Hrvatski Fokus
Gledišta

Dok su Hrvati “srljali u maglu”, “braća s onu stranu Drine” pila su šljivovicu i zlurado se smiješila

Kako su Srbi Hrvatima oteli Zemun i većinu Srijema

 

URED

REGENTA KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE

 Zagreb, 9. svibnja 2022.

Broj: 023/2022

 

HRVATI u Zemlji i Svijetu, katolici, muslimani i pravoslavci

 

       Uredovna (službena) obavijest:

      Hrvatski sabor, Gordan Jandroković, predsjednik, Zagreb, Trg sv. Marka 2

      Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, Pantovčak 241

     Vlada Republike Hrvatske, mr. sc. Andrej Plenković, predsjednik, Zagreb, Trg sv. Marka 2

    EUROPSKO VIJEĆE, Charles Michel, predsjednik, Rue de la Loi/Wetstraat 175, 1048 Bruxelles/     Brussel,     Belgija

EUROPSKI PARLAMENT, Roberta Metsola, predsjednica, Allée du Printemps B.P. 1024 F-67070 Strasbourg, Francuska

 

Predmet:

Pisma hrvatskog kralja Zvonimira (13)

 

Uvažena Gospodo Hrvati,

Šaljem Vam uvodni ulomak iz knjige – dr. sc. Tomislav Dragun: ” HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA – Knjiga 41: JUGOSLAVIJA NIJE SRBSKI PROJEKT, 8. dio – prvi svezak: Banovina Hrvatska bila je izraz – tajnog – sporazuma o zajedničkoj državi”, Zagreb, 2022.

 

BRAĆO SRBI, U ČEMU JE NAŠ SPOR?

S poštovanjem

Dr. sc. Tomislav Dragun, regent Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije

 

BRAĆO SRBI, U ČEMU JE NAŠ SPOR

BANOVINA HRVATSKA

“Početkom srpnja Cvetković i Maček našli su se u Šubašićevoj kući u Vukovoj Gorici, gdje postižu privremeni sporazum o opsegu Banovine.

 Pregovori su se oduljili i zapali u ozbiljnu krizu početkom kolovoza. Vijesti o neizbježnom približavanju velikog rata u Europi utjecale su na spremnost obiju strana da sklope sporazum kojim bi se ‘koliko-toliko zatrpao jaz između Hrvata i Srba’. Na Mačeka je osobito utjecao Juraj Krnjević, koji u to doba boravi u emigraciji u Švicarskoj. Maček i Cvetković te šestorica stručnjaka, koji su radili na razgraničenju ovlasti resora (hrvatski članovi povjerenstva bili su dr. Juraj Šutej kao glavni stručnjak te sveučilišni profesor dr. Ivo Krbek i financijski stručnjak Ljudevit Filipančić kao pomoćnici, dok su srpsku stranu predstavljali dr. Konstantinović, dr. Ilić i dr. Tasić) sastali su se na Mačekovu imanju u Kupincu i radili na sporazumu 16.–20. kolovoza točno u ponoć.

Sporazum je konačno dovršen 23. kolovoza. 24. kolovoza na Bledu knez Pavle primio je Cvetkovića i Mačeka u audijenciju, na kojoj je razgovarao o sporazumu te je inzistirao da Maček uđe u novu vladu. Iako on to u tom trenutku nije kanio, na kraju je pristao. Hrvatsko narodno zastupstvo (hrvatski zastupnici u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije) odobrilo je sporazum s 80 glasova za i jednim protiv. Nakon što je sporazum odobrio i namjesnik knez Pavle, sastavljena je 26. kolovoza nova vlada, u kojoj Maček preuzima mjesto potpredsjednika, a HSS ima još četiri ministra. Istoga dana donesena je Uredba o banovini Hrvatskoj, kojom je Banovina dobila posebno hrvatsko predstavničko tijelo (Sabor), uz kraljevu sankciju isključivo kompetentan za donošenje autonomnih propisa, te autonomnu vladu na čelu s banom, odgovornim samo Hrvatskom saboru.

Ovaj sporazum pravno je utvrđen vladinom Uredbom o Banovini Hrvatskoj na osnovi čl. 116. Ustava, koji je dozvoljavao da kruna može raditi mimo ustavnih odredbi i zakonskih propisa u okolnostima rata, mobilizacije, nereda i pobuna, koje bi dovodile u pitanje javni poredak i sigurnost države, ili kada su ugroženi javni interesi.” (hr.wikipedia.org)

Neke strukture (srbske, ali ne i isključivo srbske) nisu bile uključene, ili su bile nedovoljno (po njihovom mišljenju) uključene u te procese, pa su (dakako, s računicom) rogoborile protiv Sporazuma Cvetković-Maček, odnosno protiv osnutka Banovine Hrvatske.

Dakako, znale su te strukture za nuždnost (sa srbske strane) takvog hrvatsko-srbskog rješenja, znale su te strukture da nije riječ o osnutku (Banovine Hrvatske), nego o prihvaćanju postojanja (Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) Države Hrvatske, ali su ipak “tjerale po svome”, što se može i mora razumjeti i prihvatiti, jer svatko ima pravo na svoje mjestu “pod suncem”.

Razlog (i opravdanje) lako se nađe (i oblikuje po svojoj želji, sukladno svojim ciljevima): “Za razliku od ostalih društava i političkih stranaka koje su djelovale među Srbima, Srpski Kulturi Klub je bio jedino društvo građana koje svoj politički rad nakon uspostave Banovine Hrvatske nije prikrivalo sintagmom borbe za spas jedinstvene Kraljevine Jugoslavije i njezina unitarnoga državnog i narodnog jedinstva. Ono je na temeljima velikosrpske ideologije otvoreno zahtijevalo stvaranje velike Srbije na svim srpskim ‘povijesnim’ prostorima, uključujući dijelove Banovine Hrvatske u kojima su Srbi činili apsolutnu većinu, ali i dijelove Banovine Hrvatske koji su, prema shvaćanju tvoraca velikosrpskoga programa SKK, zbog geostrateških ili gospodarskih razloga, poput jadranske obale, trebali pripasti velikoj Srbiji.” (Krešimir Regan: “Srpski kulturni klub i Banovina hrvatska”)

6. TRAVNJA 1941.

Ali, kad “stisne” nema se izbora (ni odlaganja):

“Na sam dan napada Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. nova je jugoslavenska središnja vlada proglasila pet uredaba:

Uredba o oružništvu (žandarmeriji) banovine Hrvatske;

Uredba o razgraničenju posla Ministarstva unutrašnjih poslova i banovine Hrvatske;

Uredba o ovlaštenju Bana banovine Hrvatske da naredbenim putem propisuje odredbe o oružništvu banovine Hrvatske;

Uredbe o blagajničkim zapisima;

Uredbom o banovinskom sudu za zaštitu države)

kojim je politička autonomija Banovine Hrvatske bila znatno proširena, tako da je Hrvatski dnevnik napisao da je Banska vlast postala donošenjem tih uredaba ‘puni gospodar unutarnjeg političkog života u Hrvatskoj. (…) Oružništvo Banovine Hrvatske uređuje se u skladu s njezinom autonomijom (…) Učvršćuje se i dopunjuje financijska, sudska i upravna funkcija Banske Vlasti’.” (“Proglašena i pojačana autonomija Hrvatske”, Hrvatski dnevnik; 6. IV. 1941., 1.; Narodne novine, 7. IV. 1941., br. 79., 1.-2. – u: Krešimir Regan: “Srpski kulturni klub i Banovina hrvatska”).

Što tu ne valja, u čemu je (za nekoga) tu problem?

Jer, “Predsjednik Srpskog Kulturnog Kluba Slobodan Jovanović, jedan od glavnih nositelja i promotora protubanovinske i protusporazumske politike, morao je za političku potporu SDK novoj vladi ne samo potvrditi teritorij i političku autonomiju Banovine Hrvatske, nego pristati i na povećanje autonomije.” (Krešimir Regan: “Srpski kulturni klub i Banovina hrvatska”)

Dobri, i veliki, igrači uvijek imaju i “Plan B”. Nitko ne zna što će “donijeti sutra”.

Britansko carstvo je veliki igrač, čak i danas kad je samo sjena onoga vremena kad se je pod “njegovom kapom” nalazila četvrtina Čovječanstva.

Onda se našao drznik – s Rheine!

“Pruski kancelar je počeo ujedinjavati Njemačku i nastao je Sjevernonjemački savez: to je bila djelomično ujedinjena Njemačka. Vojska je ulazila u državice i proglašavala ih dijelom ujedinjene Njemačke. U Savezu su bile 22 državice, pretežito protestantske. Preostalih 16 južnih državica, koje su bile katoličke, oduprle su se pridruživanju pridružiti Pruskoj; u čemu ih je podupirala Francuska koja se bojala ujedinjene Njemačke.

Napoleon III. je poduzimao sve kako bi spriječio njemačko ujedinjenje pa je u srpnju 1870. objavio rat Prusima; povod je bio pokušaj Prusije da instalira monarha iz svoje vladalačke kuće na prijestolje Španjolske. Makar je francuska vojska bila vrlo jaka, Pruska je bila modernije organizirana (služila se bolje željeznicom i telegrafom, te je imala je na moderniji način organiziran glavni stožer; također je i njemačko topništvo bilo suvremenije), te je Francusko-pruski rat već nakon nekoliko mjeseci bio odlučen za korist Pruske.

U teškom porazu većina je francuske vojske pala u prusko zarobljeništvo, među njima mnogi generali i sam Napoleon III. Kad se to saznalo u Parizu, revolucionari su proglasili Francusku Republiku.

Pruska vojska je krenula prema Parizu, te ga opkolila; okupirala je i približno pola teritorija čitave Francuske.

Nijemci su osvojili i sam centar francuske državne vlasti u Versaillesu, koji je još od reformacije u 16. stoljeću bio centar francuskih akcija protiv ujedinjenja Njemačke. Prusi su 18. siječnja 1871. godine baš u Versaillesu proglasili ujedinjavanja Njemačke. Ujedinjena Njemačka je po drugi put postala Carstvo. (Prvo carstvo je trajalo od X. stoljeća do 1806.) Pruski kralj je postao njemački car.” (hr.wikipedia.org)

Moralo se je brzo delati.

Izgraditi Koridor.

Limes Germanicus.

Velika Britanija je odlučila uzeti – novonastalu – Kraljevinu Srbiju “pod svoje”.

Ali, “valja nama prijeći Drinu” – rekoše “skromni” Srbi.

To pak nije lako.

Utjecaj na Srbe i Hrvate u Austro-Ugarskoj

“Zahvaljujući liberalno-demokratskom režimu kojeg utjelovljuje europski kultivirani Petar I., Srbija je postala privlačna kao uzor i mogući pijemont južnoslavenskog ujedinjenja ne samo za Srbe prečane, nego i za Hrvate i Slovence pod austro-ugarskom vlašću. Svetozar Pribićević je u listu Novi Srbobran slavio slobode, koje vladaju u Srbiji. U razgovoru s regentom Aleksandrom 29. studenoga 1918. rekao je kako nitko od Srba u Austro-Ugarskoj nije želio ujedinjenje sa Srbijom u vrijeme dinastije Obrеnovića, koja je vladala apsolutistički. ‘Tek nakon dolaska na prijestolje Petra Karađorđevića Srbija je za njih postala magnet, jer je on kao vladar stvorio doba slobode.’ (Krizman, str. 356.) To je utjecalo i na stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, a Pribićević i drugi južnoslavenski političari uspostavili su redovite kontakte sa srbijanskim predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, te otvoreno govorili kako slijede njegovu politiku. (Petar I. Karađorđević, hr.wikipedia.org)

Ništa zato. Opet uskaču Englezi.

Najprije svratiše u Prag i nađoše (1895.) siromašnog profesorčića Tomaša Masaryka.

Za teorijsku podlogu – dosta.

Za operativu – nedovoljno.

Za Engleze to ipak nije nikakav problem.

“Svibanjski prevrat (srp.: Majski prevrat) bio je vojni udar u kojem je skupina srpskih vojnih časnika predvođenih Dragutinom Dimitrijevićem-Apisom ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu kraljicu Dragu te na srpsko prijestolje ustoličila dinastiju Karađorđevića.

Prevrat je imao značajan utjecaj na politiku Kraljevine Srbije, jer je svrgnuta dinastija Obrenovića vodila pro-austrougarsku politiku, dok su se novoustoličeni Karađorđevići u politici počeli oslanjati na Francusku.

Vojni časnici koji su proveli prevrat iz 1903. godine imat će u godinama do početka Prvog svjetskog rata veliki utjecaj na vlast u Srbiji, koja će podržati njihove agresivne planove da se organiziraju četnički odredi koji će provoditi gerilske aktivnosti na području Turske, a po mogućnosti i na području Bosne i Hercegovine pod Austrijskom vlašću. Oni su osnovali tajnu velikosrpsku organizaciju Crna ruka, u kojoj će osloncem na srpsku vojsku i obavještajne službe 1914. godine organizirati atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika nadvojvodu Ferdinanda, što je bio povod Prvom svjetskom ratu.” (hr.wikipedia.org

Pri ruci je još jedan srebroljubac, uz to i Hrvat: Ivan Meštrović. Poslaše ga, u pratnji Srbina Nikole Stojanovića i Židova Hinka Hinkovića, do dvojice “usmjerenih pravaša”: Frana Supila i Ante Trumbića.

“Plan B” je u primjeni reći će u “ten o’clock”- s olakšanjem – engleska kraljica.  

  1. PROSINCA 1918.

Nisu Englezi “veslo sisali”, pa da bi svojim pulenima (“Jugoslovenima”) iz Austro-Ugarske govorili što rade, kamo li što smjeraju.

Frano Supilo, Ante Trumbić i Ivan Meštrović su mislili da osnivaju – umjesto Austro-Ugarske – Srbo-Hrvatsku, jer nisu znali za Londonski ugovor.

“Srljali su u maglu.”

Za to vrijeme “braća s onu stranu Drine” pila su šljivovicu i zavjerenički (i zlurado) se smiješila.

Tako nasta Hrvatsko Pitanje.

FRANO SUPILO

“Prebjegavši nakon Sarajevskoga atentata u Italiju, Supilo pokreće, zajedno s Trumbićem i Meštrovićem, akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te sudjeluje u pokretanju Jugoslavenskog odbora. On nastoji pridobiti vlade sila Trojnog sporazuma za stvaranje jugoslavenske države, koja bi imala obuhvatiti sve krajeve nastanjene južnim Slavenima. Na svojim misijama u Bordeauxu, Londonu i Petrogradu 1914. – 1915. Supilo ustaje protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu i zalaže se za kompromisno rješenje jadranskog pitanja. Otkrivši tajne pregovore što su ih Centralne sile vodile s Italijom poveo je snažnu akciju protiv žrtvovanja hrvatskih i slovenskih krajeva na Jadranu Italiji. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južno-slavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao uvođenje federativnoga uređenja u budućoj jugoslavenskoj državi. Zbog svojih gledišta došao je u sukob s tadašnjim srbijanskim predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, glavnim realpolitičkim protagonistom zamisli Velike Srbije, a i s kompromiserskom i politički nezrelom većinom u Jugoslavenskom odboru. Istupivši zbog toga iz Odbora (5. lipnja 1916. godine, obrazloživši svoj postupak Izjavom) Supilo je u svom daljnjem radu nastojao zainteresirati sile Antante za položaj Hrvata i za cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja na temelju nacionalne ravnopravnosti (poznate su njegove predstavke i memorandumi britanskim, talijanskim i ruskim političarima Greyu, Sonninu i Sazonovu).

Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom  i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi (a ja mislim da su ga otrovali – op. t.d.), 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.” (hr.wikipedia.org

ANTE TRUMBIĆ

“Nakon uspostave južnoslavenske države, Kraljevstva SHS, 1. prosinca 1918. godine i formiranja prve zajedničke vlade, pod predsjedništvom radikala Stojana Protića, izabran je za ministra vanjskih poslova (20. prosinca). Sudjelovao je na mirovnoj konferenciji u Versaillesu kao Pašićev zamjenik, zastupajući interese Kraljevstva SHS nasuprot talijanskim presezanjima prema istočnoj obali Jadrana. Voditelj je jugoslavenske delegacije na teritorijalnim pregovorima s Italijom u Rapallu (8. – 12. studenoga 1920. godine), nakon kojih je podnio ostavku. Razočaran politikom Beograda, izabran je u Ustavotvornu skupštinu kao nezavisni zastupnik, osudio centralistički ustavni prijedlog i glasovao protiv njega. Protivio se kao i svi ostali hrvatski predstavnici, Vidovdanskom ustavu.

Radićev je odvjetnik nakon uhićenja vodstva HRSS-a 1925. godine, prihvaća kandidaturu HRSS-a i svoje matične stranke, te pobjeđuje na skupštinskim izborima 1925. godine kao jedan od kandidata za grad Zagreb. Raskida s Radićem nakon njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava Radićev čin ulaska u vladu označio je kao kapitulaciju pred hegemonizmom, te istupa iz stranke i osniva proturadićevsku Hrvatsku federalističku seljačku stranku.
Nakon atentata na Stjepana Radića (20. lipnja 1928. godine), pristupio je Zastupničkome klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK) te je u vanjskoj politici zastupao politiku Hrvatske seljačke stranke (HSS). Bila je to neuspjela vanjskopolitička misija HSS-a u nizu zapadnih zemalja. Za šestosiječanjske diktature, i formalno je pristupio HSS-u. Branio je Vladka Mačeka nakon uhićenja 1930. godine. Godine 1932. zajedno s Vladkom Mačekom i SDK, sudjeluje u stvaranju rezolucije nazvane Zagrebačke punktacije. Trumbić je sastavio tekst rezolucije, a potpisao ju je i Mile Budak. U toj se rezoluciji osuđuje srpski hegemonizam, naglašava hrvatska individualnost i traži složena država. Za vrijeme Mačekova tamnovanja (1932. – 1934.) neformalno je predvodio HSS.

Pokopan je u Splitu, a nadgrobni mu je spomenik, djelo Ivana Meštrovića, postavljen na obljetnicu smrti, u studenome 1939. godine.” (hr.wikipedia.org)

 ACO, BRE ACO, SPAVAČ “NA RADNO MESTO”, BRE ACO!

“Ideja za sledeći vid regionalizma došla je pod spoljnim uticajima. Naime, savezničke zemlje zahtevale su od kralja Aleksandra da učvrsti jugoslovensko narodno i državno jedinstvo, kao i da decentralizuje upravu. Konkretno, britanski ambasador u Beogradu 1928. godine je dao predlog o reviziji Vidovdanskog ustava, kojim bi se država, umesto na oblasti, izdelila na daleko veće pokrajine, sa lokalnom autonomijom, ekonomski i finansijski nezavisne. (BANOVINE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, sh.wikipedia.org)

Aleksandar I. Karagjorgjević:

“Odma’ šefe!”

“3. listopada 1929. godine proglašen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja, čiji prvi članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je Kraljevina Jugoslavija.” (hr.wikipedia.org)

VAISTINU BRAĆO SRBI, DAKLE, U ČEMU JE ONDA NAŠ SPOR?

Ja (pravim se) ne znam.

Pitam kolegu iz Zemuna, možda on zna.

U prolazu mi samo reče:

“Para buši gdje burgija ne će!”

I ode.

Tomislav Dragun

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Povezane objave

Zašto niste sudjelovali u obilježavanju 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća?

hrvatski-fokus

Zašto Gong šuti?

HF

Previše je hrvatskih žrtava u kratko vrijeme

HF

Nužan tečaj pozitivne haulikistike

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više