Radičina ideološka metamorfoza od mladoga jugoslavenskoga idealista do pobornika hrvatske nacionalne samostalnosti
BOGDAN RADICA, ŽIVOT I VRIJEME ― ZBORNIK RADOVA S MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SKUPA ODRŽANOG U SPLITU 25. RUJNA 2017. Uredili Ivan Bošković i Marko Trogrlić. Split: Književni krug, 2019., 296 str. ISBN 9789531634878. Journal of Croatian Studies, Vol. 52, 2020., st. 165.–173. (Prijevod s engleskoga)
Ova vrijedna knjiga pruža čitatelju ne samo prigodu upoznati višestranost života, političku orijentaciju i intelektualne interese Bogdana Radice, nego i sagledati opsežnost njegovih spisateljskih dosega. Nema sumnje da Radičina književna ostavština odražava burna vremena koja je proživio: dva svjetska rata, uspon i pad dviju totalitarnih ideologija i njihovih zlih imperija, njegova duga desetljeća emigrantskoga života, a također, pred kraj njegova života, još jedan rat kojim je, srećom, (i) njegov san o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj bio ostvaren.
Osim kratkoga uredničkoga uvoda, petnaest u knjigu uvrštenih priloga može se grupirati prema sljedećim područjima istraživanja: Radičina ideološka metamorfoza od mladoga jugoslavenskoga idealista do pobornika hrvatske nacionalne samostalnosti; mediteranske teme koje, među ostalim, uključuju njegove razgovore i dopise o međuratnim francuskim intelektualcima, posebno o Charlesu Maurrasu, te Radičina kritička izvješća o Atatürkovoj Republici Turskoj; njegovo djelovanje kao političkoga emigranta i njegov odnos s hrvatskom dijasporom u cjelini; i konačno, njegova gledišta o nekim intelektualcima u Hrvatskoj i kontakti s njima.
U prilogu „Bogdan Radica: od Jugoslavena do hrvatskog nacionalista”, Marin Sopta opisuje kako je Radica, kao mladi intelektualac, slijedio projugoslavenski politički program koji su iznjedrili neki Hrvati u vrijeme njegova rođenja. No Radica je slijedio put većine svojih projugoslavenskih prethodnika i suvremenika vraćajući se u hrvatsko nacionalno okrilje kad je shvatio da jugoslavenstvo za Srbe nije ništa drugo nego prikrivanje velikosrpstva. Njegova konačna transformacija dogodila se u Washingtonu, D. C., gdje je kao jugoslavenski diplomat svjedočio širenju neizmjernih antihrvatskih neistina od strane njegovih srpskih kolega. Kao rezultat tomu, stavio je svoje talente u službu Titove borbe, nadajući se da će nova jugoslavenska država biti odgovor na problematična međunacionalna pitanja u zemlji. Međutim, brzo je shvatio da je (kao i mnogi drugi) duboko pogriješio u svojoj početnoj procjeni Tita.
Zdravko Milišić, u prilogu „Godina 1945. iz perspektive Bogdana Radice”, govori o Radičinu kratkom boravku u Titovoj obećanoj zemlji. Nakon brzoga posjeta rodnom Splitu i Zagrebu, poslije čega je uslijedio kraći boravak u Beogradu, shvatio je pravu prirodu titoizma i njegova komunističkoga režima. Radica nije pisao o teorijskom marksizmu, ali je prepoznao njegovu brutalnu provedbu. Kao pronicljiv izvjestitelj, opisao je komunizam kao moderni oblik feudalizma u kojem su polupismeni ljudi koji su napustivši školu stremili postati novi aristokrati. Međutim, novi je feudalizam bio mnogo gori od srednjovjekovnoga, jer se temeljio na čistom materijalizmu i „bio je okovao ljudsku misao, volju i emocije”. Osim toga, novi „aristokrati“ koristili su se jednostavnom logikom: s nama ili protiv nas. Ako nisu bili s njima, ljudi su tretirani kao neprijatelji koje je trebalo ušutkati, slomiti ili eliminirati. Čak je i poznati znanstvenik dr. Andrija Štampar savjetovao Radici kada su se susreli u njegovu (Štamparovu) stanu u Zagrebu da govori sotto voce kako „oni“ ne bi čuli njihov razgovor. Čini se da je u svom početnom titoističkom entuzijazmu Radica bio istinski iznenađen surovošću jugoslavenskoga režima, kao da nije bio u potpunosti svjestan onoga što se dogodilo u postrevolucionarnoj Rusiji. Shvativši što se događa, u najkraćem mogućem roku otišao je iz zemlje i vratio se u Ameriku, gdje je svojim književnim talentima razotkrivao Tita i njegov totalitarni režim, a također se pridružio hrvatskoj domoljubnoj dijaspori u njezinoj borbi za hrvatsku slobodu i neovisnost.
Zajedničku, mediteransku temu imaju sljedeći prilozi: Vinko Grubišić: „Oko priprave Sredozemnog povratka Bogdana Radice”; Irma Kovačić: „Fantazije i razum Sredozemlja: ‘Vječni Split’ Bogdana Radice; Tonko Maroević: „Sredozemlje – hrvatsko pročelje (Uz knjigu Bogdana Radice Sredozemni povratak)” i Ivan Bošković: „Jedan grad – dva portreta, ‘Vječni Split’ Bogdana Radice i ‘Splitski triptih’ Davora Velnića”. Radica je imao sreću steći izvrsno osnovno i srednje obrazovanje u svom rodnom kraju, a zatim je kao student, izvjestitelj i ataše za tisak veleposlanstva imao priliku živjeti u raznim mediteranskim zemljama, gdje je upoznao niz vodećih europskih intelektualaca tog vremena. Sreću na stranu, zahvaljujući svojim talentima, radoznalomu umu, znatiželji, marljivomu radu, upornosti i poznavanju nekoliko jezika (uključujući i moderni grčki) uspio je ostvariti visoke intelektualne standarde i velika postignuća.
Autori koji se bave Radičinim mediteranskim temama daju izvrstan pregled njegovih intervjua i pisanja o poznatim ličnostima, kao što su Kostis Palamas, Konstantinos Kavafis, Kostas Ouranis i Eleftherios Venizelos u Grčkoj; Miguel de Unamuno, Eugenio d’Ors y Rovira i José Ortega y Gasset u Španjolskoj; Giovanni Papini, Benedetto Croce, Gaetano Mosca, Guglielmo Ferrero (Radičin punac) i Gabriele D’Annunzio u Italiji; Charles Maurras u Francuskoj i mnogi drugi. Primarni fokus Radičina interesa u mediteranskom svijetu nije njegova geografska rascjepkanost, raznolikost, politička ili društveno-ekonomska povijest, nego njegovo grčko-rimsko-kršćansko intelektualno nasljeđe, kolijevka zapadne civilizacije koja njeguje ljudsko dostojanstvo, racionalizam, individualizam i republikanizam, kao i kršćanski pogled na život. Kad se preselio u Ameriku, nastavio je biti usmjeren na Mediteran, ili bi se moglo reći da je svoju novu zemlju vidio kao dostojnoga primatelja i branitelja ideala duboko ukorijenjenih u mediteranskom bazenu. Pri srcu mu je temperamentni rodni grad Split, jadranska obala i hrvatska kultura u cjelini, koji uvelike sudjeluju u mediteranskoj intelektualnoj baštini koju je Radica veoma cijenio.
Još dva priloga u knjizi bave se Radičinim mediteranskim promišljanjima. Prvi je kritički esej Edija Miloša i Charlotte Nicollet: „Bogdan Radica i Charles Maurras”, koji nudi izvrstan pregled Radičine privrženosti Parizu kao najjasnijemu izražaju zapadnih (grčko-rimsko-kršćanskih) vrijednosti, posebice nadahnutom njegovim bavljenjem Charlesom Maurrasom, francuskim piscem, pjesnikom, kritičarem i vođom monarhističkoga političkoga pokreta Action française. Radicu privlače pariški i drugi mediteranski intelektualci iz želje za pronalaženjem smislenih odgovora na probleme s kojima se suočavala očajnička Europa 1930-ih godina. Drugi, rad Anđelka Vlašića: „Bogdan Radica i Republika Turska između dva svjetska rata”, predstavlja analizu Radičinih izvješća napisanih tijekom njegovih posjeta Turskoj 1930. godine. Dok su ostali izvjestitelji hvalili Mustafu Kemala Atatürka i njegovu revolucionarnu modernizaciju, Radica je ostao skeptik jer je vidio da je takva društveno-politička, pa i civilizacijska transformacija previše radikalna, površna i neprihvatljiva većini turskih građana. Nedavni događaji u zemlji pokazali su da su Radičina zapažanja bila točna.
Pet izlaganja objavljenih u ovoj knjizi usredotočuje se ne samo na djelovanje Bogdana Radice kao političkoga emigranta i njegov odnos sa sunarodnjacima, nego i rasvjetljavaju širu povijest hrvatskoga emigrantskoga aktivizma. Autor dvaju članaka u knjizi jest Wollfy Krašić, mladi povjesničar koji se afirmira kao vodeći stručnjak za povijest hrvatske emigracije. U svojem prvom članku, „Nastanak, rad i gašenje prvog Hrvatskog narodnog vijeća” daje jasan, jezgrovit pregled nastojanja hrvatske emigracije za stvaranje jedinstvene fronte u borbi za neovisnost nakon Drugoga svjetskoga rata. Aktivistička organizacija Ujedinjeni američki Hrvati utemeljena je 1946. godine i iste godine održan je Hrvatski kongres u Chicagu na kojem se okupilo oko dvije tisuće hrvatskih domoljuba, među kojima i Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS). Velika su bila očekivanja da će Maček predvoditi zajedničke napore za slobodu. Međutim, nije bio voljan prihvatiti tu priliku zbog zabrinutosti da višefrakcijski Kongres možda ne bi pristao na njegove želje i da bi Kongres čak mogao zasjeniti ulogu njegove stranke. UAC i neki drugi, međutim, nastavili su potragu za zajedništvom, pa je kao rezultat tomu 1962. godine formirano Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Međutim, HSS i oni koji su slijedili Antu Pavelića kao vođu bojkotirali su HNV. Prvaci tih dviju grupacija za sebe su tvrdili da su jedino oni imali legitimitet biti glas hrvatskoga naroda. Kao protagonist zajedništva, Radica je podržavao napore UAC-a, a sedamdesetih je bio među vodećim članovima novoformiranoga Hrvatskoga narodnoga vijeća.
Krašićev drugi članak, „Hrvatska akademija Amerike – pogled iz jugoslavenskog kuta”, temelji se na dosjeima jugoslavenske tajne policije koji otkrivaju kako je zloglasna UDBA doživljavala Hrvatsku akademiju Amerike (Croatian Academy of America – CAA), koja je osnovana u New Yorku 1953. godine. Iako je bila znanstvena, nestranačka institucija, djelovanje CAA-a i njezinih članova, uključujući Bogdana Radicu, Karla Mirtha, Jeru Jareba, Matu Meštrovića i druge, bilo je pod nadzorom jugoslavenskoga komunističkoga režima. Njihovi tajni kontakti s nekim od oporbenih intelektualaca u Hrvatskoj postali su poznati režimu jer je jedan poznati intelektualac (kodnog imena Forum), koji je bio njihov gost u New Yorku, bio agent UDBA-e. Sprijateljio se s nekim članovima CAA-a, uključujući Radicu, te je mogao čuti njihova stajališta i ideje o Hrvatskoj i njezinoj budućnosti. Dostupni dokumenti UDBA-e pokazuju da je komunistički režim akademsku ustanovu CAA i demokratski kulturni časopis Hrvatska revija smatrao opasnima, također i odgovornima za jačanje „kontrarevolucionarnih, separatističkih, anti-samoupravljačkih, šovinističkih aktivnosti među Hrvatima u inozemstvu“.
„Bogdan Radica i kultura neslaganja (osvrt na djelovanje u Hrvatskoj reviji)” Alberta Binga istražuje kako je Radica, svojim dubokim demokratskim uvjerenjima, izraženim u mnogim člancima, posebice u Hrvatskoj reviji, uvelike pridonio otvorenoj raspravi među različitim hrvatskim kulturnim i političkim emigrantskim segmentima. On se nije slagao s onima koji su se zalagali za borbu za državnost Hrvatske na bilo koji način, bez obzira na ideološki sadržaj. Za njega je jedina prihvatljiva država bila ona koja bi bila istinski demokratska i izraz volje svojih slobodnih građana. Radica je gajio duh tolerancije i demokracije na temelju svoga životnoga iskustva, aktivnoga angažmana u hrvatskoj dijaspori i otvorenoga dijaloga s onima koji se s njim nisu slagali. Nadalje, cijenio je demokratski i humanistički duh Vladka Mačeka, ali nije prihvaćao Mačekovo rezoniranje da bi Hrvati trebali čekati čudo, nadajući se da će se demokratska frakcija među Srbima nekako izdignuti i stvoriti priliku za razuman kompromis između Hrvata i Srba u zajedničkoj državi. Iz osobnoga iskustva Radica nije sumnjao da je za Srbe svih ideologija i uvjerenja velika Srbija konačni cilj, i ništa manje.
Stjepan Matković, „Iz emigrantske korespondencije Bogdana Radice: dopisivanje s Antom Smithom Pavelićem i Pavlom Ostovićem”, rasvjetljava Radičinu pisanu komunikaciju s dvojicom njegovih prijatelja i bivših kolega iz kraljevske jugoslavenske diplomatske službe. Otac Smitha Pavelića bio je na čelu izaslanstva koje je 1918. godine povijesnu hrvatsku nacionalnu državnost predalo dinastiji Karađorđević, čime je najvjerojatnije osigurao povlašten položaj za sina. Krajem Drugoga svjetskoga rata Smith Pavelić, nakon kratkoga boravka u Švicarskoj, nastanio se u Parizu, a Ostović je neko vrijeme proveo s Ivanom Meštrovićem u Syracuseu, NY, a potom se nastanio u Montrealu u Kanadi. I Smith Pavelić i Ostović ostali su projugoslavenski u svojoj političkoj orijentaciji. Ostović je u svojoj knjizi Istina o Jugoslaviji čak zaključio da je Tito jedina održiva alternativa za Hrvate. Radičin domoljubni aktivizam nije umanjio liberalno-demokratska stajališta za koja se oduvijek zalagao, a za njegovu dvojicu prijatelja (i mnoge druge) jugoslavenstvo je bilo dokaz svijetu da su širokogrudni demokrati, kako ne bi bili optuženi za uskogrudni nacionalizam.
U prilogu „Bogdan Radica i proljećarska emigracija”, Ivo Banac analizira kako je Radica gledao na hrvatsku političku emigraciju 70-ih godina prošloga stoljeća. U prosincu 1971. godine Tito i njegovi namjesnici iz Komunističke partije slomili su liberalni prodemokratski reformistički pokret u Hrvatskoj, što je rezultiralo masovnim zatvaranjima, čistkama i gubitkom radnih mjesta. Tisuće mladih Hrvata pobjegle su na Zapad, među kojima i Bruno Bušić, koji je pobjegao nakon odsluženja dvogodišnje zatvorske kazne. Radica je podržavao hrvatski nacionalni pokret i snažno je osuđivao Tita zbog njegovih postupaka, koji su ušutkali Hrvatsku sljedeća tri desetljeća.
S novim valom mladih iseljenika, od kojih su mnogi bili dobro obrazovani, pomlađen je hrvatski politički aktivizam u inozemstvu. No novi naraštaj sa sobom je donio nove ideje, poglede i pristupe ulozi Hrvata izvan domovine u borbi za državnu neovisnost. Za njih je raspad Jugoslavije bio primarni cilj. Taj „zatvor naroda” bio je glavni problem za Hrvate i druge nesrbe koji su ondje živjeli. Komunistička ideologija smatrana je sporednim i, uostalom, međunarodnim pitanjem. S druge strane, za većinu starijega emigrantskoga naraštaja koji nikada nije živio pod titoizmom, pitanje komunizma bilo je jednako važno kao jugoslavenstvo, a za neke čak i presudnije. Sukob dvaju pogleda bio je neizbježan. Nadalje, novopridošli mlađi naraštaj smatrao je da hrvatski prognanici ne trebaju biti poslušni i čekati da se dogodi neko čudo, nego krenuti u akciju protiv Jugoslavije i njezina režima.
Radica je isprva bio fasciniran novodošlim emigrantima i njihovim beskompromisnim domoljubljem, iako su odrasli i školovani u komunizmu. Novi revolucionarni duh pridošlica, međutim, nije odgovarao njegovim demokratskim vrijednostima i miroljubivomu političkomu aktivizmu. Iako kritičan prema njihovim stajalištima i postupcima, Radica je nastavio otvoreno komunicirati s mlađim emigrantima.
Dva članka objavljena u ovom zborniku bave se Radičinim stajalištima i kontaktima s intelektualcima u Hrvatskoj. U prvom, „Bogdan Radica o Krleži i krležizmu”, Stipe Kljaić ukazuje na Radičina kritička stajališta prema Miroslavu Krleži, slavnomu hrvatskomu književniku. Njih dvojica bili su na suprotnim stranama ideološkoga spektra: jedan je bio zapadni liberal i aktivni hrvatski domoljub, drugi doživotni marksist i Titov odani sljedbenik. Podsjećajući Krležu da je u međuratnom razdoblju bio moćan društveni, politički i kulturni kritičar, koji je svoje talente nakon 1945. godine stavio u službu jugokomunističkoga režima, Radica ga je želio namamiti da napravi smion potez i postane disident, ogoli Titov režim i pokaže svijetu da je hrvatska želja za slobodom opravdana. Krleža je, međutim, više volio zadržati svoj stil života sluge komunističke buržoazije nego postati heroj disident. Drugi prilog, „Svjetonazor Bogdana Radice izražen u susretima i korespondenciji s Ivanom Mužićem”, predstavlja osobni prikaz Mužićevih posjeta Radičinoj rezidenciji u Italiji i njihove pisane komunikacije. Poseban naglasak stavljen je na Radičina pozitivna stajališta i komentare o autorovim historiografskim djelima. Radica je silno cijenio Mužićevo odstupanje od službene jugoslavenske historiografije koju su uokvirili jugoslavenski komunistički ideolozi. Iako je Mužić svoje posjete Radici prijavio „nadležnim” vlastima, poslije je optužen za kontakte s „državnim neprijateljima”.
Knjiga Bogdan Radica: Život i vremena vrijedan je doprinos našemu razumijevanju ne samo Bogdana Radice nego i povijesti hrvatske emigracije, kao i burnoga dvadesetoga stoljeća u kojem je živio. Neke točke ipak treba razjasniti zbog onih koji Bogdana Radicu nisu poznavali osobno. Naime, svi autori u knjizi s pravom ističu Radičinu privrženost liberalizmu, no njegov liberalizam nije bio liberalizam dvadeset i prvoga stoljeća, koji je željan dekonstruirati vlastitu europsku baštinu. Nadalje, Radica je svoju vjersku tradiciju i majčinu vjeru u Božju neograničenu ljubav i milosrđe držao blizu svoga srca. O tom nije pisao, ali je redovitim odlaskom na misu u hrvatsku župu u New Yorku, sa suprugom Ninom, prakticirao svoju osobnu vjeru i privrženost kršćanskoj i hrvatskoj baštini koju je iznimno cijenio. Štoviše, Radica je bio čovjek iz naroda. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca u dijaspori koji je imao živi kontakt s narodom i hrvatskom zajednicom u kojoj je živio. Osjećao je da je jedan od njih i zbog toga su ga voljeli.
Ante Čuvalo, otok Pašman, Hrvatska
Izvorna verzija na engleskom
BOOK REVIEWS
BOGDAN RADICA, ŽIVOT I VRIJEME ― ZBORNIK RADOVA S MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SKUPA ODRŽANOG
U SPLITU 25. RUJNA 2017. [Bogdan Radica: Life and Times. Proceedings of the international scientific conference held in Split on September 25, 2017.] Edited by Ivan Bošković and Marko Trogrlić. Split: Književni krug, 2019. 296 pp. ISBN 9789531634878.
Journal of Croatian Studies, Vol. 52, 2020, pp. 165. – 173.
This valuable book provides the reader not only with the opportunity of learning about Bogdan Radica’s multifaceted life, political orientation, and intellectual interests, but also of knowing about his voluminous writings. There is no doubt that Radica’s literary legacy reflects the tumultuous times he lived through: the two World Wars, the rise and fall of two totalitarian ideologies and their evil empires, his long decades of life as an émigré, and also, toward the end of his life, yet another war which, happily, turned his dream of an independent and free Croatia into a reality.
Besides a short introduction by the editors, the fifteen contributions to the book can be grouped according to the following scopes of inquiry: Radica’s ideological metamorphosis from a young Yugoslav idealist to a supporter of Croatian national independence; the Mediterranean themes that, among others, include his discourses with and writings on interwar French intellectuals, specifically Charles Maurras, and also Radica’s critical reports on Atatürk’s Republic of Turkey; his activities as a political émigré and relationship with the Croatian diaspora at large; and, finally, his views of and contacts with some intellectuals in Croatia.
In “Bogdan Radica: od jugoslavena do hrvatskog nacionalista” (Bogdan Radica, from a Yugoslav to a Croatian Nationalist), Marin Sopta discusses how Radica, as a young intellectual, followed the pro-Yugoslav political program brought forth by some Croatians about the time of his birth. However, Radica followed the path of most of his pro-Yugoslav predecessors and contemporaries by returning to the Croatian national fold after realizing that for the Serbs Yugoslavism was nothing but a cover-up for greater Serbianism. His final transformation occurred in Washington, DC, where as a Yugoslav diplomat he witnessed the dissemination of enormous anti-Croatian falsehoods by his Serb colleagues. As a result, he put his talents in the service of Tito’s cause, hoping that the new Yugoslav state would be the answer to troublesome international issues in the country. However, he quickly realized that he (as many others) was profoundly mistaken in his early appraisal of Tito.
Zdravko Milišić’s “Godina 1945. iz perspektive Bogdana Radice” (The Year 1945 from the Perspective of Bogdan Radica), discusses Radica’s short stay in Tito’s promised land. After a quick visit to his native Split and Zagreb, followed by a short stay in Belgrade, he realized the true nature of Titoism and its communist regime. Radica did not write about theoretical Marxism but recognized its brutal implementation. As a perceptive reporter, he described communism as a modern form of feudalism, in which half-literate dropouts strived to become new aristocrats. However, the new feudalism was much worse than the medieval one, because it was based on pure materialism and it “had shackled human thought, volition, and emotion.” Furthermore, the new “aristocrats” used a simple with- us-or-against-us logic. If they were not with them, people were treated an enemies who had to be silenced, crushed, or eliminated. Even the famous scientist Dr. Andrija Štampar advised Radica when they met in his apartment in Zagreb to speak sotto voce so that “they” didn’t hear their conversation. It seems that in his initial Titoist enthusiasm, Radica was genuinely surprised by the harshness of the Yugoslav regime, as if he had not been fully cognizant of what had occurred in post-Revolutionary Russia. Realizing what was happening, he got out of the country as quickly as possible and returned to America, where he used his literary talents to unmask Tito and his totalitarian regime, and also joined the Croatian patriotic diaspora in its struggle for Croatian freedom and independence.
The following contributions have a common Mediterranean theme: Vinko Grubišić, “Oko priprave Sredozemnog povratka Bogdana Radice” (On Preparing the Publication of Bogdan Radica’s Mediterranean Return), Irma Kovačić, “Fantazije i razum Sredozemlja: ‘Vječni Split’ Bogdana Radice (Fantasies and the Sense of the Mediterranean: Bogdan Radica’s Eternal Split), Tonko Maroević, “Sredozemlje—hrvatsko pročelje (Uz knjigu Bogdana Radice Sredozemni povratak)” (The Mediterranean as the Façade of Croatia: On Bogdan Radica’s Book The Mediterranean Return), and Ivan Bošković, “Jedan grad—dva portreta, ‘Vječni Split’ Bogdana Radice i ‘Splitski triptih’ Davora Velnića” (One City, Two Portraits: Eternal Split by Bogdan Radica and The Split Triptych by Davor Velnić). Radica was fortunate to receive an excellent primary and secondary education in his native land and then, as a student, reporter, and embassy press attaché, he had the opportunity to live in various Mediterranean countries, where he met a number of leading European intellectuals of the time. Good luck aside, it was due to his talents, inquisitive mind, curiosity, hard work, persistence, and knowledge of several languages (including modern Greek) that he was able to achieve high intellectual standards and great accomplishments.
The authors who deal with Radica’s Mediterranean themes give an excellent survey of his interviews of and writings on well-known personalities, such as Kostis Palamas, Konstantinos Kavafis, Kostas Ouranis, and Eleftherios Venizelos in Greece; Miguel de Unamuno, Eugenio d’Ors y Rovira, and José Ortega y Gasset in Spain; Giovanni Papini, Benedetto Croce, Gaetano Mosca, Guglielmo Ferrero (Radica’s father- in-law), and Gabriele D’Annunzio in Italy; Charles Maurras in France, and many others. Radica’s primary focus of interest in the Mediterranean world is not its geographic fragmentation, diversity, political, or socio- economic history, but its Greco-Roman-Christian intellectual heritage, a cradle of Western Civilization that cherishes human dignity, rationalism, individualism, and republicanism, as well as a Christian view of life. When he moved to America, he continued to be Mediterranean-centered, or one might say he saw his new country as a worthy recipient and defender of the ideals deeply rooted in the Mediterranean basin. His temperamental native city of Split is close to his heart, as are the Adriatic coast and Croatian culture as a whole, which amply share in the Mediterranean intellectual heritage Radica cherished so dearly.
Two more contributions in the book deal with Radica’s Mediterranean reflections. The first is a critical essay by Edi Miloš and Charlotte Nicollet, “Bogdan Radica i Charles Maurras,” which offers an excellent overview of Radica’s attraction to Paris as the quintessence of Western (Greco-Roman- Christian) values, specifically drawn from his dealings with Charles Maurras, the French writer, poet, critic, and leader of the monarchist political movement Action française. Radica is drawn to Parisian and other Mediterranean intellectuals out of a desire to find meaningful answers to the troubles facing the agonizing Europe in the 1930s. The second, Anđelko Vlašić’s “Bogdan Radica i Republika Turska između dva svjetska rata” (Bogdan Radica and the Republic of Turkey Between the Two World Wars), presents an analysis of Radica’s reports written during his visits to Turkey in 1930. While other reporters were singing the praises of Mustafa Kemal Atatürk and his revolutionary modernization, Radica remained a skeptic because he saw that such a sociopolitical and even civilizational transformation was too radical, superficial, and unacceptable to most Turkish citizens. Recent events in the country have shown that Radica’s observations were accurate.
Five presentations published in this book focus not only on Bogdan Radica’s activities as a political emigrant and his relationship with fellow compatriots, but also shed light on the wider history of Croatian émigré activism. Two articles in the book are authored by Wollfy Krašić, a young historian who is establishing himself as a leading expert on the history of Croatian emigration. In the first article, “Nastanak, rad i gašenje prvog Hrvatskog narodnog vijeća” (The Founding, Work, and Dissolution of the First Croatian National Council), he presents a clear, concise survey of the efforts among the Croatian emigrants to create a unified front in the post-World War II struggle for independence. An activist organization, the United American Croatians (UAC) was established in 1946 and in the same year a Croatian Congress was held in Chicago, where about two thousand Croatian patriots gathered, including Vladko Maček, president of the Croatian Peasant Party (HSS). There were high expectations that Maček would lead the joint efforts for freedom. However, he was not willing to step up to the occasion out of concern that the multi-factional Congress might not be so acquiescent to his wishes and that it might even overshadow the role of his party. The UAC and some others, however, continued the quest for unity, and as a result, the Croatian National Council (HNV) was formed in 1962. However, the HSS and those who followed Ante Pavelić as their leader boycotted the HNV, both claiming that they alone had the legitimacy to be the voice of the Croatian people. As a protagonist of unity, Radica supported the efforts of the UAC and in the 1970s he was among the leading members of the newly formed Croatian National Council.
Krašić’s second article, “Hrvatska akademija Amerike—pogled iz jugoslavenskog kuta” (The Croatian Academy of America: A View from the Yugoslav Angle), is based on the Yugoslav secret police files that unveil how the notorious UDBA perceived the Croatian Academy of America (CAA), which was founded in New York, in 1953. Although a scholarly, non-partisan institution, the activities of the CAA and its members, including Bogdan Radica, Karlo Mirth, Jere Jareb, Mate Meštrović, and others, were under the surveillance of the Yugoslav communist regime. Their clandestine contacts with some of the opposition intellectuals in Croatia became known to the regime because one well-known intellectual (code-named Forum), who was their guest in New York, was an UDBA agent. He befriended some CAA members, including Radica, and was able to hear their views and ideas with regard to Croatia and its future. The available UDBA documents indicate that the communist regime viewed the academic institution CAA and the democratic cultural journal Hrvatska Revija (Croatian Review) as dangerous, and also responsible for the increase of “counterrevolutionary, separatist, anti-self-management, chauvinist activities among Croatians abroad.” Albert Bing’s “Bogdan Radica i kultura neslaganja (osvrt na djelovanje u Hrvatskoj reviji)” (Bogdan Radica and the Culture of Disagreement: A review of his Activity in Hrvatska revija), explores how Radica, by his deep democratic beliefs, as expressed in many of his writings, especially in the Hrvatska Revija, contributed greatly to an open discussion among different Croatian cultural and political émigré segments. He disagreed with those who advocated for the struggle for Croatia’s statehood by any means, regardless of ideological content. For him the only acceptable kind of state was one that would be genuinely democratic and an expression of the will of its free citizens. Radica cultivated a spirit of tolerance and democracy based on his life experience, active involvement in the Croatian diaspora, and the open dialog he held with those who disagreed with him. Furthermore, he appreciated Vladko Maček’s democratic and humanist spirit, but did not accept Maček’s reasoning that Croatians should wait for a miracle, hoping that somehow a democratic faction among the Serbs would rise and create an opportunity to make a reasonable compromise between the Croats and Serbs in a common state. From his personal experience, Radica had no doubt that for Serbs of all stripes and persuasion a greater Serbia was the ultimate goal, and nothing less.
Stjepan Matković, “Iz emigrantske korespondencije Bogdana Radice: dopisivanje s Antom Smithom Pavelićem i Pavlom Ostovićem,” on Radica’s correspondence with fellow émigrés Ante Smith Pavelić and Pavle D. Ostović, sheds light on Radica’s written communication with two of his friends and former colleagues from the royalist Yugoslav diplomatic service. Smith Pavelić’s father was the head of the delegation that in 1918 surrendered the historic Croatian national statehood to the Karagjorgjević dynasty, which most likely secured a privileged position for the son. At the end of World War II Smith Pavelić, after a short stay in Switzerland, settled in Paris, while Ostović spent some time with Ivan Meštrović in Syracuse, NY, and then settled in Montreal, Canada. Both Smith Pavelić and Ostović remained pro-Yugoslav in their political orientation. The latter, in his book The Truth about Yugoslavia, even concluded that Tito was the only viable alternative for Croatians. Radica’s patriotic activism did not diminish the liberal democratic views he always stood for, while for his two friends (and many others), Yugoslavism was proof to the world that they were broad-minded democrats, not to be accused of narrow- minded nationalism.
In “Bogdan Radica i proljećarska emigracija” (Bogdan Radica and the Post-Croatian–Spring Emigration), Ivo Banac presents an analysis of how Radica viewed the Croatian political emigrants of the 1970s. In December 1971, Tito and his Communist Party lieutenants crushed the liberal prodemocratic reformist movement in Croatia, which resulted in mass imprisonments, purges, and job losses. Thousands of young Croatians fled to the West, including Bruno Bušić, who escaped after serving a two-year prison sentence. Radica was supportive and exuberant about the Croatian national movement and condemned Tito vigorously for his actions, which silenced Croatia for the three next decades.
With a new wave of young emigrants, many of whom were well- educated, Croatian political activism abroad was rejuvenated. However, the new generation brought with it new ideas, views, and approaches regarding the role of Croatians abroad in the struggle for state independence. For them the breakup of Yugoslavia was the primary aim. That “prison of nations” was the main problem for Croatians and other non-Serbs who lived there. The communist ideology was considered secondary and, after all, an international issue. On the other hand, for most of the older emigrant generation who had never lived under Titoism, the issue of communism was as important as Yugoslavism, and for some even more crucial. The clash of the two views was inevitable. Furthermore, the newly arrived younger generation felt that Croatian exiles should not be docile and wait for some miracle to happen, but take action against Yugoslavia and its regime.
At first, Radica was fascinated by the newcomers and their uncompromising patriotism, although they had grown up and had been educated under Communism. The new revolutionary spirit of the newcomers, however, did not fit his democratic values and peaceful political activism. Although critical of their views and actions, Radica continued to communicate openly with the younger émigrés.
Two articles published in this volume deal with Radica’s views and contacts with intellectuals in Croatia. In the first, “Bogdan Radica o Krleži i krležijanstvu” (Bogdan Radica on Krleža and Krležism), Stipe Kljaić points out Radica’s critical views of Miroslav Krleža, the famed Croatian writer. The two men were on opposite sides of the ideological spectrum: one was a Western liberal and an active Croatian patriot, the other a life-long Marxist and Tito’s acolyte. By reminding Krleža that he was a powerful social, political, and cultural critic in the interwar period, who after 1945 put his talents in the service of the Yugo-Communist regime, Radica wanted to entice him to make a bold move and become a dissident, to strip naked Tito’s regime, and to show the world that the Croatian wish for freedom was justified. Krleža, however, preferred to keep his lifestyle of a servant of the communist bourgeoisie rather than becoming a dissident hero. The second article, by Ivan Mužić, “Svjetonazor Bogdana Radice izražen u susretima i korespondenciji s Ivanom Mužićem,” on Radica’s worldview as revealed in his meetings and correspondence with Ivan Mužić, presents a personal account of Mužić’s visits to Radica’s residence in Italy and their written communications. Special emphasis is given to Radica’s positive views and comments on the author’s historiographical writings. Radica greatly appreciated Mužić’s divergence from the official Yugoslav historiography as framed by Yugoslav Communist ideologues. Although Mužić reported his visits to Radica to the “proper” authorities, he was later accused of having contacts with “enemies of the state.”
The book Bogdan Radica, život i vrijeme (Bogdan Radica: Life and Times) is a valuable contribution to our understanding not only of Bogdan Radica but also of the history of Croatian émigrés, and the turbulent twentieth century in which he lived. Some points, however, should be clarified for the sake of those who did not know Bogdan Radica in person. Namely, all the authors in the book correctly emphasize Radica’s adherence to liberalism. But his liberalism was not the liberalism of the twenty-first century, anxious to deconstruct its own European heritage. Furthermore, Radica kept his religious tradition and his mother’s faith in God’s unlimited love and mercy close to his heart. He did not write about it, but by regularly attending mass at the Croatian parish in New York, with his wife Nina, he practiced his personal faith and adherence to a Christian and Croatian heritage that he cherished dearly. Moreover, Radica was a man of the people. He was one of the few Croatian intellectuals in the diaspora who had living contact with the people and the Croatian community where he lived. He felt he was one of them, and they loved him for it.
