Unatoč “embargu”, izvoz ruske nafte u SAD se nastavlja i čak se povećava
Prvi šok bio je zbog širenja prekida u opskrbi žitarica i ulja, a drugi je zbog mineralnoga gnojiva: rat u Ukrajini ukazao je na ovisnost europske poljoprivrede o ruskom plinu, prvom sastojku sintetskih odnosno mineralnih gnojiva. Ruska vlada je svojim proizvođačima gnojiva već preporučila obustavu izvoza gnojiva. Ulozi su visoki za Europsku uniju, koja uvozi plin i gnojivo iz Rusije.
Što je gnojivo? Gnojiva sadrže hranjive tvari za prehranu biljaka i poticanje njihovog razvoja. Mogu biti organskog podrijetla (gnoj od koprive, gnojnica, pileći izmet itd.) ili mineralnog podrijetla: proizvedeni od dušika (N) u zraku ili minerala ekstrahiranih iz podzemlja, kao što su fosfor (P) i potaša (K).
Velika većina europskih poljoprivrednika koristi „NPK“ mineralna gnojiva, posebice dušična (N-dušik, P-fosfor i K-kalij, op.prev.). Međunarodna udruga za gnojiva (International Fertilizer Association, IFA), koja okuplja svjetsku industriju gnojiva, procjenjuje da 85 posto tla u svijetu ima nedostatak dušika, elementa koji je „motor biljnog rasta.“
Dušična gnojiva se proizvode od amonijaka, dobivenog kombinacijom dušika iz zraka i vodika iz prirodnog plina. Gotovo 80 posto troškova proizvodnje amonijaka povezano je s korištenjem plina. Postoji nekoliko vrsta ovih gnojiva: u tekućem obliku (otopina dušika) ili u granulama (amonijev nitrat i urea).
Dvostruka ovisnost
„U 2021. godini Rusija je bila vodeći izvoznik dušičnih gnojiva i drugi najveći dobavljač kalijevih i fosfornih gnojiva“, podsjeća UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO).
„40 posto europske opskrbe plinom trenutno dolazi iz Rusije“, koja osigurava „25 posto europske opskrbe“ dušikom, potašom i fosfatom, upozorio je 1. ožujka (2022.) Svein Tore Holsether, šef norveške ‘Yare,’ prvog svjetskog proizvođača mineralnog dušičnog gnojiva.
Europska unija svake godine troši “više od 11 milijuna tona sintetskog dušika” prema nedavnom izvješću zastupnika ‘Zelenih’ u Europskom parlamentu. Stoga ovisi o Rusiji i u pogledu plina i izravnog uvoza gnojiva, a Brazil ostaje vodeći uvoznik ruskih dušičnih gnojiva.
Rast cijena se nastavlja
Cijena mineralnih gnojiva nastavlja rasti. Prema izvješću FAO-a, „cijene uree, ključnog dušičnog gnojiva, više su se nego utrostručile u posljednjih dvanaest mjeseci.“
Ruska agresija na Ukrajinu ponovno je povećala cijenu plina, a otopina dušika, koja je krajem listopada na europskom tržištu koštala oko 600 eura po toni, sada je dosegla 800 eura, što je „rekord“, naglašava Isaure Perrot, konzultantica u uredu Agritela.
Pod tim uvjetima ‘Yara’ je objavila da privremeno smanjuje proizvodnju u Francuskoj i Italiji, a njezin predsjednik smatra „ključnim“ da međunarodna zajednica „radi na smanjenju ovisnosti o Rusiji.“
Mogući rizik od nestašice još uvijek je zamijenjen strahom od opskrbnih kapaciteta s obzirom na astronomske troškove gnojiva: „U zapadnoj Europi poljoprivrednici su općenito pokriveni za proljetnu sjetvu, ali postavlja se pitanje za kampanju 2023.“, upozorava Edward de Saint-Denis, broker u ‘Plantureux i suradnici.’ Danas, „unatoč rastu cijena žitarica, nije isplativo kupovati gnojivo po 800 eura po toni“, dodaje Isaure Perrot.
Koja rješenja?
Europa će se morati okrenuti drugim izvorima: „Plina ima u Alžiru, u Sjedinjenim Državama – ali po kojoj cijeni? – i također u Iranu ili Kazahstanu – ali hoćemo li htjeti kupovati od ovih zemalja?”, upitala je gospođa Perrot. Za potašu, od čega se gotovo 40 posto uvozi iz Rusije i Bjelorusije, Europa bi se mogla obratiti Kanadi, koja je već njezin glavni dobavljač, ali po višim cijenama, ili se može okrenuti Izraelu i Jordanu, smatraju žitni posrednici.
Europska unija također bi mogla povećati svoje unose fosfata, čiji su glavni proizvođači Kina, Maroko i SAD, ali, naglašava, to ne će zamijeniti dušik na kojem se temelje visoki europski prinosi.
Za Isaure Perrot, ako kriza potraje, iskopat će se alternativni putovi, kao što je modifikacija usjeva, favoriziranje mahunarki, suncokreta ili soje, koje troše manje dušika od pšenice i kukuruza.
Sa svoje strane, ‘Yara’ želi od 2023. proizvoditi 30 posto svojih amonitrata (jednostavna dušična gnojiva na bazi amonijevog nitrata, op.prev.) hidrolizom vode – a ne plina. „Zeleni vodik“ je još uvijek vrlo skup, ali bi on omogućio prevladavanje i fosilnih goriva i ovisnosti o ruskom plinu.
Međutim, ministar energetike Ujedinjenih Arapskih Emirata Suhail al-Mazrouei u ponedjeljak 28. ožujka 2022. tijekom energetskog foruma u Dubaiju izjavio je sljedeće: „Svjetska energetska tržišta trebaju rusku naftu i ni jedan proizvođač je ne može zamijeniti“, te dodao: „Rusija je drugi najveći svjetski izvoznik sirove nafte nakon Saudijske Arabije…
Rusija proizvodi oko 10 milijuna barela nafte dnevno, što ju čini značajnom članicom energetskog saveza OPEC.“
Europska unija se prošlog tjedna povukla od nametanja embarga na rusku naftu i naftne derivate, unatoč pritisku SAD-a. Trenutni embargo na ruska fosilna goriva „iz dana u dan značio bi gurnuti našu zemlju i cijelu Europu u recesiju“, rekao je prošlog tjedna njemački kancelar Olaf Scholz. Europa dobiva gotovo 30 posto svoje sirove nafte i otprilike 50 posto svojih naftnih derivata iz Rusije.
Smanjenje ovisnosti o prirodnom plinu – nešto čemu se EU nada da će postići u sljedećih nekoliko godina – također bi se moglo pokazati teškim. Katar – koji ima treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu – rekao je prošli tjedan da je praktički nemoguće zamijeniti ruski plin na europskom tržištu, budući da između 30 i 40 posto ukupne količine plina isporučenog na svjetsko tržište dolazi iz Rusije.
I za kraj zanimljiva činjenica: Unatoč „embargu“, izvoz ruske nafte u SAD se nastavlja i čak se povećava. Tako je na primjer u tjednu od 12. do 18. ožujka SAD kupovao 70.000 barela ruske nafte dnevno, 80 posto više nego prethodnog tjedna. …
Izvor:
- Sofia Bouderbala, Agence France Press, Paris: „La dépendance aux engrais russes, une épine dans le sol européen,“ France Soir, 14. 3. 2022.; www.francesoir.fr/afp-afp-france/
- „UAE: There is No Substitute for Russian Oil“ Europe Reloaded 29. 3. 2022. / Samizdat/RT, 28. 3. 2022.
