Srećko Stipović, Ramiz Paloš – Robinzon, Oliver Topalović
Neka zemlja može biti ponosna na svoje građevine, ljepotu prirode, povijest, umjetnička djela i dosege predaka, na svoje velike znanstvenike, umjetnike i državnike, ali najveće bogatstvo jedne države jesu ljudi. Ljudi Srednje Bosne u ekraniziranim djelima novinara Srećka Stipovića (Travnik, 9. travnja 1959.) su nešto najbolje što se dogodilo u našem dokumentarnom programu zadnjih desetljeća. Osebujni ljudi, prekrasna priroda i način gotovo književnički kojim spontano Stipović ulazi u njihovu životnu ispovijest, tj. psihologiju, rad, težnje i čežnje, sustav vrijednosti bit će dugo premet zanimanja stručnjaka i šire javnosti. Stipović se bavio prirodnim fenomenima (stabla, vode), poviješću (rat 1991.-1995, tetoviranje Hrvatica u Bosni); iz rada sa ljudima na terenu izbija veliki humanizam i iskrena ljubav i sućut za tzv. maloga čovjeka koji svojom iskrenošću, duševnom veličinom i životnom filozofijom često nadilazi hohštaplere i činovnike koji mu vladaju.
Moj favorit je Ramiz Paloš – Robinzon, koji niti među godišnjima dobima ne želi raditi diskriminaciju da nekoje ističe po ljepoti, koji se susreće sa vukovima i medvjedima i zmije lovi golim rukama, koji Južnokorejce i predstavnike 24 svjetskih TV ekipa ugošćava svojim voćem, povrćem i bosanskom kuhinjom. Isplati se vidjeti kako Ramiz razmišlja o životu, kako prognozira vrijeme… Kod Ramiza je zanimljiv i arhaični jezik bosanski koji ima jasnu ikavsku osnovicu.
Vrijedni suradnik Oliver Topalović vrlo je komunikativan i simpatičan što je dobro, jer ljudima treba opuštenost da budu autentični i da otvore svoje srce. Ponekada se nađu i ljudi u nevolji poput Žarka koji je vozio mercedes a sada živi bez mirovine u napuštenom rudniku njegujući pse lutalice, ponekada su meta stočari i ovčari, psi tornjaci, najbolja kondicijska trenerica bikova, najstariji ovčar Milutin, Ibrahim Gromila koji rukom hrani medvjeda , Markovi kristali, i još puno toga lijepoga i neopisivoga , duhovitoga i čemernoga, veseloga i prostodučnoga, mudrijaškoga i čudačkoga što samo Bosna može pružiti. Ne mogu ne istaknuti i vrijednost Stipovićeva humanitarnoga i etnografskoga rada.
Je li vrijeme da u svojim reportažama Stipović obuhvati i širi prostor, ili bi to umanjilo kvalitet rada ne znam odgovoriti.
Srećko Stipović je hrvatski novinar, fotograf, snimatelj i publicist iz Bosne i Hercegovine. U Sarajevu je 1987. godine diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Novinarstvom se bavi od 1981., a kao novinar i fotoreporter surađivao je s Jutarnjim listom, Večernjim listom, Slobodnom Dalmacijom, BHRT-om, Radijom Slobodna Europa i agencijom Anadolijom. Kao fotograf surađivao je s fotoagencijama Pixsell i Cropix. Snimio je nekoliko dokumentarnih filmova. Svoje TV priloge sam snima i montira. S Marinkom Slipcem surađivao je na izradi dokumentarnih filmova Divovi Središnje Bosne i Tise u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Vitezu.
Neka njegova djela:
- Umrijeti ali živjeti, fotomonografija, 1994.
- Terorizam bez kazne, fotomonografija, 2014.
- Vitez, grad i općina, monografija, 2018. (sa Zvonimirom Čilićemi Željkom Kocajom)
- Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put, fotomonografija, 2017. (sa Zvonimirom Čilićem i Željkom Kocajom)
- Hrvatska bolnica “Dr. fra Mato Nikolić” Nova Bila, fotomonografija, 2019. (sa Zvonimirom Čilićem i Željkom Kocajom)
Filmografija:
- “Vode srednje Bosne” kao snimatelj (2008.)
- “Pogrešan krug” kao snimatelj (2007.)
- “Divovi Središnje Bosne” kao suautor i pripovjedač (2011.)
- “Tise u Bosni i Hercegovini” kao snimatelj (2014.)
- “Tetoviranje katolika u Bosni” (2019.)
