Mirise neobičnog vrta zemlje nose stupovi vjetra
Zavičajan sam na svakom mjestu i nigdje.
Šutljivi prozori posvuda, i jedan me crni prima.
U ostatku sna moram se zvati kao onaj koji se približava
i samo prenosi oproštajnu riječ, mučaljiva u sadašnjem vremenu.
Pod zgrbljenim leđima drhti iscrpljenost
lancem privezanih pitanja koja su nigdje i posvuda:
ostavljeni tragovi, utjeha koja se sama prešućuje,
blagozvučna u čežnji, već hladna kao nijeme vapnene oči.
Mirise neobičnog vrta zemlje nose stupovi vjetra,
oplakani odjekom – tako mi srdito on tumači smrt,
lomnu, onoga dana koji će s lažnim osmijehom pogađati,
tko nije tu, vezan ili nevezan, herojski prešućen.
Preostaje samo gledanje u nešto što gmiže kao život
i pjeva svete korale, potopljen pod smijehom dubokim kao val,
zaprepašteno ispruženom rukom koja posvuda maše,
uvijek s tvojim tadanjim imenom, uvijek iznova sjeća ga se Zemlja.
Iz mojih i svačijih očiju, bile svijetle ili tamne, plače osmjeh,
nježno izvire, proliven u otvorenost svijeta,
iz srca koja usred drugih srca u nebo viču
promuklim riječima – usred divote ona su izgubljena.
