Hrvatski Fokus
Povijest

Hrvoje Lorković – davni poučni razgovori

Od Jarčega Polja 1839., preko Zagreba, do svih kontinenata

 

Zagrebačka grana Lorkovića potječe iz Jarčega Polja.

Hrvoje Lorković rođen je 12. 11. 1930. kao prvo dijete ing. Radoslava i Melite rođ. Pozajić. Očevi principi samozatajnog rada na dobru zajednice od prvog su dana upravljali njegovim odgojem. To znači da je morao usvojiti moć odricanja od svega što bi mu moglo goditi. Posljedica je bila da je, kako sam kaže, kasnije rijetko znao, što mu zapravo treba i što bi trebao htjeti.

Osjećaj političkog identiteta stekao je već u prvim godinama života, ne zbog verbalne indoktrinacije, nego zbog proziranja odnosa obitelji i vlasti. Jedan od stupova obiteljskoga klana (stric Blaž) često je bio zatvaran, očito zbog odanosti onom većem klanu, naciji. Drugi stric (Mladen) iz istog je razloga bio prisiljen živjeti u inozemstvu, tako da ga HL do desete godine nije vidio.

Toplina klana, ljudi žive osjećajnosti, koji su imponirali sportskim sposobnostima, modernim tehničkim vještinama i otvorenošću prema teorijskom objašnjenju svega postojećeg, obuhvaćala je i majku Melitu, premda je ona potjecala iz sasvim drukčijeg kruga. Pojam “buržoazije”, koji je HL stvorio mnogo prije no što je bio čuo za taj izraz, imao je svoj model u tom krugu, dok je bio posve neprimjenljiv na klan Lorkovića. No bilo je jasno i to da mamina rezerva prema svijetu svojih roditelja nema svoje razloge u idealno-političkoj sferi nego da potječe iz svijeta umjetničke kulture. Taj svijet ponašao se kao da je neovisan o politici. To je izazivalo sumnjičavost; kultura kao da je izbjegavala ono bitno.

  1. Od Jarčega Polja (1839.) preko Zagreba do svih kontinenata

Nepovjerenje prema kulturi izoštrilo je međutim Hrvojevo oko za neodoljivu snagu kojom kultura suflira i samoj politici, kakvih se strateških ciljeva ima pridržavati.

Ozračje tuškanačkoga klana, u kojem se kućna privreda vezala s radom u vrtu i voćnjaku, ovila se velom nostalgije nakon selidbe u Buconjićevu ulicu (1935.). I tu je postojao vrt i voćnjak, ali im je pristup bio zabranjen: uža obitelj bila je degradirana na status stanara. Iz kulturnih razloga Hrvoju je bio zabranjen i izlazak na ulicu, gdje su se druga djeca slobodno igrala.

Uskoro je počela i škola, prema kojoj HL nije mogao a da ne bude nepovjerljiv: škola je klevetala klanski govor, kajkavštinu, kao “jezik primitivaca”, a kao uzor političkog držanja postavljala je odanost vrhovnim zapovjednicima svih žandara. Glazbenoj školi “Lisinski” pripada nesumnjiva zasluga da mu je na samom početku usadila osnovu muzičke orijentacije, tj. vještinu prepoznavanja funkcije tonova prema solmizacijskom sustavu Zlatka Grgoševića. “Igrati glavir” (izraz bake Mice, mamine majke) nije mu naprotiv bilo zabavno. Znatnu ulogu u Hrvojevu daljem muzičkom razvoju odigrao je Rudolf Klepač, koji ga je za kratko vrijeme osposobio za orkestralnog fagotista. Sričući s kolegom Davorinom Hauptfeldom Beethovenove simfonije iz klavirske obradbe za četiri ruke anticipirao je HL nekako u isto vrijeme dirigentske koncepcije tih simfonija kako ih je kasnije čuo s ploča.

Unatoč otporu svim školama, HL nije bio loš đak, a prigodom produkcija uspijevalo mu je odsvirati poneku malu stvar. Pohvale su ga se neugodno doimale, bile su više svjedočanstvo poraza nego uspjeha, a djelovale su kao laž i kad su bile iskrene.

Uspostava NDH prethodila je početku gimnazijskog razdoblja. Premda inženjer, Hrvojev otac je smatrao da je klasična naobrazba neophodna. Tako je kao desetogodišnjak počeo s latinskim, kojemu se nešto kasnije pridružio talijanski, a onda grčki, pa ruski i engleski. Njemački i francuski pripadali su kućnoj kulturi. Od svega je nešto ostalo, ali osjećaj da je znanje jezika “važno za život” HL nije stekao sve dok mu kao biologu engleski jezik nije postao uistinu potreban. Obustavom redovite nastave (školu je bila zaposjela njemačka vojska) potvrdilo mu se ono što je odavno bio slutio: da mu škola uopće ne treba. Udžbenike fizike i kemije čitao je kao zabavno štivo. Pomoć u latinskom došla je od poznatog profesora Zvonimira Doroghyja, koji je kasnije Hrvoju otkrio i čari homerovih heksametara. U Cezarovu “Galskom ratu” HL nije osobito uživao, ali je Doroghy ipak preporučao da se posveti humanističkim studijama, valjda zato što je Hrvoje, rješavajući matematičke zadatke, često pravio “tehničke” greške. Rutina ga očito nije privlačila, bar tako dugo dok nije bila u službi rješavanja nekog problema. Oscilacija uspjeha bilo je i u drugih predmeta. Kao trinaestogodišnjak navodno je HL vrlo zrelo analizirao Budakovu “Rascvjetanu trešnju”, da bi nešto kasnije zakazao u analizi Novakova “Tita Dorčića”, zaplevši se u detalje. Povijest ga nije privlačila dok god u onome što mu se nudilo nije bilo prihvatljivih teorijskih shema (npr. o razvoju i diferencijaciji naroda), koje je sam naslućivao. Slutnje su prerasle u uvjerenje kad se upoznao s dubinskom psihologijom u njenoj adlerovskoj verziji (1947.).

Na izbor studija najveći utjecaj imalo je djelo bretonskog biologa Alexisa Carrela, “Čovjek-nepoznanica”. Bilješke na rubu stranica otkrivale su Hrvoju preorijentaciju očevih (prvotno tehničkih) interesa u času propasti države kojoj se bio posvetio. Carrelov moralizam HL je žedno upijao: pružao mu je inteligentnu alternativu kako ideologiji tako i društvenom angažmanu kakav se tada tražio. Utoliko veće bilo je razočaranje studijem biologije: umjesto da ga spremaju za spašavanje čovjekove budućnosti, nastavnici su ga je zasipali sitnicama, poput građe škrobnih zrnaca. Profesor Vale Vouk osjetio je Hrvojev otpor, pa ga je jednom pred drugima nazvao “Lisenkovim tipom”. Gore uvrede nije mogao smisliti, ali Hrvoje rado priznaje da je profesor donekle imao pravo.

Bježeći od zagrebačke biologije pokušao je HL ubaciti se na medicinu, ali za to nije imao potrebne političke preporuke. Mamina zvijezda bila je na usponu, dakako ne u Zagrebu nego u Beogradu, pa ipak, ni tamo za nj nije bilo mjesta. Zavirio je, onako usput, na tamošnji “Prirodno-matematski” fakultet. Umjesto šest sati mrske mu anatomije bilja, biolozi su tu imali svega dva sata tjedno. Već umoran od glavinjanja između medicine, psihologije, pa čak i arhitekture, pokleknuo je Hrvoje pred tom oportunom alternativom. Mama se odmah složila; odgovaralo joj je da netko čuva stan dok je na turnejama. Tako je, kaže Hrvoje, “od mene bilo bar neke koristi.”

Studij je bio uzbudljiv, ali ne zbog biološkog sadržaja. Bilo je dovoljno da mu izmakne riječ poput “osebujan” ili “dapače”, odjeknulo bi od nekud “dosta hrvaštine!” Jednom se na sastanku aktiva Narodne omladine (tj. cijele biološke grupe) raspravljalo o tome, koliko je vremena potrebno da bi se pripremilo ispit iz fizike. Procjene su se kretale između tri i šest mjeseci. “Toliko fizike koliko će od nas tražiti može se naučiti za dva tjedna,” rekao je Hrvoje, i ponudio se da održi kratak kurs gradiva. Netom je to bio izrekao, začuje iza sebe mukle udarce o pod. Okrenuvši se spazio je trojicu kolega kako se, valjajući se po nauljenim daskama, o nešto otimlju. Ispostavilo se da ga je jedan htio ubosti nožem; druga dvojica uspjeli su ga spriječiti. Napadač je Hrvojeve riječi shvatio kao uvredu srpske časti. Pri zajedničkim pripremama za ispite još se i kasnije moglo čuti: “Lorković ustvari ništa ne zna, on se samo inteligentno izvlači.” Zahvaljujući takvu ugledu bio je izabran za prva usta debatnoga kluba.

Bilo je i drukčijih nesporazuma. U programu nije bilo (zahvaljujući Lisenku) ni spomena o genetici, tako je HL, gotovo potajno, čitao “Evolution – the Modern Synthesis” Juliana Huxleya.

Katedru fiziologije vodila su dvojica Hrvata, Dubrovčanin Džaja i Hvaranin Gelineo. Prvi je prepričavao vlastite pokuse, drugi studij izoliranih organa nije smatrao ozbiljnom znanošću. No znao je Gelineo citirati stihove Tina Ujevića, a o Pašku Baburici držao bi cijela predavanja. Prednost zavoda bila je da se moglo volontirati. S prijedlogom teme za diplomski rad nije se HL složio. “Pa smislite onda nešto sami”, rekao mu je Gelineo. Hrvoje je prelistao Đuričićev udžbenik (nitko od studenata ne bi ga ni u ruke uzeo), i već dan kasnije podnio profesoru spisak od 110 mugućih tema. Ni za jednu zavod nije bio opremljen, pa se Hrvoje i opet morao pomiriti s jednom trivijalnom. Na ispitu pravio se nevješt, te na Džajino pitanje: “Koji je element najvažniji u ljudskom životu?” predlagao kisik, dušik, pa natrij, itd., dok je profesor, kao fanatični antialkoholičar, očekivao “alkohol”. Dao je Hrvoju tek prolaznu ocjenu. Možda bi HL i gore prošao da nije asistent Popović priskočio u pomoć izjavom da alkohol zaista nije element. Sve u svemu, osim miješanja otopina nije Hrvoje u četiri godine studija naučio ništa od onog što će mu kasnije trebati. Da nije bilo literata Branka Pejića (koji nije prestajao zaklinjati mu se na prijateljstvo, i u to se ime nuditi kao dvorska luda, dok bi u isto vrijeme koristio Hrvoja kao ljestve prema višim krugovima), Beograd bi za HL bio grad čame i očaja.

Diplomirao je Hrvoje već u prosincu 1953. U želji da se što prije zaposli, nije čekao rok za primanje u oficirsku školu, nego tražio da ga odmah prime u jedinicu. “Oćeš li u ateleriju?” pitao je dežurni oficir u Vojnom Odsjeku. HL je odgovorio da mu je svejedno, samo da što prije svrši. Poslalo ga u Uroševac, za koji su kasnije tvrdili da je vrijedio kao kazneni bataljun. Tako je nekako i bilo. Čistilo se po čitav dan, uglavnom konje. Perući s drugima na potoku rublje, svukao se Hrvoje jednom i okupao. Čas kasnije već se desetar derao: “Ti, baš ti sa tvojom hrvatskom kulturom trebao bi da budeš primer drugima, a vidi kako si nedisciplinovan!” Pod kraj roka, u nadi da će ga dirigent Skalovski (u Beogradu su ga zvali “Skandalovski”) uzeti kao fagotista i izvući iz jedinice, posjetio je HL skopsku operu. Na kraju prvoga čina primijetio je da su oko njega sva mjesta prazna. Stajski zadah rastjerao je sve živo.

Bili su mu u to vrijeme dodijelili najopasnijega konja. Kad ga je prviput čistio, zgrabio ga je “Dragan” kroz brnjicu zubima za leđa, tresao ga kao mačka miša, i na kraju bacio u susjednu pregradu. Kad se to ponovilo, i nakon što ga je Dragan bio zbacio sa “sedalca” (drveni okvir za terete, bez stremena, na kojem se moralo kilometrima jahati), HL je ozbiljno počeo pomišljati na bijeg u Albaniju. Do ruba odluke doveo ga je “politički”, kad mu je oduzeo dnevnik, da vidi o čemu piše. No umjesto u zatvor, bio je HL pozvan da stvori i uvježba zbor za proslavu Nove godine i da ukrasi dvoranu. Nakon uspjeha na polju kulture, zastupao je garnizon i u vojnom višeboju. U svojim disciplinama, sprintu i skoku u dalj, nije se proslavio, ali je pri penjanju o uže zauzeo drugo mjesto u Oblasti.

Otpušten u veljači 1955., saznao je HL da zagrebački Institut Ruđer Bošković raspisuje natječaj za mjesto u biološkom odjelu. Prospektivni šef, prof. Nikša Allegretti, dodijelio mu je prostor u fakultetskom laboratoriju za fiziologiju. Probni rok trajao je osam mjeseci. Postavio je HL za to vrijeme tri nove metode, pa je Allegretti je bio zadovoljan. Na kraju je Hrvoju morao javiti, što je bio saznao od kućnoga udbaša: “Jedan Lorković nikad ne može raditi na Ruđeru”. Iz zapisa Ivana Supeka saznao je HL kasnije, da je u to doba A. Ranković bio preuzeo kontrolu nad svim nuklearnim institutima u državi. Umjesto na Ruđera, primljen je HL na Institut za medicinska istraživanja JAZU. Stigla je i preporuka iz Beograda. “Od koga?”, pitao je Hrvoje. Direktor, Velimir Vouk, smiješio se: “od Moše Pijade,” rekao je i dodao, “Još nikad nismo imali nekoga s tako visokim preporukama.” Zašto mi se samo tako neobično ruga, pitao se HL. Tek pred svoju smrt, mama mu je odala tajnu: ona je bila alarmirala “Mošu”.

Institut se bavio trovanjem olovom, tada čestom pojavom u Slavoniji. Dopalo je Hrvoja istraživati utjecaj olova na mišićni sustav. Kao preparat služio mu je žablji trbušni mišić, kojeg je svojstva bio upoznao još kod Allegrettija. Bio je to idealan preparat za početnika: “režeš ga kao papir, a štogod izrežeš, skraćivat će se kad uroniš u otopinu soli s malim suviškom kalija ili s nešto acetilkolina, poznatog prenosioca podražaja sa živca na mišić.” Kako bi protumačio djelovanje olova, morao se HL bolje upoznati sa svojstvima preparata. Ubrzo se pokazalo da kalij i acetilkolin ne djeluju posve jednako, kao što se vjerovalo. Počelo se odvijati klupko još netaknutih pitanja. Za nekoliko mjeseci skupio je Hrvoje dovoljno materijala za prvi samostalni rad. Predstojnica odjela, dr. Krista Kostial, savjetovala mu je da rukopis pošalje nekom uglednom inozemnom časopisu. “Odbit će ti ga, ali ćeš iz kritike puno naučiti.” Poslao je svoju stvar u American Journal of Physiology. Ugledni “mišićar” Mommaerts prekršio je pravilo recenzentske anonimnosti i obratio mu se osobnim pismom. Savjetovao mu je da materijal preuredi i umjesto jednoga pošalje dva rada. Oni su tako i objavljeni.

Svaki dan nosio je nova opažanja. Novih poticaja dao je Hrvoju teorijski farmakolog Shanes, ali bilo je i razočaranja: ovisnost sporih kontrakcija o kalciju bio je nešto prije Hrvoja otkrio jedan Kanadjanin – u zamahu uvijek novih pokusa bio je HL zapustio čitanje literature. Da spasi što se spasiti dalo, prijavio je HL referat o djelovanju kalcija za kongres Njemačkog fiziološkog društva 1960. godine u Freiburgu. Šef tamošnjeg instituta, Fleckenstein, bio je nešto prije objavio monografiju o “njegovu” mišiću i iz svojih rezultata izvodio dalekosežne zaključke. O njima je HL već 1958. bio s njime raspravljao. U Njemačkoj bio se tada zadržao više od dva mjeseca i doživio u tom roku sve što može iskusiti hrvatski gastarbeiter: neki tipovi obećavali su mu unosno namještenje, uzimali proviziju, pa nestajali. Drugi su mu pokušavali prodati defektna vozila. Kod nekoga seljaka na Rajni dijelio je sobu s dvojicom koji su govorili švicarskim dijalektom – nije razumio ni jedne njihove riječi. Vratio se ipak s upotrebljivim motorkotačem, strojem za pranje rublja i zimskom odjećom za ženu i djecu – dvogodišnju Maju i netom rođenog Radoslava.

Neposredno pred put u Freiburg primio je HL brošuru sa sažecima referata. Listajući njome u vlaku ustanovio je da će neki Pauschinger iz Tübingena izvještavati o rezultatima vrlo sličnim njegovima, ali s očitim grješkama u tumačenju. “Taj će čuti,” mislio je Hrvoje, kujući formulacije za diskusiju. Nakon Pauschingerova referata zatražio je riječ. Činilo mu se da nije govorio ni dvije minute, kad pri pogledu na predsjednika sekcije spazi da se obraća općinstvu gestom bespomoćnosti – nije Hrvoja mogao zaustaviti. Za odmora lunjao je Hrvoje velikom halom među izloženim novim instrumentima, zaokupljen predbacivanjima: “takva divna šansa, pa takva glupost!” Osjeti tad na ramenu nečiju ruku. Okrene se i spazi debeljuškasto lice dobrodušna izraza. “Ja sam Brecht,” rekao je čovjek s nosom poput njegova, “šef onoga o čijem ste radu govorili. Vaša mi se diskusija jako svidjela. Biste li bili voljni doći k nama u Tübingen?”

Rekao mu je Hrvoje da je upravo bio prijavio doktorsku disertaciju, da će obrana valjda biti sredinom 1961, da je prijavio referat za Internacionalni fiziološki kongres u Leidenu 1962., i da je nakon toga slobodan. Dogovor je bio zaključen u tri minute: HL je dobio mjesto istraživačkog suradnika i asistenta u nastavi mišićne fiziologije u gradu Hölderlinovu i Hegelovu.

U Leidenu nagovorio ga je dr. Edwards iz Minneapolisa; bio je čitao njegove radove. Ima li što novo? HL mu je pokazao kopiju svoje disertacije. Našavši u popisu referencija svoje ime, Edwards mu je ponudio isto što i Brecht. I on je morao čekati: Hrvoje je preko svog instituta 1963. dobio stipendij za rad na institutu u Mill Hill-u, London. Kvalifikaciji za stipendij prethodila je neka vrsta “audicije”: na kongresu u Kölnu pojavio se medju malobrojnom publikom mišićne sekcije prof. William Feldberg, šef odjela u Mill Hillu, kamo je HL trebao ići. Poučen iskustvom, HL mu je na provokantno pitanje odgovorio s ne više od dvije rečenice.

Pred put u London iskrslo je pitanje vize. HL nije htio riskirati da ga se nakon povratka iz Njemačke ne pusti van, pa je umjesto u Zagreb otputovao šogoru u Pariz. S nešto zakašnjenja, viza je tamo stigla, pa je HL krenuo put Kanala. U Dover je stigao u dva sata noću. Usred grozne magle vrtio se sa svojim “kukcem” među mokrim zidovima tmurno-narančasto osvijetljenih zgrada, ugođaj kao u nekom krimiću. A trebalo je još dva sata voziti lijevom stranom, javiti se telefonom Dr. Hutteru i nakon neprospavane noći po prviput u životu govoriti samo engleski.

O tome, kako bi kiseli medij trebao djelovati na žablje srce, Hutter je imao posve određene ideje. Hrvojevi rezultati pokazivali su nešto posve drugo. No Huttera se nije moglo uvjeriti; tražio je u jajetu krivulja čas ovu, čas onu dlaku. Suvišno ponavljanje napornih pokusa izazvalo je u Hrvoja tešku potištenost. Liječio se – bijegom u prošlost. Kao za svoju djecu, počeo je pisati svoju auto- biografiju. Feldberg je primijetio da nešto nije u redu, stao ga je nazivati “stranger”.

U proljeće 1964. stigao je u London Hrvojev stric Zdravko, čiji su leptiri stajali u vitrinama British Museuma. Zajedno su posjetili Jakšu Kušana, izdavača Nove Hrvatske. U razgovoru spomenuo je HL svoje teze o “hrvatskoj neurozi”. Jakša je skočio: “Čovječe, pa to moraš objaviti!” Rukopis je bio gotov tek u Minnea- polisu. Jakša ga je poslao Vinku Nikoliću, pa je i objavljen u Hrvatskoj Reviji. Tekst je izazvao kritike, ali je bilo i priznanja. Tako je dr. Branko Jelić govorio o “najznačajnijoj raspravi o hrvatskom problemu u proteklim decenijima”, a Franjo Eterović povezao je nešto kasnije Hrvoja s Hrvatskom Akademijom Amerike i pozvao kao referenta na nekoliko simpozija.

Prigodom oproštajne svečanosti u Mill Hillu Hutter je, nažalost prekasno, priznao da “u toj (Hrvojevoj) ludosti ima sistema”; dan kasnije trebalo je već letjeti. Amerika se Hrvoju činila poznata kao vlastiti džep – “nitko ne može reći da od Holywooda nema i neke koristi.” Prostran i udoban stan dobio je u nekoliko minuta. Žena je odmah rekla: “Ako misliš da ću se odavle vraćati u ćumez staroga Bujasa (njezina oca), znaj da se varaš.” I zaista, Fulbright-grant, uz pomoć kojega je obitelj preletjele Veliku Vodu, bio je vraćen darovatelju.

Edwards je u svemu prihvaćao Hrvojeve inicijative. Rezultat se odrazio u visokoj produktivnosti: samo u jednoj godini izišla su četiri rada, u tri bio je HL jedini autor, dva su izišla u prestižnom Journal of General Physiology. Samo što je laboratorij bio uzak, hladan, mračan i bučno ventiliran. Prebolio je HL nekoliko gripa, i nakon svake od njih osjetio da mu je otečena desna vratna limfna žlijezda. Iscrpljenju je pridonio i rad na hrvatskim tekstovima: u društvu bogatog trgovca, beogradskog “mangupa” Mandila, neke su dame uskliknule “pa vi ćete biti novi Solženicin” kad su čule o Hrvojevim autobiografskim noticama.“Upravo se takve stvari danas traže!”

Prva verzija rukopisa bila je dovršena krajem 1965. Poslao ju je Hrvoje Bogdanu Radici. Ovaj je smatrao da to odmah treba prevesti na engleski i objaviti bez preradbi. Po tatinu principu: nikad nikoga ni za što moliti, tekst je Hrvoje preveo sam i poslao ga ne Radici nego neposredno Harcourt-Brace-u. Odbili su, dakako, a Radica je bio uvrijeđen. No HL nije sustao; preradio je tekst, dopunio ga i proširio, i poslao drugom izdavaču. Isto se ponovilo petnaestak puta. Izdavači su priznavali da se radi o zanimljivu štivu, ali se nisu upuštali u objavljivanje iz straha da ne će doseći “break-even-point”, tj. da ne će pokriti troškove. Dugo je trebalo da Hrvoje shvati kako je pravi razlog bio taj što je osobna iskustva povezivao s hrvatskim problemom, zbog čega su ga i kolege nazivali “profesionalnim Hrvatom”. Ozbiljan interes pokazao je jedino chicaški “Regnery”, koji je savjetovao da se autobiografija preradi u roman. Kad je i ta bila gotova saznalo se: Regnery je prestao s izdavanjem beletristike.

U to vrijeme otvorile su se Hrvoju oči za obiteljski “skelet u ormaru”. Djed Dragutin Pozajić već mu je kao djetetu objašnjavao prednosti Jugoslavije: “bez srpske zaštite, Njemačka bi nas progutala.” Da to stajalište podkrijepi, “dida” se pozivao na svog prijatelja, drugoga djeda, Ivana Lorkovića. On i njegov otac, Blaž, dijelili su isto mišljenje. Hrvojev profesor povijesti, Orlović, kasnije je sve to potvrdio. Zašto su Hrvojevi djedovi bili Jugoslaveni a stričevi nacionalisti? HL je prvo pokušao dovesti to u vezu s postotkom srpskoga stanovništva u Hrvatskoj, osobito onog nedaleko Zagreba. Za te je ljude važilo da “rado idu u vojnike”. Bez vlastite vojske, s takvima se moralo nagoditi. Kako je umjesto nagodbe došla diktatura, stričevi su osjetili ideale oca i djeda kao teret. No Hrvoju je bilo je jasno da se ni “prečani” ne osjećaju kod kuće ni u Hrvatskoj ni s one strane Drine. Iz svega se naziralo rješenje, doduše logično, ali neprihvatljivo hrvatskim emigrantima: područje bivše NDH je prirodno područje jedne države, ali ne samo hrvatskog naroda. Tako je iz skeleta u ormaru nastala nova koncepcija: Drina je granica između Jugoslavije i Srbije. Nije li poznato, koliko su se Srbijanci branili od jugo-ideja? Zašto da im se ne vrati prilika da ostvare svoje separatističke potrebe?

Vinko Nikolić nije za to htio ni čuti, odbio je objaviti tekst napisan u tom smislu. U njemu HL nije tvrdio da se Hrvatima nudi divna prilika da stvore državu kakva im treba, već je pisao s namjerom da diskurs usmjeri prema problemima koje je emigracija prešućivala. Shvatili su ga dakako sasvim drukčije. Nije mu preostalo nego dati “ostavku” na suradnju s Revijom.

Kratko vrijeme nakon toga, Bruno Bušić je pokrenuo Hrvatski list. Hrvoje je bio pozvan na osnivačku skupštinu u Strassbourgu. Tu je stekao dojam da bi novi časopis, bez obzira na šaroliko društvo izdavača, ili baš zbog njega, mogao postati platforma za idejne pokuse. Franjo Mikulić učinio mu je veliku radost kad je, nekoliko godina kasnije, izjavio da je HL zapravo bio Hrvojev list. Danas HL više ne pomišlja da se hvali svojom “Zapadnom Jugoslavijom”: Dayton je kompromitirao sve takve koncepcije, ali i pokazao da pravoga rješenja nema.

Nakon “zrela razmišljanja” odlučio je Hrvoje izdati svoj roman o svom trošku, i to na hrvatskom. Europske cijene činile su mu se niže od američkih, pa je rukopis “Karakteristike” poslao Kieselu u Salzburg. Cijena nije bila loša, ali kad bi se računalo sve brige oko poreza, carina, transporta i činjenicu da je pošiljka skoro nestala u snježnoj mećavi kraj Chicaga… Kad je konačno stigla, nazvao je HL Antu Bonifačića, obiteljskog prijatelja koji se, kako je HL kasnije saznao, prilično indiskretno bio poslužio nekim tuškanačkim motivima. “Krasno,” rekao je AB, “ali to sad treba prodat!” Sam je napisao prvu kritiku, politički skeptičnu, literarno pohvalnu: “za sladokusce”. Slava Žic-Buj isticala je “antologijske stranice”, Hrvoslav Ban ponovljeno i vrlo toplo pisao o nekim karakterima. Radica je jedini naglasio jedan od bitnih sukoba: Rok Remetić, glavni junak, ne nalazi u Hrvatskoj prilike dati maha svojoj konstruktivnosti a da se nekome ne zamjeri. Meheš, Kadić, Markus – svaki je našao svoju perspektivu, Grubišić možda najintegralniju. No važnija je bila propaganda “od usta do usta”; oni koji su je širili najviše su i prodali, u prvom redu dragi Željko Keglević. I sam je Hrvoje prodavao, obilazio hrvatske piknike, crkvena slavlja, naslušao se na njima čiste hrvatske riječi (“a, vidi, vidi, ima ovdi još lotso mesa”), zalazio u knjižare, pregovarao, ugovarao. Upoznao se s mnogim ljudima, uspoređivao sudbine. Pozivali bi ga, izražavali zadovoljstvo time što mogu ugostiti “hrvatskog književnika”.

Trošak izdavanja bio je pokriven, ponekad bi Hrvoje to isticao, podsjećajući ženu na njene jetke riječi u teškim časovima.

No vrijeme je prolazilo, trebalo se pobrinuti za stalno namještenje. Preko kolege, Sicilijanca, saznao je HL za sveučilište u Iowa City-u, jedno od “big ten” na Srednjem Zapadu. Smješteno je u ladanjskom gradiću, u kojem je tijekom semestra svaki drugi stanovnik student. Laboratorij bio je vrlo ugodan i dobro opremljen, novaca je bilo u izobilju. S novim Predsjednikom, Nixonom, tome je došao kraj. Sada je svaki suradnik morao sam podnositi prijedloge za svoj rad, a komisija je za financiranje odobravala manje od svakog desetog projekta. Ipak je Hrvoju 1972. uspjelo dobiti grant za četiri godine. Nakon 1976. više ništa nije išlo. Ovisio je sad o odjelu za neurologiju. Tamo su prvotno bili očekivali da će se angažirati kao repetitor neurofiziologije za rezidente. To je Hrvoju dojadilo kad je saznao da rezidenti tvrde kako “govori iznad njihovih glava”, dok se njemu uvijek činilo da oni znaju više od njega. Povlačenje je bilo neoprezno, jer je drugi odjel kojemu je pripadao, onaj za fiziologiju, bio siromašniji od neurologije, gdje su prihodi stizali od pacijenata. Doktorandi na fiziologiji bili su međutim zahvalniji slušači od neurologa, pa se Hrvoje rađe njima bavio.

Sredinom 1977. snižena mu je plaća na polovicu. Nije to bilo ni sramotno ni neobično: Edwards u Minneapolisu doživio je u to vrijeme isto. Pa ipak, Hrvojeva žena žestoko je reagirala. Pogrdno je govorila o njegovim “literarnim ambicijama”, o “vezama s ustašama” (nije dopuštala da u kuću uđu ni ljudi poput jednog Ernesta Bauera). Najviše zbog intriga u vezi s jednom neobično bistrom filološkinjom, kuća se pretvorila u pakao. Kad je osjetio da je suvišan, i da mu to žena daje do znanja, HL se obratio na starog prijatelja Brechta, koji je u međuvremenu bio preuzeo izgradnju fiziološkog zavoda na novootvorenom sveučilištu u Ulmu. Isposlovao mu je on polugodišnju “gastprofesuru”, pa je Hrvoje na Sveta Tri Kralja 1978. osvanuo u gradu čarobnih zakutaka u nekad ribarskim četvrtima na Dunavu, ali društveno vrlo zatvorenom. U sveučilišnoj zgradi na Eselsbergu (“Magarčevo brdo” ; neki su rektori govorili “Pa što, i Oxford ne znači drugo nego “volovski put”), bilo je sve novo i raskošno, ali Brecht nije više bio onaj stari. Razočaran u drugom braku i bolestan, jedva da je još znao što se u zavodu zbiva i radi. Nije prošlo ni pola godine, umro je.

Novi šef, Reinhardt Rüdel, bio je Hrvoju poznat iz literature. Po prvotnom studiju fizičar, dobro se snalazio među medicinarima. Izvrstan manager, dinamičan i uvijek pun ideja, uključio je Hrvoja u neke svoje programe, ali ga je uglavnom puštao da radi što hoće. Imao je i razloga: nakon njega, Hrvoje je bio najplodniji autor u odjelu. Bio ga je šef predložio za znanstvenu nagradu, koju je 1985. i dobio. Povjeravao mu je i dobre doktorande koje je Hrvoje, bar u prvih 7 godina, uspješno vodio. Kasnije su stizali takvi koji su bili uvjereni da rad na tezi nije ništa ako si vlasnik PC-a. Takvi dakako nikad nisu doktorirali.

Rüdel je znao biti vrlo oštar u kritici Hrvojevih rukopisa. Za volju jasnoće bio bi spreman žrtvovati pravi smisao nekih rečenica. I stoga, dok bi recenzenti teško probavljali neke Hrvojeve formulacije, Rüdelove bi inačice uvijek bile prihvaćene. Oduživao bi se Hrvoje na šefovim engleskim tekstovima, od kojih su svi prolazili kroz njegove ruke. Priznao je šef da ne prihvaća sve sugestije, ali i to, da je jedan engleski gost, zamoljen da pregleda ispravke, rekao “No, no, he is right!” I sam bi Hrvoje recenzirao, uglavnom za European Journal of Physiology, toliko da bi više ocjenjivao nego sam objavljivao. Riješio se toga tako da je glavnom editoru objasnio, što (na hrvatskom) znači ime jednoga autora (zvao se Shupak). “Rad mu je prema imenu”, glasio je Hrvojev sud. Kao recenzent bio je inače obljubljen medju Rusima, Česima i Japancima jer se trudio da svaku kritiku obrazloži i da formulira alternative, ponekad čitave pasuse. Popularan je bio i medju studentima, premda je svakim danom sve vidnije uživao u njihovim glupostima. Oni su unatoč tome tvrdili da se s njime “može razgovarati.”

Rüdel je bio svestrano aktivan – svirao je kontrabas u orkestru – i bio je vrlo načitan izvan struke. Možda zato nije negodovao zbog Hrvojevih izvanodjelnih interesa, naprotiv, s velikim je interesom čitao njegove eseje i upozoravao na njegove ideje u javnim diskusijama. Jedino što nije bio najsretniji zbog krugova u kojima se Hrvoje kretao. On je najme bio SPD-ovac, a Hrvoja su primali (osobito nakon 1991.) samo konzervativci i “zabrinuti Nijemci”. Sebe Hrvoje nije smatrao konzervativcem jer mu je bilo jasno da sve što takvi priželjkuju vodi ravno u ono stanje koje smatraju neprihvatljivim, a da se ionako ništa ne može konzervirati. Ono što ga je smetalo bilo je tabuiziranje važnih tema, kojih se nikakvo “svladavanja prošlosti” nije usudilo doticati. Nije medjutim smatrao ni taktičnim ni oportunim raspravljati o tome među kolegama, premda je katkad prosvjedovao protiv ocjena prema principu “s kim si, onakav si”. Dobro je uostalom znao da se mora čuvati svakog članstva u “ekstremno-desnim” organizacijama, od kojih nijedna ionako nije zadovoljavala njegove kriterije. Pa ipak, nije uspio izbjeći neugodnosti koje inače prate politički angažman.

Najbolji među Hrvojevim doktorandima trebao je prikazati svoj rad na kongresu britanskih fiziologa u St.Andrews-u (Škotska). Po želji Zlatka Markusa, javio se Hrvoje odande Nikoli Štedulu (“naš dečko, tam iz tvog kraja, iz Duge Rese”) o kojemu Hrvoje dotad nije bio čuo. Štedul je došao po njega svojim kombijem iz obližnjeg Kirkcaldyja. Nepovjerljivo ga je motrio. Toga je nestalo nakon što su trijezno razmotrili odnos Hrvojeva strica Mladena i Luburića, kojom prilikom je Hrvoje saznao da je Nikola Luburićev nasljednik u stranci. Sve su barijere pale kad mu je ovaj ispričao svoja iskustva s večernjih politoloških tečajeva na sveučilištu u Edinbourghu. Tražilo se od Nikole da impersonira Petra I Karađorđevića prigodom vježbe u rekonstruiranju političke situacije krajem I. Svjetskog rata. Bio je tako prisiljen učiniti ono što po političkom uvjerenju ne bi smio: promatrati dunavsku Monarhiju, pa s njome i Hrvatsku, srpskim očima. “Nikad mi se u tako malo vremena nije toliko toga objasnilo,” rekao je Hrvoju. Da je samo malo više naših ljudi steklo takvo iskustvo! Ta radilo se ne samo o osnovnoj političkoj, nego i vojnoj metodi mišljenja.

Javila se tad Nikolina supruga. Bila je napisala roman o prvim danima nakon II. Svjetskog rata; naslov je bio “Križar”. Ne bi li Hrvoje mogao prevesti taj tekst na hrvatski? Pogledao je svezak i rekao: “Ne sve odjednom, ali u ratama, kad stignem…”. Složili su se i prešli na druge teme. Stigao je Hrvoje s prijevodom do polovice, kad ga gimnazijski kolege pozovu na proslavu 35-godišnjice mature. “Nisi to baš trebao učiniti”, rekli su mu neki odmah s vratiju. Što to? Bio je neko vrijeme prije toga organizatoru sastanka poslao kopiju svog eseja o Epikuru i filozofiji sreće. Zamolio ga je da to pošalje profesorici filozofije. Esej joj se svidio, ali mu je predbacila “ono drugo”. Još uvijek nije shvaćao o čemu se radi. Neposredno nakon sastanka otputovao je u Zadar na kongres hrvatskih biologa. S jednim kolegom dogovorio je sastanak. Umjesto ovoga došla su dvojica, u crnim odijelima; jedan mu stane iza leđa a drugi prišapne: “Mi smo od zagrebačke policije. Htjeli bismo s vama razgovarati.” Dali su mu do znanja da poznaju njegove tekstove. Prema dogovoru, došli su drugo jutro u Hrvojevu hotelsku sobu, bio je baš spremao folije za svoj referat. Odmah su počeli s ispitivanjem, na što on predloži da sam kaže što misli o emigraciji i o svojoj ulozi. Održao im je predavanje u stilu svojih eseja. Jedan je od njih marljivo bilježio njegove riječi, ali je na kraju ipak počeo stavljati pitanja: “Poznajete li Radicu? Poznajete li…” To nije u skladu s dogovorom, rekao je Hrvoje, “a i besmisleno je”: dakako da ih sve poznaje, ali ih rijetko susreće. “A Štedula?”

U tom grmu leži zec! “Znaju li za moje prevođenje?” pitao se Hrvoje. Prikazao im je sastanak s Nikolom i ispričao anegdotu o Petru I. Nakon toga opet su stali ispitivati, o drugima. Odbio je odgovarati, s obrazloženjem kao prije. “Dobro,” rekao je “Mladen”, ako se sad ne želite ničega sjećati, možda ćete htjeti u našoj centrali u Zagrebu. Sutra u 10 putujemo.” Hrvoje se nije protivio.

Referat mu je bio dobro primljen. Mnogi su došli na razgovor o radu i o starim znancima. Na razgovor u sobi sjetio se Hrvoje istom pred spavanje. Što li će biti u Zagrebu? Probudio se već u 3 u jutro, stvar mu se sad činila ozbiljna. “Otac, dva strica i tetak izgubili su glave jer su bili uvjereni da nisu ništa skrivili. Što čekaš?” Ne paleći svjetlo prišao je balkonskim vratima. U susjednoj sobi tad se ugasilo svjetlo. Pričekao je nekoliko minuta, tiho otvorio vrata, pustio da gunj od kreveta padne na balkon ispod njegova, poslao za njim svoju torbu, a onda se sam spustio dolje. Preko krova neke dvorane domogao se cijevi za kišnicu, pa niz nju kliznuo u park. Sad samo do mora, mislio je, pa obalom do luke. Nakon pola sata spazi svjetla neke zgrade, a malo zatim prepozna – svoj hotel, Barbaru. Idući u mraku obalom poluotoka vratio se odakle je bio pošao. Nije bilo druge nego cestom. U luci su stajala dva autobusa, jedan od njih polazio je za pet minuta u Rijeku. Oko deset sati bio je Hrvoje tamo, u jedanaest išao je vlak u Ljubljanu. Sad još samo preko granice…

“Dobro da si nazvao,” rekla je mama, “policija je upravo na vratima. Već su te tražili.” Bili su joj prijetili . “Reci im da ovdje počinje praktikum. Gastarbeiter ne smije izostati s posla.” Potražio je “Križara” ali ga nije mogao naći. Posumnjao je na gosta koji ga je bio posjetio neposredno pred put u Zagreb. Kopiju članka o sreći našao je idućih dana. U njemu – ništa neobično. No u donjem desnom kutu, ispod malog kvadrata sitnoga teksta, bilo je otisnuto ime Nikole Štedula. Ah, tako, mislio je Hrvoje, policija je smatrala da je esej tek finta, da je prava poruka u onom kvadratu. U namjeri da nervira Zapad, Štedul se katkad igrao sovjetskog agenta, Hrvojeva profesorica bila je pak svojevremeno osumnjičena za veze s Informbiroom. Nećak Mladena Lorkovića, žrtve Luburićeve, bio je po logici policije luburićevski i sovjetski agent. Pa ipak, sve do 1990. nije Hrvoje navraćao ni u Zagreb ni k mami u Mošćeničku Dragu.

Za razliku od drugih Hrvojevih inozemnih boravišta, Ulm je imao brojnu hrvatsku koloniju. Župnik, agilni Marijan Kopić, uspješno je okupljao ne samo vjernike nego i intelektualce. Stvorio se tako krug koji se redovito sastajao. Moglo se tu čuti predavanja iz vrlo različitih područja, a bilo je i literarnih večeri, gdje su lokalni pjesnici čitali svoja djela. Nekadašnji aktivist “debatnog kluba” osjećao se tu kao riba u vodi. Stanovao je na Michelsbergu, sa svog balkona mogao je vidjeti Alpe i zamišljati izlete na nove vrhove. Druga žena, rodom iz Istočne Pruske, bila je učila poljski, pa joj hrvatski nije bio problem. Više muke zadavali su joj Hrvojevi njemački rukopisi, koje je strpljivo ispravljala. Posjećivali bi ih Hrvojevi “Amerikanci”, od kojih je mlađi sin Ivan (rođen u Minneapolisu) pošao djedovim stazama i doktorirao kemiju na MIT-u.

Kad je trebalo razmisliti o tome, gdje će HL provoditi mirovinu, počeo je rat. Za svaku sigurnost, kupio je kuću u Austriji, ali u blizini slovenske granice; do Zagreba ima dva sata vožnje. Iza prijevoja kod Radlja izviruje Grintavec, a u blizini – brežuljci, kao u Zagorju. U Ulmu je trebalo raditi još tri godine. Unatoč perspektivi idilična života, s ratom se javila nesanica praćena morama. Ali je snage za smišljanje predavanja o pozadini jugo-problema uvijek bilo dosta. Pozivi su stizali iz svih dijelova Njemačke. Kroz njih su se otvarale veze s društvima poput “Deutsch-Europäische Studien-Gesellschaft” i s izdavačima vrlo instruktivnih časopisa, tako sa flamanskim poliglotom Steuckersom (“Orientations”, “Vouloir”). Steuckers je angažirao Hrvoja i kao predavača na temu “Perestroika” u Parizu i Londonu.

Rat je potaknuo interes za psihologiju odnosa medju europskim narodima. Predložio je stoga Hrvoje Antunu Pinteroviću i Mladenu Schwartzu da saberu neke svoje radove u knjizi na njemačkom jeziku. Redaktorski posao, pa i više, pao je na njega. Knjiga “Das kroatische Trauma” izišla je u prosincu 1991. Od značajnih autora naročito se pohvalno o njoj izrazio münchenski Švicarac Armin Mohler. Dio u kojemu je Hrvoje istakao sličnosti između njemačkog i hrvatskog razvoja (“rimski kompleks”) pobudio je interes jednog suradnika berlinskog časopisa “Junge Freiheit”. Napisi “skoro egzotičnog” novog suradnika dočekali su svoje komentare i medju čitateljima, dok je urednik “Europa vorn” izjavio da medju svima koji pišu o Balkanu najviše drži do Straussa i Lorkovića. Slično mišljenje morali su imati pokretači jednog zbornika radova o današnjoj Europi (izdao ga je Grabert u Tübingenu), kad su naručili prilog o “Europi i Balkanu” . Esej o perestroiki došao je pak u ruke poznatom oxfordskom arheologu Barry Cunliffe-u, koji je tim povodom Hrvoju poslao srdačno pismo. Preko Oxforda stvorene je veza s “International Society for the Study of European Ideas” (osnivači: bračni par Talmor, profesori na sveučilištu u Haifi). Na kongresima toga društva održao je HL više predavanja i objavio nekoliko prikaza knjiga, a bio je i chairman nekoliko sekcija.

U Zagrebu je Hrvojeva djelatnost primijećena u Institutu za primijenjena društvena istraživanja, ali do većeg odjeka nije došlo, djelomično zaslugom ne baš sretne kritike Aleksandra Štulhofera, s kojim je HL vodio polemiku na stranicama institutskog glasila. Hrvoje je suradnicima instituta predlagao da se više pozabave futurologijom, i u tome dobio potporu Ivana Rogića.Već 1977. bio je HL prisustvovao Futurološkom kongresu u Washingtonu. Prikaz nekih pojedinosti s toga kongresa objavljen je u Hrvatskoj Reviji, ali poput drugih “Ogleda o društvu” još nije obuhvaćen u knjizi. Nije ostvaren ni prijedlog Dubravka Horvatića da mu se ukupni eseji objave u okviru izdanja Matice.

Hrvoje je donedavna surađivao i s programom “Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo i cjelovitu promjenu” koji je pokrenuo Josip Baotić. Premda nije toliko optimističan kao ovaj, dobro se razumiju. U vezi s jednim referatom u tom krugu Jasna Plevnik je objavila članak u “Hrvatskom gospodarstvu,” a jedan interview objavila je Klara Kovačić u glasilu Matice Iseljenika. Hrvojevi su prilozi objavljeni i u zadarskom “Glasju” i u glasilu Zavoda za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara. 

Osim na “radnim akcijama” opisanim u autobiografskoj “Karakteristici” bio je Hrvoje na izgradnji studentskih domova u Dubravi i hidrocentrale na Vlasini. Oba puta proglašen je udarnikom. Najveće odlikovanje (u usmenom obliku) primio je međutim od kolege Ljubomira Božovića nakon burnog kongresa Jugoslavenskog fiziološkog društva u Beogradu 1961.: “Vi ne propuštate gluposti!” Bio je tad Hrvoje razotkrio trivijalnost referata jednog od suradnika tadašnjeg predsjednika društva, prof. Neškovića, koji nije više bio izabran.

  1. Život i djela obitelji Lorković, ili: tko je tko u toj obitelji?

Najstariji poznati predak zagrebačke grane je Mate (r. 1766.), djed Blažev. Nakon školovanja u Varaždinu, Zagrebu i Grazu, Blaž je postao profesorom u Zagrebu i tu je osnovao obitelj. Otac njegov, Matin sin Pavao (r.1808.) poznat je po tome što je u nastupu bijesa zbog Blaževe odluke da napusti teologiju, htio sina prokleti i razbaštiniti. Odvratio ga je od toga Blažev ujak, svećenik Draganjac, koji je Blaža hrabrio, poticao i novčano pomagao.

Pojedinosti Blaževa životnog puta mogu se naći u Vrbanićevu nekrologu (Glasnik JAZU, 1892.) Iz toga teksta može se saznati i nešto o Blaževu karakteru. Može se npr. razabrati da je važan motiv Blaževe životne orijentacije bio uvjetovan potrebom da ublaži posljedice napora uložena u učenje njemačkog jezika, što ga je bilo zateklo usred puberteta, u času kad se (u Zagrebu) našao među novim kolegama, mlađima o sebe, koji su već bili svladali taj jezik. Vrlo je vjerojatno da je Blažev patriotizam, koji ga je doveo u sukob sa zacrtanim svećeničkim putom, djelimično bio posljedica istog traumatičnog iskustva.

Povod za dramatski istup iz sjemeništa bio je napad na Strossmayera objavljen u bečkom časopisu, na koji su mladi klerici bili pretplaćeni. Uz privolu svojih profesora, Blaž je prosvjedovao i zaprijetio obustavom pretplate. Kad se uplelo ministarstvo, profesori su svu odgovornost svalili na Blaža. On im to nije mogao oprostiti.

Blažu je tada moralo biti jasno: ako želi uspjeti idući protiv struje, mora sve što radi dotjerati do savršenstva. Morao je tako steći svojstva “workoholičara”, kako bi rekli Amerikanci. Kratko vrijeme nakon završetka studija pozvan je da preuzme katedru političke ekonomije na zagrebačkom sveučilištu. Pripremiti se morao u roku od tri mjeseca. Uz redoviti profesorski rad pisao je stručne i literarne radove, urednikovao, osnivao društva i časopise, iskupljivao svojim skromnim sredstvima tuđe pronevjere. Njegovim znanstvenim doprinosima i originalnim pogledima iscrpno su se bavili mnogi suvremeni pisci, među njima osobito Hrvoje Šošić. Kao rektor branio je sveučilišnu autonomiju s toliko odlučnosti da je privremeno suspendiran. Pa ipak, uspio se oženiti lijepom kćeri iz bogate obitelji tvorničara porculana, Marijom Barbot, podrijetlom iz okoline Pariza. Od sedmoro djece, samo su tri kćerke (Vera, Zdenka i Marija, sve tri učiteljice) i sin Ivan dosegli zrelu dob. Od silnih obveza, Blaž jedva da je mogao bitno utjecati na odgoj djece; te je brige morao prepustiti svojoj “Ženi u kući i društvu” (naslov njegove podosta feminističke knjige iz 1883.). Od tri kćeri najznatnija je bila Zdenka, udata ( u duhu vremena i obitelji) za potomka kosovskih ratnika, Ličanina Milu Rajčevića. Iz toga su braka proizišla tri sina, Bogdan (građevinski inženjer) Vojislav (pravnik i diplomat) i Nebojša (oftalmolog). Vojo (r. 1913. u Novom Marofu) ostao je vjeran djedovoj pasiji, pišući drame i novele protkane psihobiološkim teorijama, koje izlaze na jeziku bakinih predaka, u Parizu.

Marijine simpatije za Veru bile su suspregnute građanskim obzirima: brak joj je bio sklopljen kad je potomstvo već bilo na putu. U tome se manje ogleda utjecaj Blaževe liberalnosti a više erotsko neiskustvo uvjetovano puritanskim duhom oba roditelja. Žrtva toga duha bila je i Blaževa kći Marija: premda vrlo nadarena, nije smjela pomisliti na karijeru operne pjevačice. Umjetnička žica izbila je međutim kod njezine nećakinje, Mire Deželić udate Kovačević (1904.-97-), Verine kćeri. Zbog starih zategnutosti, Lorkovići sve do 1960-ih nisu održavali veze s Verinim potomcima.

Blažev sin Ivan (1876.-1926-) pošao je očevim stopama, ali se više posvetio politici. Zbog sudjelovanja u paljenju mađarske zastave (1895.) izbačen je sa sveučilišta, nakon čega odlazi u Prag, gdje mu je profesorom T. Masaryk. Prijateljski dodiri nastavili su se nakon Ivanova povratka u domovinu, pa je Masaryk posjećivao obiteljsku kuću u Tuškancu. Naprednjak i pozitivist po uvjerenju, Ivan je nastojao graditi politiku na stvarnosti. Bez osobite karizme i stidljiv (“mauvaise honte” – Matoš) promicao je svoje zamisli u ograničenom krugu istomišljenika, ali ni njih nije uspijevao držati na okupu: “Jedva ih poveže – već mu redom bježe” (Žmigavec). Isticao se među hrvatskim predstavnicima u Koaliciji (sa srpskim strankama u Monarhiji), ali nije bio dorastao prepredenom Svetozaru Pribićeviću. Daleko od toga da uvijek igra “dobroćudnog Pana” (Kljaković), znao je čuvati dostojanstvo. U kućni salon silazio bi samo kad bi netko od mladih svirao Bacha. Teško je podnosio invaziju Srba na položaje u Hrvatskoj nakon 1918. Ogorčenje se odrazilo i u političkom držanju njegovih sinova.

Godine 1899. Ivan se oženio s Valerijom Krištof iz obitelji uglednog slovenskog veterinara. Valerija je imala smisao za prirodu i sport, bila je vrlo štedljiva, ali široke ruke prema ljudima u nevolji, od kojih su samo rijetki vraćali zajmove.

Ivan i Lera imali su šestoro djece.

Najstarijemu, Zdravku, otac je dodijelio studij tehnike, ali ga taj nije privlačio, pa je prešao na biologiju. Sposobnosti Zdravkove prvo su pale u oči profesoru Tućanu, pa se Zdravko već kao demonstrator, a kasnije kao asistent, vezao uz mineralogiju. U prozoru Tućanova instituta uzgajao je međutim gusjenice. Lepidopterski hobby iz dječačkih dana doveo ga je do visokih akademskih časti i ostao mu do kraja smisao života. Prema politici nipošto nije bio indiferentan, ali se klonio aktivnoga rada jer je rano opazio da političari ne raspravljaju pitanja zbog njih samih nego zbog širenja svoga utjecaja. Premda povučen, Zdravko je neustrašivo branio klasičnu genetiku pred napadajima Lisenkovih ortaka. Oženjen je bio s biološkom kolegicom Zdenkom Marijanović (glavnim organizatorom obiteljskih sastanaka nakon 1945.) i kasnije s Jelkom Premužić.

Drugi Ivanov sin bio je Ivica (1901.-1934.), pravnik s lijevim sklonostima, govornik na izbornim skupštinama i vjerni očev pratilac. Branio je siromašne klijente ne tražeći honorara i psihološki se unosio u probleme kriminalaca; zastupao tezu da zločin uklanja neizvjesnost identiteta. Umro je mlad, od raka. Oženjen Karlom Badovinac, ostavio je iza sebe kćer Ivanu (1934.) udatu za prof. dr. Josu Božičevića, koji imaju dvoje djece, Damira i Jasnu, oboje s daljim potomstvom.

Treći sin je Radoslav (1902.-1945.). Studirao je tehničku kemiju. Već kao student pokazao je dosljednost, upornost i smisao za organizaciju: uspio je izmijeniti odluku o cilju studentskog putovanja: umjesto u Beograd išlo se u Bosnu. Nakon diplome radio u Usori. Direktor Industrije lakova i ulja (od 1940.), član HSS, državni povjerenik za cijene i nadnice, 1943.-1945. Osuđen na smrt od Vojnog suda II Armije i strijeljan 12. VII. 1945. Oženjen s pijanisticom Melitom (1907.-1987.), dva sina, Hrvoje (1930) i Radovan (1932, violinski pedagog i plodan glazbeni pisac. Hrvojeva djeca s Tatjanom Bujas su Maja (1957.) , Radoslav (1958.) i Ivan (1966.). Maja je koreograf i lektor kod McGraw-Hilla, Radoslav je slobodni muzičar, Ivan je doktor kemije (MIT); svo troje žive u USA. Hrvojeva druga žena je Brigitte Tyschak, učiteljica rodom iz Istočne Pruske. Radovanova djeca (s Edith Krähenbühl) su Fran i Jela, muzičari.

Četvrti sin je Blaž (1903.-47.). Neobično pedantan, sabrao je u mladosti i uredio zbirku moljaca. Studij ekonomije u Frankfurtu nije dovršio jer su očevom smrću presahla financijska sredstva. Sudjelovao je u pripremama za Lički ustanak. 1941.-3. poglavni pobočnik, 1943-5 poslanik u Bratislavi. Interniran od Amerikanaca u Austriji, izručen i osuđen na smrt i strijeljan. Oženjen s Elom Gensnberger, pjevačkom partnericom u Glazbenom društvu intelektualaca (GDI). Ela, kći Jasna (1929.) i sinovi Davor (1942.) i Bojmir (1944.-84.) emigrirali su u Argentinu. Jasnina djeca s Ivanom Banjšakom su Tomislav i Jana, oboje već oženjeni i s djecom. Davor ima dvije kćeri, Marcelu i Andreu, Bojmir je ostavio dva sina, Bojmira i Danimira.

Peto dijete je Vlasta (1904.-78.), pijanist i profesor glazbe, zbog duhovita oštroumlja strah i trepet zagrebačkih hofiranata. Nakon što joj je ubijen muž Šime Debelić (jedan od osnivača zagrebačkog Veterinarskog fakulteta i državni tajnik, 1941.-45.) djelovala kao pijanist na Muzičkoj školi i u operi u Sarajevu. Vlastini i Šimini sinovi su Mladen (1933.-98.), šef Alergološke klinike u Bad Lippspringe, autor mnogih alergoloških radova i predsjednik njemačkog alergološkog društva, i Nikola, ugledni dirigent i hrvatski diplomat. Mladen ima s Juttom r. Fox dva sina, dr. med. Marcusa i dipl. hist Thomasa, koji upravo dovršava tezu o ujaku Mladenu Lorkoviću, Nikola ima s Katarinom Smoje dva sina, Berislava i Ivana, prvi je privatni poduzetnik, drugi savjetnik u hrvatskoj vladi.

Najmlađe dijete Ivana i Lere je Mladen (1909.-1945.). Iznimno nadaren, liberalno odgojen, već je kao dječak sudjelovao u političkim razgovorima. Diplomirao pravo u Berlinu. Kao politički emigrant od školskih dana, nije imao prilike za stvaranje sređene obitelji. Nakon povratka u domovinu (Banovinu Hrvatsku) uhićen i maltretiran do osnutka NDH, potom državni tajnik, pa ministar vanjskih poslova. Ubrzo nakon toga pregovarao sa Saveznicima o akcijama koje su dovele do beizizgledne afere Vokić-Lorković. Ubijen krajem travnja 1945.                                      

Melita Pozajić (Hrvojeva majka po.ur.) došla je u dodir s Lorkovićima preko svoje kolegice Vlaste. Njezin je životni put opisan u „Karakteristici“ (Hills, 1973). Prve korake prema muzici poduzela je uz pomoć majke, učiteljice iz obitelji školskog ravnatelja, orguljaša i kompozitora Adama Smaića. Velike zasluge za Melitin razvoj ima i njezin brat Mladen, kompozitor i poznat kao zborski dirigent. Melita je stigmu imena Lorković nosila s ponosom, ali bez izazovnosti. Njen otac Dragutin Pozajić, seljačko dijete, dotjerao je do veterinarskog inspektora. Stipendij za studij dopunjavao je pjevanjem hrvatskih pjesama za bečku publiku.

  1. Kako gledaš na povijesnu ulogu obitelji Lorković? Kakvu se Hrvatsku priželjkivalo?

Povijesnu ulogu moje obitelji ne može se razumno razmatrati ako se pitanje shvati u smislu „Što je od njenih dostignuća ostalo?“ Više bi odgovaralo shvatiti ono što je ostalo kao uspomenu na pale borce neke pobijeđene vojske. Takav spomen ima, ako ga se njeguje, utjecaja na moral zajednice. Konačno, ima poznatih moralnih filozofa koji ne ocjenjuju zasluge po učinku nego po namjerama.

Lorkovići su, kao i toliki drugi Hrvati, oscilirali između starčevićanske i strossmayerovske koncepcije Hrvatske, jer kao nadahnuti patrioti drugo nisu mogli. Predvidjeti implikacije takvih alternativa mogu samo oni koji su toliko informirani ili toliko dalekovidni da im realistična slika budućnosti ubija sav polet. Lorkovići sigurno nisu bili ljudi toga tipa, ako ih uopće ima. Time sam dao odgovor i na podpitanje: nije se priželjkivala samo jedna varijanta Hrvatske. To ipak ne znači da su promjene pravca obitelji bile oportunističke naravi. Dokazi su suvišni: pali borci obično nisu oportunisti.

Ipak mislim da je crvena nit vidljiva: Lorkovići su uvijek bili više napredni nego konzervativni.

  1. Tvoji roditelji i njihov utjecaj na Tvoj životni put ?

Utjecaj očev i onaj majčin jako su se razlikovali. Otac je naglašavao moral požrtvovnosti i potrebu rada za zajednicu (osobito na polju tehničkog napretka), majku su vodili kriteriji osobne kulturne razine. Objema sam se često čudio zbog brige koja je ponekad vodila i u nasilje, a izražavala je nepovjerenje prema mojim vlastitim sposobnostima da nađem svoj put. No nema sumnje da su mi oboje, i protiv moje volje, bili uzori.

  1. Tvoje mišljenje o deset posljednjih hrvatskih godina ?

Tih deset godina katkad mi se čine kao slika obitelji gledana u vremenskom zrcalu: prvo deklarativno Hrvatstvo, nakon toga demonstrativna demokratičnost i etnocentrifugalnost. Ne smatram da je konstruktivno i pravedno tražiti greške u bilo kojoj fazi oba razvoja. Vrednije je, a i korisnije na duži rok, potražiti i osvijetliti ono što je pri svakoj konkretnoj odluci postavljalo skretnice i skretnice skretnica. Empirijski se to ne može postići, i zato je bolje početi od hipoteza., ne od jedne nego od desetaka. Da bi se postavile vrijedne hipoteze potrebna je sposobnost uživljavanja u razloge onih s kojima se ne slažemo, a ta sposobnost traži puno mašte. Ukoliko u nas nedostaju te sposobnosti, razlog bi mogao biti u strahu da nas se optuži kao krivce ovim ili onim nedaćama. U neku ruku, moja metoda je suprotna onoj kršćanskoj: ne uzeti na se grijehe svijeta, nego zamisliti i doživjeti osjećaj koji krivac ima kad misli da je pravednik. Možda je baš to pravi sadržaj kršćanskih poruka.

  1. Već 1992. pisao si o hrvatskim težnjama za ulaskom u Europu, i izrazio mišljenje da bi se Hrvati zapravo trebali držati svojih vrijednosti, i čuvati se od pogubnog utjecaja Europe. U vezi s tim, kako vidiš budućnost Hrvatske ?

Na budućnost se u Hrvatskoj gleda slično kao u onih europskih naroda koji već više od tisućljeća predstavljaju uzor za sve što se u Hrvatskoj želi ostvariti. Tu je na prvom mjestu kršćanska kultura. Premda je ta težnja izazvala političke rascjepe i slabljenje narodnih energija, i premda je prvotno bila usmjerena tek na duševno savršenstvo pojedinca, ona je ipak čuvala duh zajednice, one kršćanske, ali i hrvatske. Što je više napredovalo ono što se pogrešno zove „moć nad prirodom“, to više dalo se prilike pojedincu da se bar prividno oslobodi ovisnosti o zajednici i obveza prema njoj. Danas se može brojčano izraziti, do kojeg prodora iracionalnosti je to dovelo: o tome govor podatci o padu nataliteta u svih naroda zapadnog kulturnog kruga.

Te i druge pojave često se tumače kao izraz pretjerana „materijalizma“. Mislim da se time skriva ono bitno. Radi se o sve većoj potrebi čovjeka za užitcima koji, kao mjera individualne slobode, postaju mjera društvenoga statusa. O materijalizmu se može govoriti samo kao o vjeri da se umjetnim (osobito kemijskim) sredstvima može ostvariti užitak jednako vrijedan kao užitak onoga poštovanja koje se stječe istinskim zaslugama za druge.

No kemijskim se putem može odvojiti i druge užitke od njihove prirodne funkcije, odnosno svrhe. Primjer je odvajanje spolnih užitaka od reprodukcije, koje počinje igrati silnu ulogu u političkoj sudbini naroda. Uspjeh kontracepcije cijeni se i doživljava kao oslobođenje od neželjenih posljedica. Strašan je to paradoks: život sam, život pojedinca, a s njim i zajednice, postaje „neželjen“. Da paradoks bude veći, samoživi pojedinci sve se više odaju nadi da će znanost jednoga dana svladati smrt – čovjek „će biti besmrtan“.

Pokazuje se time, koliko prividno racionalna, a zapravo iracionalna stajališta mogu supostojati sa znanstvenim uvidima u sustav života. Još pred nekoliko tisuća godina, veza između spolnosti i reprodukcije nije bila poznata. Danas se zna, koji je smisao spolnosti: njome se ne omogućuje samo stvaranje novih jedinki, nego i rekombinacija nosilaca nasljednih svojstava (gena), čime se povisuje spremnost populacije da se prilagodi mogućim promjenama životnih prilika i smanjuje vjerojatnost izumiranja. Takve prilagodljivosti ne bi moglo biti u „besmrtnih“ jedinki, jer se njihova „reakcijska norma“ (tj. granice prilagodljivosti određene danim genskim inventarom) ne bi mijenjala. Isto vrijedi za klonirana bića. Smrtnost je prema tome neophodan element sustava života. Ona stoga ne može biti „kazna božja“ nego je, naprotiv, jamac održanja života putem prilagodljivosti, kao i uvjet nastanka sve viših životnih oblika. Drugim riječima, „besmrtni“ ljudi (isto vrijedi za „čiste rase“, tj narode koji bi se ponašali kao „jedinstveni organizmi“) činili bi ne samo stagnantnu populaciju bez izgleda na dalji razvoj, nego bi vjerojatnost izumiranja bila veća nego u stvarnih, smrtnih ljudi.

Problem današnjeg čovječanstva nije međutim izumiranje nego pad kulture zbog sukoba između primitivnih zajednica koje se brzo množe i kulturno razvijenih koje, zbog zahtjeva visokog standarda i kulture uživanja, ne stižu reproducirati se. Optimisti očekuju plodonosno sažimanje različitih kultura. Primjera za to svakako je u povijesti bilo, čak je i svaki europski narod proizvod biološkog i kulturnog miješanja. No tehnički napredak usto omogućuje i radikalnije uništavanje protivnika, veću ranljivost visoko razvijenih, itd. Sažimanje nikad ne prolazi bez visokih emocionalnih napona među naprednima i nerazvijenima. U Njemačkoj, gdje je njega optimizma iz razloga ovostoljetne prošlosti ekstremno visoka, pokazuje da ni nizak postotak stranaca u zemlji ne jamči njihovu integraciju, dok njihov visok natalitet, uz „optimalnu“ susretljivost domara, prijeti slomom sustava i prekidom kulturna kontinuiteta. Opasnost takva razvoja utoliko je veća što su više interesi domaćeg stanovništva podijeljeni: industrijalci ne vide mogućnost razvoja bez importa uvoza snage, ekonomski manje agresivni slojevi osjećaju se naprotiv ugroženi, već zato što im nije moguće povući se u skupe, izolirane i dobro branjene oaze bogataša.

Hrvatska se, premda s mnogo nižim standardom života od Zapadne Europe, priključila istom razvojnom smjeru. Pokazuje se tako i opet da nisu materijalni momenti oni koji odlučuju, nego ugled koji uživa određena kultura. Dok je još početkom ovoga stoljeća bilo normalno da žena ima bar troje djece (a nije bilo rijetko da ih ima desetoro) danas se sažaljuje i one majke koje imaju po dvoje.

Približili smo se Zapadu i stilom javnoga izražavanja. Kad danas slušamo vijesti europskih stanica, vidimo jasno koliko se politički život ritualizirao. Kao da je svima postalo najvažnije da vjeruju kako jedino blagom ljubaznošću moguće odhrvati se opasnostima koje navodno prijete demokraciji i ustavnosti osnovanoj na slobodama pojedinaca, ma kakvi oni bili. Od svakoga se traži da se deklarira, da „pruži signal“ svoje solidarnosti prema svima koji se osjećaju ugroženi od nasilnih čistunaca i izolacionista, kao da je posve jasno da nikad u povijesti nije bilo opasnosti za politički kao i kulturni identitet od ovih ili onih stranaca.

Uvjerenje da su ti koji remete mir demokracije i slogu među narodima tek iznimni pojedinci vodi do grotesknih političkih zaokreta čim se u nekoj zemlji diskriminiranoj zbog manjka demokracije smijeni jedan jedini vođa: narod koji je dotad trpio zbog takva pojedinca sad se obasiplje darovima, kao da ga treba nagraditi zato što je „progledao“. Očekuje se nadalje čuda od privredne privatizacije, premda sami teoretičari privatizacije danas priznaju da njihov model ne funkcionira posvuda. O pravim materijalnim problemima budućnosti (snabdijevanje vodom, porast ugljičnog dvokisa u zraku, bolesti bez lijeka) burno se raspravlja na masovnim internacionalnim konferencijama, ali se čak ni one mjere koje se donose na osnovi mršavih kompromisa ni izdaleka ne izvršavaju. Mnogi sanjaju o preraspodjeli imovine, ali se imovinske razlike u svijetu i dalje povećavaju. S njima ide raskorak množenja: bogati brojčano opadaju, siromašni se nezaustavljivo množe. Ali postaju i agresivniji, čemu pomaže i sloboda prenosa kapitala koja svakomu omogućuje djelotvorno naoružanje. Da to prijeti ratovima protiv kojih je internacionalna kontrola oružja nemoćna, danas postaje sve više jasno. Kao reakcija na to javljaju se fantazije o napučavanju svemirskih susjeda u stilu mitova ljudskog napretka. Tehnički intelektualci koji se zanose takvim planovima kao da kažu: „samo se vi Hisbolci, Džihadci, Talibani i Balkanci ubijajte, mi civilizirani odosmo sutra na Mars.“ Po tome podsjećaju na one rekordere nemorala, francuske aristokrate uoči revolucije, koji se nisu skanjivali izvikivati: „Nakon nas, ako hoće, neka dođe opći potop.“

Hrvati kao da ne vide nad kakvim ponorom protuumnosti stvaraju nacrte svoje budućnosti. Oni žele ono što u drugih nastaje pod sasvim drugim uvjetima, ili pak traže da im se prizna samobitnost, pa kao dokaz ističu – svoje naivno slikarstvo. Naivan je takav ponos već zato što nositelja naših folklornih tradicija praktički više nema: naša mliječna industrija uvozi npr. mlijeko iz Madžarske. Težeći za zapadnom kulturom, Hrvati se svojevoljno stavljaju u položaj pustinjskih naroda kao što su Iračani. Čime će ovi plaćati uvoz hrane (80% onoga što pojedu) kad im presuše izvori nafte? Kaže se; „E, da, ali treba misliti globalno!“ Svakako, ali i pogledati, što se dosad globaliziralo, osim sebeljubive lakomislenosti oligarhijskih „playera“.

Pitaš me za hrvatske vrijednosti. Što su one, ako ne svojstva koja nam osiguravaju prepoznatljivost? A tko će mariti za našu prepoznatljivu autentičnost dok god prema njoj kao ideal Zapada stoji impozantna globalna monotonija?

  1. U knjizi „Karakteristika“, koju si napisao u Americi, a tiskana je u Austriji pod pseudonimom „Rok Remetić“, spominješ svojih „pet minuta“. Jesu li te minute ostale u knjizi, ili si ih ostvario u životu?

Izraz „pet minuta“ stavio mi je u usta „Dolina“ (pokojni profesor Čubelić). U razgovoru s njime (na klupi, pred Mimarom, nekoliko mjeseci prije njegove smrti) nije mi bilo do toga da stjeram mak na konac. Da mi je ikad bilo stalo do mojih pet minuta, imao sam tad priliku ostvariti ih. No „Karakteristika“ tad jedva da je bila tema razgovora. Mojih pet minuta ostvarilo je to djelo ne u smislu odmazde za nepravde, nego time što sam njime uspio jasno suprotstaviti iskrivljene sudove o sebi, sudove koji su dolazili kako od javnosti tako i iz moje obitelji, onome što sam o sebi znao sam. Među „pogođenima“, pošten komentar dala je jedino mama: „O najvećem dijelu toga o čemu pišeš nisam znala ništa.“ Možda je trebala znati.

Život se nije pretvorio u „pet minuta“ nakon Karakteristike kao ni nakon drugih knjiga. Jedan od mojih izdavača rekao mi je: „O vašim esejima nitko ne želi pisati, jer se to što ste napisali ne slaže s „credom“ ni jednog od onih koji bi jedini mogli kritiku pisati.“ To sam mogao slutiti: u nas rijetko dobiva kolajnu onaj koji jasno prozire svoju okolinu, mnogo je češće stječe onaj koji najupadljivije „vjeruje“, tj. sanja.              

  1. U vremenu sudbonosnom za Hrvatsku objavio si s A. Pinterovićem i M. Schwartzom knjigu na njemačkom jeziku pod naslovom „Das kroatische Trauma“, je li to neka druga Kraktristika?

Bilo je to slično kao s Karakteristikom. Knjiga se doduše dobro prodavala, ali je od komentatora jedini Armin Mohler priznao da mu je otvorila nove vidike i da je iz nje mnogo naučio (doslovno: „mnogo sam podcrtavao“). Uostalom, želio sam da u knjizi budu obuhvaćeni karakteristični tekstovi o hrvatskoj psihi onih autora koji su dotad toj problematici pristupali sa gledišta dubinske psihologije. Kako bih podupro svoju tezu o sličnosti njemačkog i hrvatskog razvoja, podijelio sam svoj prilog u dva dijela; u prvome, većem, raspravljao sam samo o Nijemcima. Na taj dio nije bilo komentara ni u desnom ni u lijevom njemačkom tisku. Pinterović mi je kasnije predbacio da sam mu „podmetnuo“ suradnju u knjizi u kojoj je svoj prilog objavio i Mladen Schwartz. Moj kriterij izbora bio je međutim: Schwartz ili Weiss, ako je napisao nešto vrijedno… 

  1. Kako doživljavaš zavičaj svoga pradjeda Blaža Lorkovića?

Taj je kraj po mnogome sličan zavičaju mog djeda Pozajića: brežuljci, šume vinogradi. Mislim da ne bih mogao živjeti bez brežuljaka. Ali prilišćanski je kraj netaknutiji od zagorskog ili južnoštajerskog, u kojem sad živim. Sjećam se kako sam se jednom prilikom kupao u Dobri. Na strmu obalu s druge strane spustio se neki mladić, bacio udicu, i za pola minute izvukao debeloga klena. Još jedan moment: taj je kraj pun gljiva, a moj humani razvoj zastao je na razini lovca i skupljača. Uostalom, zgodno je kad sa sinom prolaziš tim obalama pa naiđeš na potleušicu, pokucaš, a na vratima se pojavi učiteljica koja o tebi već sve zna.

  1. „Summit“ Lorkovića trebao se 1992. održati na Rogancu; rat je to osujetio. Da li je bilo daljih obiteljskih susreta?

Da, sastanak je održan na mom Mattelsbergu 1996., bilo nas je sedamnaest, čak i bez Argentinaca, od kojih je 1989. bila prisutna Marcela. Nakon toga se nismo sastajali jer nam fale dva nezamjenljiva člana: patrijarh Zdravko i Mladen Debelić, koje nam je smrt otela pred dvije godine. Ali održavaju se mini-summiti, kao npr. prigodom svadbe moga Radoslava sa svojom američkom Pruskinjom Holli, koju smo upriličili na hvarskoj Španjoli, ili svisvetski sastanak kod sestrične Ivane Božičević, koja je rođena 1.XI. Na narednim sastancima svakako će biti prisutni i članovi velikog i vrlo vitalnog klana Vađića, s kojima smo u rodu preko bake Lere.

  1. U našem kraju čovjek se danas iscrpljuje u političkim raspravama sa susjedima, u gostionici, na tržnici, u vojsci, u crkvi, na njivi, “petkom i svetkom”. Za svoje političke ideale spreman je dati sve, no ne promatra, ne propitkuje, tek uvjerava i savjetuje…

Kako to objašnjavaš?

Ima puno mogućih objašnjenja. Može se zamisliti da su naši ljudi, osobito oni u blizini vrha bosanskoga „klina“ (tj. tamo gdje su Turci u nas najdalje doprli i najčešće prodirali) bili stoljećima izloženi takvom pritisku da su se masovno iseljavali. Oni koji su ostajali morali su raspolagati silnim kapitalom tvrdoglavosti i nepokolebljivosti. Tu hipotezu mogli bismo nazvati „hipotezom selekcije“. Dalja hipoteza bila bi da su ljudi našega kraja živjeli pod različitim režimima (civilnim, vojnim, austrijskim, francuskim, itd.) od kojih su svi bili strani i zahtijevali apsolutnu poslušnost. Kad Hrvat stoji na vrhu, ljudima je to neobično: onaj koji se do jučer nije od njih razlikovao sad se ponaša kao da je oduvijek na vlasti, kao da pripada onima koji su za to predodređeni. Spreman je stoga kritizirati sve što „oni gore“ rade, pa se čak i boji kako bi se svako slaganje, bilo s onima na vlasti, bilo s ljudima iz uže okoline, moglo protumačiti kao poslušnost, tj. kao priznanje da govornik ipak nije ravan onima na vrhu. On stoga, a da toga nikad nije posve svjestan, nastoji hraniti i učvrstiti svoju samosvijest tako da se vlada kao da je vrhovni zakonodavac. To mu daje osjećaj silne odgovornosti koji ga, sa svoje strane, sili na to da nikoga ni ne pokuša razumjeti. Mogli bismo to nazvati „autizmom prividne (ili prisilne) odgovornosti“.

Ponašanje koje si opisao već su i drugi nazvali našom „monološkom opsesijom“; to dakako nije objašnjenje, nego samo novo ime za ono što treba objasniti. Kao što vidiš, nijedna od mojih hipoteza ne sadrži nikakvih „rasnih“ momenata. Klonim se toga, jer je svaka rasna „teorija“ bez detaljnih podataka o genetskim razlikama i o korelaciji tih razlika i osobitosti ponašanja (kojima ne raspolažemo) verbalistična i cirkularna („mi smo takvi jer smo takve naravi“).

Tvrdnja o „naravi“ nešto bi vrijedila samo kad bi dala neko objašnjenje o tome, zašto smo „takve naravi“. Dakako da ni moralistični sudovi o „zlim namjerama“ drugih, ili čak „zavjerama“ ne pogađaju cilja: optužbe nisu objašnjenja.

  1. Tvoji planovi, kada se opet vidimo u Prilišću ?

Kad netko u sedamdesetim, kao što sam ja, ima pravo osvrnuti se na ono što je učinio, prosijati, izabrati najbolje, i staviti u oblik koji će bar nekome biti shvatljiv i prihvatljiv. Na tome sad radim.

(27. 3. 2020. – NV) zapis je nastao prije više od 20 godina.

http://www.prilisce.hr/arhiv-novosti-obavijesti/495-hrvoje-lorkovic-davni-poucni-razgovori.html

Povezane objave

Obljetnica oslobođenja grada Klisa

HF

Andrija Jagatić – hrvatski svećenik, publicist i prevoditelj

hrvatski-fokus

Fitzroy Maclean o Jugoslaviji

HF

Dernek u Sreseru

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više