Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Prevelika očekivanja od poreza na imovinu

Manevarski prostor u uvođenju poreza na imovinu mnogo je manji nego što je na prvi pogled

 

U Sloveniji prikupljamo oko 0,6 posto BDP-a poreza na imovinu. Na području poreza u Sloveniji je nesumnjivo najprisutnija procjena da prikupljamo relativno malo poreza na imovinu, ali puno više porezno opterećenog posla (plaća). Nema dilema u pogledu poreza na imovinu jer je njihov udio u BDP-u manji u usporedbi s drugim zemljama EU-a (važno je dodati da su usporedbe unutar Europske unije, porezni sustavi unutar OECD-a i u anglosaksonskim zemljama znatno različiti, posebno značajne). Međutim, kada pogledamo prikupljene poreze na dohodak ljudi, gore navedeni argument još uvijek nije istinit, iako je prilično široko prihvaćen u javnosti.

Iznos poreza na dohodak ljudi prikupljenog u razvijenijim zemljama EU-a kreće se između 26 i 28 posto BDP-a (prosjek EU-a je 24,5 posto – podaci su za 2019.). U Sloveniji udio usporedivih poreza iznosi 21,3 posto BDP-a. S otprilike istim iznosom davanja od rada do BDP-a, dakle, u Sloveniji iz plaća prikupljamo relativno manje porezne stope nego u razvijenijim zemljama EU-a, a nije točno da je rad iznadprosječno opterećen porezom koji mi opterećujemo. Nije suvišno isticati da neto plaće predstavljaju plaću za tekući rad, porezi i doprinosi za plaće zapravo se isplaćuju zaposlenicima za vrijeme koje nisu u mogućnosti raditi (u starosti – za mirovine, za medicinsku skrb i bolest, za nezaposlenost, za pomoć djeci, socijalnu pomoć…). Razumljivo, korporativni sektor ističe da neto plaće nisu problem, ali problem su visoki porezi – jer taj sektor jednostavno nije opterećen isplatama ljudima u vrijeme kada nisu u mogućnosti raditi. A s većim udjelom prikupljenih poreza na plaće, razvijenije zemlje također se mogu relativno više posvetiti svim spomenutim socijalnim rashodima i osigurati višu razinu socijalne sigurnosti. To su pravila koja su na snazi u EU-u, a domaći pozivi na manje porezno opterećenje plaća (manje solidarnosti) mogu dovesti samo do niže razine blagostanja. Moramo to stalno držati pred očima.

Ali vratimo se porezu na imovinu; u Sloveniji prikupljamo oko 0,6 posto BDP-a. Prosjek EU-a iznosi 2,2 posto (2019.), a u nekim zemljama više od tri posto BDP-a, kako je vidljivo iz prve brojke.

U Sloveniji od plaća prikupljamo relativno manje poreza od razvijenijih zemalja EU-a, a nije točno da je rad iznadprosječno opterećen porezom koji mi opterećujemo.

Samo za usporedbu dodaju se podaci koje je prikupio OECD. Zbog drugačije metodologije, oni se neznatno razlikuju, ali ne i važno. Ako bi se (pojednostavljeno izračunato) prikupljalo i u Sloveniji po prosječnoj stopi EU-a, dodatni priljevi poreza iznosili bi, primjerice, oko 800 milijuna EUR ako bismo u budućnosti mogli smanjiti druge poreze ili pokriti planirane veće izdatke za socijalno osiguranje. Ali to je samo hipotetski izračun, situacija nije tako jednostavna i jedinstvena, naravno.

Uopćavanje recenzije

Podaci u drugoj slici već su zanimljivi, gdje se za neke tipične zemlje prikazuje detaljnija struktura prikupljenog poreza na imovinu (sve kao postotak BDP-a svake zemlje). Pogledali smo što čini ovaj statistički definirani “porez na imovinu”. Najvažniji je porez na nekretnine (dno stupca), gdje, primjerice, Francuska i Italija naplaćuju dva ili tri puta veći udio – ali pogledajmo Njemačku, Austriju ili neke druge zemlje koje od vlasništva nad nekretninama ubiru relativno još manje poreza nego u Sloveniji. Dakle, rasprava o tome kako “svi” vlasnici državne imovine oporezuju više poreza jednostavno nije opravdana. Nažalost, samo u takvim analizama i procjenama (uključujući ugledne institucije koje dijele naše savjete) nitko ne ulazi previše u podatke i svi se bave generaliziranim procjenama.

Druga skupina tih poreza je porez na nekretnine, gdje postoje i značajne razlike između zemalja. U Sloveniji prikuplja samo 44 milijuna eura (0,1 posto BDP-a), u Francuskoj, primjerice, 0,7 posto BDP-a, što je također nekoliko više u Njemačkoj i Austriji (0,5 posto), a gotovo ne u Češkoj i Slovačkoj. Ako bismo rezimirali europsko iskustvo, stoga bismo trebali više razmišljati o većem opterećenju prometa nekretninama (preprodaje). Ali i ovdje bismo se brzo suočili s otporom, ali i ograničenjima, od kojih više možemo učiniti. U Francuskoj, kao zemlji s najvećim porezima na imovinu, ističu se porezi na nasljedstvo i darove, što je svakako područje koje vrijedi razmotriti – ali u drugim zemljama, na primjer, teško da imaju taj porez (još nekoliko Njemačke). Preostali porezi, koji donose veće razlike, također su rezultat različitih poreznih pristupa, gdje je pitanje zakazivanja, kao i pristupanja zemalja.

U Francuskoj klasifikacija “poreza na kapital i plaće” kao poreza na imovinu (!) također pridonosi visokom ukupnom postotku poreza na imovinu. U Italiji, koja se također ističe, prikupljaju veći udio u BDP-u od Slovenije s “porezom na registraciju” i “koleki” (naknade). U Austriji se, primjerice, ističu porezi na financijske transakcije (0,3 posto BDP-a, Njemačka 0,1 posto, a Italija samo 0,02 posto). Praksa po zemljama stoga je sasvim drugačija, uključujući povijest, i otvoreno je mogu li se svi ti porezi klasificirati kao porezi na imovinu i koliko bi se mogli uvesti u Sloveniji.

Prikupili smo 16 milijuna eura nasljedstva i darova u 2019. i 44 milijuna od preprodaje nekretnina. Dakle, da rezimiramo stanje u EU-u, ti postoci naplaćenih poreza na imovinu nisu toliko jednostrani i samo u slučaju poreza na imovinu u Sloveniji zapravo ne odstupaju toliko, pogotovo kada se gledaju usporedivije zemlje poput Njemačke, Austrije ili Češke. Iz tog razloga, prilikom uvođenja promjena, ne možemo jednostavno sažeti neke opće postotke drugih zemalja, već moramo sagledati različite strukture, kao i realne mogućnosti u odnosu na imovinu koju imamo u Sloveniji.

Dvije tisuće ljudi s depozitima većim od 300.000 eura ima ukupno 1,3 milijarde eura imovine, dok depoziti veći od 100.000 eura imaju 22.000 ljudi (4,2 milijarde).

Za određeno promišljanje o potencijalu oporezivanja imovine, priložena tablica sadrži osnovne podatke o imovini u Sloveniji. Njegov zbroj ili ukupni iznos nije namjerno naznačen, jer afinitet ukupne imovine ima određena ograničenja zbog udvostručavanja podataka. Uzmimo da netko ima milijun eura gotovine (prvi iznos), a ako ga ima u banci, isti iznos je dio ukupne bilance banke (drugo). Kada banka to posudi tvrtki i kupi stroj za milijun eura, naravno da je taj stroj dio imovine te tvrtke (treće). Biste li oporezivali imovinu na sve tri razine? To je tipičan slučaj koji pokazuje da je pri zbrajanju imovine pojedinih subjekata i oporezivanju najprije potrebno procijeniti mogućnosti i opterećenja u stvarnom vremenu. To je vrlo jednostavan zaključak – na primjer, tri tisućinke od 300 milijardi, a imamo milijardu poreza na imovinu!

Kako se nositi s nekretninama u Hrvatskoj

Pogledajmo tako konkretne brojke o imovini, po stanju na dan 31. prosinca 2019., prije previranja u posljednje dvije godine. Najveći obujam imovine su, naravno, nekretnine, od kojih je posljednja vrijedila više od 150 milijardi eura. Od toga stanovništvo ima preko 100 milijardi stanovnika, a prije svega treba imati na umu da je to bogatstvo prilično raspršeno i da je moguće pronaći između pet i deset milijardi u rukama užeg kruga najbogatijih ljudi (ovisno o kriterijima). Danas stanovništvo plaća oko 70 milijuna poreza na imovinu (naknada za korištenje građevinskog zemljišta), a prekomjerne promjene uvelike bi potaknule pitanja adekvatnosti vrednovanja, dovele do kretanja imovine i sličnih izbjegavanja i snažnog protivljenja. Isto vrijedi i za potencijal naplate tih poreza od vlasnika imovine veće vrijednosti, jer su relativno manji. Dileme su i razlog zašto više opterećuje samo jedan oblik imovine, kako se nositi s, primjerice, oko deset milijardi eura nekretnina u Hrvatskoj, koje predstavljaju samo ‘višak imovine’, uključujući i to da je prihod za kupnju te imovine općenito već uvelike oporezovan, a inače će se veća opterećenja vjerojatno prenijeti uglavnom na veće najamnine. Sve to zahtijeva dosta opreza u uvođenju promjena kako učinci ne bi bili kontraproduktivni.

Kao što se može vidjeti iz tablice, znatno veći dio doprinosa zemljištu zapravo plaćaju pravne osobe, gdje su stope mnogo veće i gdje bi korporativni sektor teško više opteretio činjenicu da jednostavno ulažu u nekretnine potrebne za njihovo poslovanje. Tablica također pokazuje da smo u 2019. prikupili 16 milijuna eura nasljedstva i darova te 44 milijuna od preprodaje imovine. Nasljeđivanje je svakako područje o kojem se može raspravljati (iako, na primjer, takvo što ne postoji u Austriji ili Švedskoj), a već postoji nekoliko ograničenja prometa nekretninama kako se ljudima ne bi previše otežalo promjena stambenog prostora.

U tom kontekstu, zanimljiva je ideja, na primjer, zamijeniti doprinos dopunskog zdravstvenog osiguranja (DZZ) porezom na nekretnine. Danas dva umirovljenika plaćaju 800 eura godišnje za DZZ, a taj bi doprinos mogao biti vezan uz vrijednost nekretnina (nekretnina) i tako, primjerice, uvesti veću solidarnost (više će platiti oni s imovinom). A netko s manjim stanom platio bi samo 300 eura umjesto današnjih 800 eura DZZ-a. No, kakva će biti reakcija (umirovljenog) para ili pojedinca koji bi za veću kuću morali plaćati 1500 eura godišnje? A ljudi u iznajmljenim stanovima – toliko veće najamnine (vlasnici kuća bi porez prenijeli na stanare – također zbog izjednačavanja vlasničkih jedinica)? Ovo je, opet, samo primjer koliko bi takve intervencije bile osjetljive, koje su u načelu logične i jednostavne.

Također treba napomenuti da se ukupan iznos od 152 milijarde eura odnosi na najnovije dostupne detaljnije informacije o strukturi vrijednosti nekretnina. Nakon toga, Gurs je pripremio nove procjene na temelju poboljšanih modela vrednovanja koji su pokazali mnogo veće vrijednosti. U svakom slučaju, to će biti predmet novih izračuna mogućeg iznosa poreza, ali mora biti izvedeno iz današnje situacije u kojoj prosječni stan/kuću plaća obitelj manja od 100 eura godišnje, a nekoliko puta povećanje jednostavno neće biti prihvatljivo. Naravno, na stolu je onda brzi argument da se povećanje neće odnositi na stambene zgrade do određene veličine – ali višak nekretnina u smislu vrijednosti nije toliko velik da bi se samo iz tog izvora moglo napraviti nekoliko stotina milijuna dodanih priljeva.

Aktiva

Još jedna relativno jaka skupina imovinskog stanovništva je financijska imovina. Konkretno, imamo detaljnije informacije o depozitima u bankama. Na primjer, 2.000 osoba s depozitima većim od 300.000 eura ima ukupno 1,3 milijarde imovine, a depoziti veći od 100.000 eura 22.000 (iznos od 4,2 milijarde). Ni ovdje nema puno prostora za oporezivanje, kako zbog mobilnosti novca, tako i općenito zbog činjenice da danas oporezujemo prijave na imovinu i da na to imamo ograničenja, ako kao takvo još uvijek naplaćujemo vlasništvo ili vrijednost. Gotovina, naravno, ne može biti dio oporezivanja (niti postoje podaci), ali u slučaju ulaganja imamo neke podatke za ulaganja u financijske instrumente gdje ima prostora (ali bi zahtijevala puno administracije i dovela do utaje). Međutim, kada ulažemo u (vlastite) tvrtke, također smo ograničeni, jer se to može pratiti samo putem samih tvrtki, oporezivanje vlasnika kao takvih i određivanje vrijednosti gotovo je nemoguće.

Zatim dolazimo do imovine (imovine) tvrtki čija je vrijednost veća od 100 milijardi eura. Naravno, može se uvesti neka minimalna stopa poreza na imovinu (ili kapital) tvrtki, ali i dalje se suočavamo s poreznim opterećenjem imovine (biste li ponovno prošli kroz bilancu?) Biste li porezno opteretili kupljenu opremu, dionice, potraživanja, međusobno kreditiranje novca između tvrtki…? Oduzimate li obveze, financijske i druge? Na primjer, oporezivati samo knjigovodstvenu vrijednost neto imovine (kapitala) – ili oduzeti nepokretnu imovinu prije toga? Svako povećano opterećenje imovine (imovine) tvrtki otvorilo bi sve te dileme i prigovore, a vjerojatno ne bismo pronašli prihvatljivo rješenje.

Promicanje ekologizacije financijskog sustava

Još uvijek postoji imovina banaka (ukupna bilanca), gdje je još jednom moguće govoriti samo o nekoj stvarno minimalnoj stopi (tisućinke). Inače, previše interveniramo na ukupnu dobit banaka, ponovno učitavamo depozite (uz imovinu pojedinca ili tvrtke), a to možemo vidjeti i kao dodatni porez (kamate) na kredite, jer će ga banke pokušati prenijeti na klijente. Opetovano spominjanje uvođenja poreza na bogatstvo korporativnog sektora krajnjim korisnicima i potrošačima važno je ograničenje u uvođenju bilo kakvih većih promjena poreza na imovinu. Kako se na kraju napora ne bi opteretili bogati vlasnici, u konačnici ga plaćaju obični potrošači.

Sva navedena ograničenja i neosporne činjenice stoga pokazuju da je manevarski prostor u uvođenju poreza na imovinu puno manji nego što je na prvi pogled, i to na pojednostavljenom izračunu kako ćemo moći opteretiti samo određenu imovinu bogatstva bogatih pripadnih pojedinaca i od njih prikupiti stotine milijuna eura. Taj višak bogatstva u Sloveniji još uvijek nije toliko velik, a zbog prijenosa tereta na druge, ali i velikog tereta najvećih prihoda, uvođenje promjene zahtijeva dodatni oprez – iako naravno većina nema dilema u vezi sa zaključkom da i oni koji imaju više moraju platiti više. Međutim, konkretne recenzije i usporedbe pokazuju realne mogućnosti, a one se kreću možda po stopi od dvjesto, tristo ili nekoliko milijuna eura (druga su želje i procjene nekoga tko ignorira i ne zna činjenice i podatke)

Bine Kordež, Delo, 17. VII. 2022., https://www.delo.si/novice/slovenija/prevelika-pricakovanja-od-davka-na-premozenje/

Povezani članci

Kriza u vjetroenergetskoj industriji se produbljuje

hrvatski-fokus

Prodaja poljoprivrednoga zemljišta

HF

Economist po prvi puta u Hrvatskoj

HF

Projekt Sava bio je gotov 2013. godine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...