Bog nam nadu u visine diže pa smo zori sve bliže i bliže!
Nije ova današnjica nova, već iznova poznata mi slova.
Ako i jest u zaborav palo, samo jedno sjećanje u nizu, do njeg
mi je stalo pa daleko postat će mi blizu. Nije ovo, doba što još
živiš, ni staro ni novo, nit je znano niti je pozvano. Ipak to je,
Bog je tako htio, doba moje (njegovo i tvoje) i trajat će život cio.
Sve daleko ni gorko, ni tužno ne će biti tek sjećanje ružno.Bog će
opet dati da možemo na vrijeme spoznati pa daljine vidjet iz
blizine, a gorčinu zasladiti umom, vjerovanjem u bolju sudbinu.
Ovo doba, ova kušnja danas, strah od smrti, bolesti i za nas
zagonetke nove- možda glas je što nas tiho zove i što nudi spas
i u zadnji čovječanstva čas?
Ovi dani brigom okovani, ove noći što ne mogu
proći ni kad zore svanjivaju bijele, ni kad ptice suncu se vesele,
ni kad crne misli ne pobijele! Možda ipak još radosti ima u dalekim
nama svjetovima? Možda Bog nam sretne zore sprema i od mraka
štiti, premda danas još utjehe nema i tužni smo i on, i ja,i ti!
Nije ova današnjica maska protiv zla korone, već možda je ona
odskočna nam daska u budućih zora milione?
Bog nam nadu u visine diže pa smo zori sve bliže i bliže!