Zoltanov djed je nagovarao Marišku da mu dâ ime po ocu
(Priča tiskana u romanu „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Sam za stolom ispred kavane na obali Tise Zoltan je ispijao drugu flašu piva kada mu je prišao Tibor u društvu nepoznatog mladog čovjeka.
– Čuo sam da si dobio poziv da sudjeluješ u ovoj našoj ludnici, koja je već debelo započela, i sada se nalivaš pivom da prikupiš hrabrost otići tamo. Sasvim te razumijem! – pomalo u šali je rekao Tibor.
Iako stariji od Zoltana skoro deset godina, Tibor je bio najbolji Zoltanov drug u Martonošu.
– Nije ovo naša ludnica… – odmahnuo je rukom Zoltan i htio još nešto reći, ali ga je Tibor prekinuo:
– Da te upoznam. Ovo je Arpad.
– Zoltan – rekao je Zoltan, ustao i pružio ruku.
– Arpad – glasno je rekao Arpad i tako snažno stisnuo Zoltanovu ruku da je ovaj skoro jauknuo.
Arpad je bio Tiborovih godina, dakle, stariji od Zoltana desetak godina, a bio je atletski razvijen i neobično snažan.
– I naša je ovo ludnica, mlada gospodo, i naša! – dodao je odmah Arpad ne smanjujući jačinu glasa i ne ispuštajući Zoltanovu ruku.
Tibor je objasnio Zoltanu da mu je Arpad daljnji rođak, ali se ne zna kada su Arpadovi otišli iz Kanjiže u Segedin, a obitelji su im potpuno razdvojene još od Prvoga svjetskog rata. Tibor je samo jednom bio kod njih u Szegedu, a Arpadu je ovo prvi put da je došao kod Tiborovih.
– U ovu “našu ludnicu”?! – sarkastično je rekao Zoltan.
A poslije tri runde piva, kao i u svim kavanama na ovim prostorima, ušla je ova trojka duboko u priču o politici, o ovdašnjim beskonačnim ratovima i o tome tko od njih što misli o svemu, što bi željeli, što trebaju raditi i kako se ponašati. Sva trojica su govorila mađarski i priča je razmotavala isključivo mađarsko klupko.
Ubrzo se uspostavilo da je Arpad ekstremno desno orijentiran i da se u Mađarskoj počinju okupljati takvi istomišljenici s ciljem ponovnog stvaranja one nekad slavne i velike mađarske države.
Tibor je bio tipični apolitični mađarski vojvođanski paor, odrastao u Autonomnoj Pokrajini u Titovoj Jugoslaviji, i podosta toga što je govorilo Arpad, nije razumio, a i ono što je razumio, nije mu se sviđalo. Bio je invalid i nije išao u vojsku i svaka priča o vojsci, a posebno o ratovima izazivala bi mu pravu mučninu.
Zoltanova razmišljanja su bila negdje u sredini u odnosu na njih dvojicu. Sjećao se očevih priča koje su bile slične Arpadovim, zbog kojih ga je Zoltanova mati, svađajući se s mužem sve češće i žešće, konačno napustila. Sjeća se Zoltan da je u toj svađi mati uvijek govorila kako su dugo vremena svi živjeli dobro i, što je najvažnije, u miru.
– Bila je to zabluda! Nas su prevarili! – urlao bi otac.
– Ti si potpuno lud! Svi ste potpuno poludjeli! Svi ste se slagali, ove budalaštine vam nisu padale ni na pamet, a sada odjednom ništa nije dobro jer ste svi živjeli u zabludama! – vikala je Zoltanova mati.
Zoltan je vjerovao majci, ali je više vjerovao ocu, iako se i on sjećao lijepih zajedničkih trenutaka u vremenu o kojem je govorila mati. Zato nije, poslije razlaza svojih roditelja, želio živjeti ni s ocem ni s majkom, a djed, kod kojeg je došao, bio je očeva mišljenja, ali nije želio puno govoriti o tome.
– Mi Mađari, sinko, više od sto godina moramo ovdje samo trpjeti, šutjeti i gledati svoja posla. A kada nalete ratovi, treba biti pametan i sačuvati živu glavu – govorio je stari Lajoš.
– Nećeš valjda ići u rat s ovima protiv onih, a i jedni i drugi, u našoj oslobodilačkoj revoluciji tisuću osamsto četrdeset i osme borili su se protiv nas zajedno s Nijemcima! – skoro je vikao Arpad Zoltanu u lice kada je čuo da će se ovaj u tenku Jugoslavenske narodne armije uskoro pridružiti onima koji su već krenuli prema Hrvatskoj.
– Mi i s jednima i s drugima odavno živimo u miru i Jugoslavenska narodna armija je naša vojska i ona mora braniti zemlju od onih koji hoće da se odcijepe. Ja bih se također odazvao pozivu – rekao je Tibor.
– Racmađar! Desetak takvih kao ti je već izginulo u Sloveniji i desetak takvih silnih tenkova s kojima će i Zoltan sutra u Hrvatsku je zarobljeno od Teritorijalne obrane jedne tako male zemlje kao što je Slovenija! Slovenija se već odcijepila! Što očekujete da bude u Hrvatskoj?! Uzalud se prolijeva sveta mađarsku krv, a to treba iskoristiti za obnavljanje mađarske države u njezinim povijesnim granicama. Treba konačno stvoriti front za reviziju sramnog Trianonskog sporazuma po kojem je Mađarskoj oduzeta njena Vojvodina, njena Baranja i njena Slavonija! Mađarska Mađarima! – vikao je Arpad ustavši od stola uz poznati pozdrav onih kojima je takva ideja na pameti.
– Imali smo to ovdje četrdeset i prve, i kako se završilo?! – pokušavao je Tibor smiriti Arpada.
– Samo zato što su se u naš rat umiješali Rusi i Amerikanci!
– I opet će tako biti – rekao je Zoltan. – Nema nam druge. Ja prekosutra idem za Suboticu, a vidjet ćemo što će poslije biti.
Na odlasku se Zoltan neobično dugo pozdravljao sa svojim djedom i svojom trudnom ženom, a jednogodišnju kćer Zitu nije ispuštao iz zagrljaja, kao da im je posljednji.
Kao vozač tenka Zoltan je iz Subotice poslan u 51. mehanizovanu oklopnu jedinicu, čije je sjedište bilo u Pančevu, a koja se u tom momentu, ratujući prethodno po cijeloj Hrvatskoj, povukla u Baranju te osiguravala most na Dunavu kod Bogojeva.
Miloševićeva propagandna mašinerija je tada najavila definitivan obračun s onima koji ruše Jugoslaviju, odnosno žele da se „otcepe“ od nje, i upravo preko mosta kod Bogojeva, uz podršku avijacije, započeo je otvoreni frontalni rat protiv hrvatskih vojnih jedinica u istočnoj Slavoniji, s ciljem da se osvoje Vukovar, Osijek, Đakovo…
Milošević je namjerno u Novom Sadu, kao glavnom gradu Autonomne Pokrajine Vojvodine, zamijenio sav zapovjedni vojni kadar i koncentrirao ogromne snage za napad na Hrvatsku. Uz priključenje raznih paravojnih jedinica s četničkom ikonografijom iz Drugoga svjetskog rata s područja cijele Srbije, nastala je prava ratnička euforija i među narodom koji se našao na putu ovih jedinica. Pod tenkove koji su išli na Vukovar bacano je cvijeće, radosno se klicalo i praktično već slavio poraz “ustaša”. Novi Sad je zbog ovoga navukao na sebe mržnju cjelokupnog hrvatskog stanovništva, što je bio Miloševićev cilj.
Međutim, otpor hrvatskih boraca je bio neočekivano snažan i Zoltanova jedinica je dobila zadatak da iz smjera sjevera razbije barijeru obrane Vukovara. On je u svom tenku T-55 tog dana predvodio kolonu od tri tenka koji su se trebali postaviti na domet za uspješno granatiranje periferije Vukovara, gdje su se očekivale barikade, i imao je zadaću uvesti pješadiju u borbu za Vukovar. Naime, iza tenkova, na udaljenosti od oko stotinjak metara, išla je pješačka postrojba.
Kroz uski otvor na tenku Zoltan je vidio prve kuće Borova Naselja s lijeve strane Trpinjske ceste, a kada su ušli dublje u selo i kada je kuća bilo s obiju strana, između njih su počeli djelovati protuoklopni ručni bacači. U isto vrijeme osuta je puščana, snajperska i mitraljeska paljba na pješadiju. Zoltanov tenk je odmah pogođen s obiju strana i Zoltan je sa svoja tri druga u tenku potpuno izgorio. Nije identificiran i vodi se kao nestao.
U Martonošu je, dok je Zoltan gorio u plamenu svog tenka, njegova Mariška vrištala je u porođajnim mukama. Rodila je sina. Zoltanov djed je nagovarao Marišku da mu dâ ime po ocu.
– Zvat će se Arpad, djede. Ranije smo se tako dogovorili Zoltan i ja.
Zoltanov tenk je bio prvi od tridesetak oklopnih vozila uništenih na Trpinjskoj cesti, koji su na tome mjestu i narednih nekoliko dana pokušavali prići Vukovaru na isti način, potpuno neprimjeren taktici uporabe oklopnih vozila u urbanoj sredini.
