Istinu ne želi znati
Usnuo sam ružne snove
Iz razdoblja davnih dana.
…To su bili naši puti,
O kojima povijest šuti.
Od dalekih moćnih rijeka,
Tigrisa i Eufrata,
Od pradavne Arameje,
Od Sirije do Indije,
Do doline Sarasvata.
Od iranskih sušnih stepa,
Do sarmatskih brzih ata.
Od Urala do Karpata,
Od Irana do Jadrana,
Gdje nas udes stalno prati
I sve vrijeme krv se lije,
Al’ na sve je povijest slijepa.
…Istinu ne želi znati.
I tako se u krug vrti
Kroz kolone grozne smrti.
Gledam slike, gdje iz tame
Redaju se mračne jame
I grobovi i sablasti.
Izdajničke gledam vlasti,
U kaljuži kako puze
Ispred onog, što im uze
Za cekine ponos svaki.
Od Svačića, koji pade
Od izdajnog krvnog mača,
Do današnjih zatirača
Sveg, što naše ime nosi.
Gledam avet, kako kosi
Od krbavske kobne bitke
I osmanske sablje britke,
Do Bleiburga i kolona…
I, hladna me jeza strese
Na sudbinu tih vremena,
Nepoželjnih uspomena
Pa se pitam: “Kada će se
Iznjedriti ljepše doba,
Da se mirno sniti može
Od kolijevke sve do groba”?
…Smiluj nam se, dobri Bože!
