Kanada, Amazonija, ustoličenje demona pachamame u Vatikanu – to je Bergoglijev put kojim vuče neupućene katolike u masovno otpadništvo i u prijelaz u novovjeku anti-Crkvu
Poganstvo ne štuje pravog Boga, već demone i đavla. Božja Riječ kaže: “Što pogani žrtvuju demonima, a ne Bogu.” (1Co 10,20). Poganstvo je povezano s poricanjem Boga Stvoritelja i odbacivanjem Božjih zakona i zapovijedi. Poganski kultovi, štuju duhovne sile zla, oskvrnjuju životinje. Npr. hinduizam smatra kravu svetom.
Invazija neo-poganstva započela je u vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Joga se počela popularizirati na kršćanskim područjima kao naizgled nevin oblik gimnastike. Ali u stvarnosti, joga je dio poganskog hinduizma. Hinduizam ispovijeda vjeru u herezu reinkarnacije, što je u suprotnosti s temeljnim istinama kršćanstva. Posebno:
- Reinkarnacija niječe Boga Stvoritelja, od kojeg sve ima svoje postojanje.
- Reinkarnacija također niječe Boga Spasitelja i oproštenje grijeha u Isusu Kristu. Umjesto toga, promiče lažne prakse samospoštovanja.
- Reinkarnacija poriče stvarnost vječnog neba i pakla. Tako otvara vrata sebičnom nemoralu i de facto samouništenju.
- Reinkarnacija poriče postojanje besmrtne duše u čovjeku.
Drugi vatikanski koncil zanemario je upozoriti na širenje ateističkog modernizma i idolopokloničkog poganstva. Ateistički modernizam svojom povijesno-kritičkom metodom stvorio je vakuum za prihvaćanje lažne poganske duhovnosti. Poganstvo uključuje hinduizam, budizam, amazonski animizam i druge poganske kultove koji štuju demone. Svojom deklaracijom Nostra Aetate Vijeće je iznijelo put otpadništva prema poganstvu. Uspostavio je takozvano poštovanje prema poganskim kultovima i time de facto spriječio ili eliminirao pravu misiju. Umjesto toga, Vijeće je otvorilo vrata anti-misiji poganstva na kršćanskim područjima. Ovo nije nevina stvar, ovo je duhovni zločin!
Pomirljivi i postkonicilijarni pape promicali su duh poganstva, povezan s štovanjem demona, kako njihovom šutnjom, tako i njihovim aktivnostima ili gestama. Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II. imali su iznimnu odgovornost. Treba znati da je njihova dužnost bila razlučiti krivovjerja Vijeća i odbaciti Vijeće kao heretičko. Učinili su upravo suprotno. To je zločin protiv Boga i Mističnog Tijela Kristova – Crkve. Ako su odbili pokazati istinsko pokajanje čak i u vrijeme smrti, sada su u paklu! To je učenje Crkve o onima koji se odbijaju pokajati čak i u vrijeme smrti i umrijeti u krivovjerju ili teškom grijehu. Ismijavanje je Kristova Evanđelja kanonizirati te otpadnike, kao što je to učinio arhheretički Bergoglio. Ali također postoje i bit će mnogi biskupi i svećenici u paklu koji su se ujedinili s krivovjerjima Vijeća i odbili ili će odbiti spasiti pokajanje čak i u vrijeme smrti.
U postkoncilijarnom dobu nije izdan niti jedan papinski dokument koji bi spriječio širenje poganstva unutar kršćanstva! Naprotiv, sve teološke škole beskrajno su uzvikivale mantru: “Secundum Vaticanum… Nostra Aetate…” Suvremeni biskupi i svećenici koji su prošli postkonicijalnu formaciju trebali bi ponizno priznati da su otrovani tim duhom hereze. Stoga moraju pokazati istinsko pokajanje i odvojiti se od tog heretičkog učenja i heretičkog duha ako žele biti spašeni. Tko god ima duh postkoncilijarne teologije, nije u stanju razlikovati duh poganstva od Duha Kristova. Takva osoba nije u stanju razlikovati čak ni istine koje dovode do spasenja od laži koje dovode do osude.
Proces heretičke poganizacije Vatikana ubrzao je Ivan Pavao II. u Asizu 1986. godine. Pozvao je poganske vođe i molio se u jedinstvu s njima. Bio je svjestan da se pogani mole demonima i vragu, a ne Bogu. Izazvao je veliki uvredu i napravio zli presedan. Stvorio je lažno javno mišljenje da su kršćanstvo i poganski kultovi koji štuju demone jednaki putovi spasenja. Ali istina je da je Isus, Sin Božji, sam umro za naše grijehe na križu. Zato jest i uvijek će biti istinito: “Spasenje nema ni u kome drugome.” (Djela 4,12) Nažalost, to se više ne smije izgovarati naglas s propovjedaonice ili među aktivnim laicima, jer bi to, kako kažu, uvrijedilo takozvane druge religije. A to bi bilo protivno duhu Drugog vatikanskog koncila. Ovo heretičko javno mišljenje o poganstvu kao ravnopravnom putu spasenja već je duboko ukorijenjeno u većini kršćana. Sada ga Bergoglio službeno legalizira. Već izvodi anti-misiju u Kanadi promovirajući poganske rituale koji zazivaju demone, poput zamrljavanja ili plesanja na takozvanu Majku Zemlju. Deifikacija zemlje, odnosno stvaranje, je idolopoklonstvo, štoviše, pod krinkom ovog koncepta kršteni pogani štuju određenog demona. Bergoglio nije samo prisutan, već je uključen i u zazivanje demona tijekom ovog rituala prepunog bubnjanja i pjevanja u čast ovog demona. Ovo je još jedna gesta njegovog otpadništva. Najgore je što postavlja poguban presedan svim kršćanima. Počeo je presađivati demonske prakse u kršćanske obrede.
Vatikan II je ocrtao put anti-misije i Franjo ga sada svugdje provodi u djelo. Kanada, Amazonija, ustoličenje demona pachamame u Vatikanu – to je Bergoglijev put kojim vuče neupućene katolike u masovno otpadništvo i u prijelaz u novovjeku anti-Crkvu. Ova anti-Crkva više ne štuje pravog Boga, već demone. Ovo je skriveni cilj Bergogliovog sinodalnog procesa.
Poganima je potrebna istinska evangelizacija kako bi bili spašeni. Moraju naučiti da je bit kršćanstva 1) vjera u Boga Stvoritelja i 2) vjera u jedinog Spasitelja, Isusa Krista, Jedinorođenog Sina Božjega.
Crkva je dužna jasno govoriti protiv okultizma, drevnih i modernih poganskih praksi i njihove aktualizacije u suvremenoj pseudokulturi. Promicati ove poganske prakse znači promicati lažne putove, a zločin je ako ih bilo koji biskup ili svećenik promiče. Dužnost je pravog pastira upozoriti svoje stado na ove putove. Nema zajedništva između puta spasenja koji nam je dao Krist i poganskih putova joge ili amazonskog ili kanadskog poganstva. Ovdje vrijedi sljedeće: “Koje zajedništvo ima svjetlo s tamom? A kakav sporazum ima Krist s Belialom? Ili koji dio ima vjernik s poganima? A kakav dogovor ima Hram Božji s idolima?” (usp. 2Co 6, 15-16)
