isilizam, a čije strašne posljedice su i danas vidljive, i razlog strašnih ratova na prostorima na koje je silom doveden islam i muslimani.
Umjesto obećavane poslijeratne deislamizacije kroz deradikalizaciju vehabiziranih i mudžahediziranih, iraniziranih i turciziranih Muslimana došlo je, naravno uz prešućivanu i pristranu potporu merkelizirane Njemačke i dijela dekristijanizane Europe, do još snažnijeg i dubljeg fundamentaliziranja Bošnjaka, i iraniziranja i turciziranja beha zajednice. U tu i takvu gotovo izgubljenu zajednicu, kršćanima otetu domovinu, sad navalili razni šerifi zemalja kolinijalne prošlosti, protektori, da bi ušutkali i i zaustavili kršćane da se brane, da vrate i povrate svoja oteta prava, teritorij, i slobodu. Dolaze da nasilno ucjenjivački zaustave srpske secesioniste i hrvatske europeiste koji svoja prava traže mirnim putom i kroz pravedan izborni zakon. Sve te kršćanske legalne i opravdane zahtjeve i prava treba zabraniti kako bi se ojačao bošnjački unitarizam, centralizam i islamizam. Treba zabraniti pravdu da bi se nepravda proširila i imala prostora, treba ušutkati kršćane kako bi muslimani bili glasniji. Treba zabraniti kršćanski separatizam i entitetizam, da bi ojačao bošnjačko muslimanski unitarizam, treba zabraniti demokratiziranje izbornog zakona da bi bio snažniji bošnjački centralizam.
Svjetski i bošnjački kočničari europeiziranja i demokratiziranja, decentraliziranja i entitetiziranja beha zajednice, zbirnog beha entitet su pretvorili u trajnu Krizu, zbog čega im se i ne može vjerovati da dolaze da je riješe. Svaki njihov dolazak je Krizu još više i dublje u krizu potapao, u kojoj se Bosna i Hercegovina utopila, izgubila, nestala i ostalo od nje samo ime Kriza. Po tom imenu je cijeli svijet poznaje.