Seljaci su nam skrenuli pozornost na sliku i rekli da je to Gospa sa svetim Antunom Padovanskim
Theodor Schiff je napisao 1875. knjigu na njemačkom jeziku “Iz poluzaboravljene zemlje”, uz odlične ilustracije Karela Kliča i K. Žadnika. Djelo je prevedeno na hrvatski (Književni krug Split, 1997.), odlikuje se duhovitošću, lijepim ilustracijama i klišejom opisa Dalmacije kao egzotične “morlačke” zemlje na granici sa Orijentom (turskom Bosnom), a što je učinio u Europi popularnim radoznali, inteligentni i svestrani opat Fortis. Mene je tu prvenstveno zanimao opis Omble koji i nije naročit, ali radi duhovitosti autora ag ipak navodim. Schiff opisuje vedar proljetni dan u dolini Omble, nedaleko Dubrovnika. Zanimljivo je da spominje mlada stabla s obje strane ceste od Omble (Rijeka Dubrovačka) prema (luci) Gružu. Nije istina da se planine blago spuštaju prema obali, ali već su znači postojale visoke palme, agave (iz Južne Amerike!). Tu su vrtovi sa ružama, maslinici po brdima, raznovrsni cvjetovi koje nažalost autor ne imenuje, osim što spominje samonikli Levkoyen(?).
Ombla je kristalno čista, “od ispranoga kamenja i zemlje oblikovala je ravni otok koji obrastao rogozinom i trstikom tvori prekrasan pravilni zeleni trokut.” Planine su obrasle ruzmarinom, smokvama, lovorom, mirtom, čempresom, alojem i palmama. Kućice su razasute duž obala u rascvjetaloj divljini, prozori ljetnikovaca imaju lijepo obrađene kamene vijence, ali krovovi su porušeni i kuće iznutra izgorjele kao posljedica “posjeta” Rusa, Crnogoraca i hercegovačkih Srba.
Pisac sjetno navodi da tamo gdje je nekad bio dom sretnih ljudi i vesele djece sada raste divlja loza i lovor. Trebalo bi vidjeti kada je točno Schiff posjetio Omblu, sporost u obnovi je dokaz i siromaštva toga kraja.
Osobito se divi ljetnikovcu Sorkočevića, gdje je danas marina. “Privezali smo se uz veličanstveno tri hvata široko stubište…prekrasni lukovi od mramora i pješčenjaka (?) podupiru lukove goleme dvorane otvorene prema rijeci. Zidovi… oslikani su lijepim živim bojama kao da su dovršeni tek jučer. Prikazuju pojedinačne scene iz Eneide (naravno Vergilijeve).
Već na skalama osjetili smo slatki, opojni miris lovorovog lišća, a sada smo vidjeli veliku dvoranu prekrivenu barem dva metra visokim snopom suhog lovorova lišća. Nekoliko muškaraca u atraktivnim poluturskim narodnim nošnjama iz okolice Dubrovnika bilo je zauzeto punjenjem suhog lišća u velike vreće. Ispred portuna je stajao magarac i nosom njuškao brojno lovorove listove koji još nisu bili uvijeni u vijenac… “Lovorovo lišće u vrećama i magarac s njima! Pa, sve je bezvrijedno na ovom svijetu – čak i lovorike! Na jednoj ploči zida bila je prekrasna Didona s Enejom pod nogama. Seljaci su nam skrenuli pozornost na sliku i rekli da je to Gospa sa svetim Antunom Padovanskim; ali nisu znali tko ih je slikao, tko je vlasnik kuće s prekrasnim parkom koji se serpentinama vijuga iza kuće. Znali su samo da je kuću posjedovao jedan vrlo bogat gospodin, da su je Rusi i Crnogorci uništavali, da je park iznad kuće sada potpuno zarastao i da čitavo imanje sada nije dalo ništa osim nekoliko maslina i lovorovog lista … odveli su nas vratolomnim drvenim stubištem na drugi kat i pokazali nam čudnu šesterokutnu kupaonicu bez prozora i s toliko niskim vratima da ste se doslovno morali uvući “četveronoške”… Priča se – a ne znam je li to netko utvrdio – da se bosanska rijeka Trebinschizza (Trebišnjica, je li moguće da su je seljaci zvali Trebinčicom ili Trebinšicom? Prije će biti da je German Schiff nemarno napisao), koja se gubi u stjenovitom klancu nedaleko od austrijsko-turske granice, ponovno pojavljuje na dnu doline Omble. Bilo kako bilo, ovo je izvjesno, da je iznenađujući prizor vidjeti kako zapjenjene i bučne vodene mase ključaju iz tisuću pukotina i rasjeda u goloj stijeni u silnoj snazi snježnobijelim prskanjem, odmah potom u divljoj žurbi padaju preko kotača mlina koji se tamo nalazi i onda se smiriše i razbistriše u veličanstvenom toku da se kotrljaju prema moru.”
Schiff obilazi samostan franjevaca u Rijeci (Rožat). “Otac gvardijan bio je vrlo tust i neugodno je mirisao na vino i svježi luk. Uveo nas je prvo u golemu blagovaonicu, a zatim u siromašnu crkvu. Usporedite li sićušnu crkvu s nekoliko stolica za molitvu i uskim prolazima između njih i veličanstveno dizajniranim blagovaonicom, mogli biste se zapitati kako su redovnici, koji su punili blagovaonicu, mogli pronaći mjesto u crkvi. Čak sam se odvažio na takvo pitanje našem debelom gvardijanu, koji mi je bezobrazno odgovorio da se blagovaonica ne koristi samo za jelo, već i za molitvu. Bio sam poražen. U blagovaonici su bili dugački stolovi, crni od starosti, za kojima je moglo sjesti najmanje sto pedeset ljudi. Tamo su debeli prior i mršavi laički brat jeli sami – “ako su imali što” – rekao je stari gospodin. Brat laik ostao je ponizno u pozadini.”
“U jednom kutu blagovaonice bila je neka vrsta prozora postavljenog u zid, koji je vodio u mračnu kuhinju. Oko prozora je stajala izreka koju treba poslušati: aequa divisio non conturbat fratres. (podjela na jednake dijelove ne uznemiruje braću) Gledajući debelog čuvara i mršavog brata laika, gotovo smo posumnjali da li je “divisio” i danas kao i danas. Gvardijan nam je skrenuo pozornost na grubu al fresco sliku koja je također bila na zidu. Prikazuje debelu ribu koja nastoji proždrijeti mršavu ribu ispred sebe. Isprva smo mislili da vidimo alegorijsku aluziju na debelog Gvardijana i mršavog brata laika, no ubrzo su nas naučili drugačije. To je stvarno čudo’, rekao je Gvardijan, ‘iako neki ne žele vjerovati u to. Bilo je to 1589. godine – vidi dolje piše, 1589. a.d 12. studenoga – kada je fratar izašao skupljati milostinju. Ali bila je to loša godina i ljudi sami nisu imali ništa – pa je brat tužno otišao uz obalu Omble sa svojim magarcem bez tereta. Odjednom je začuo buku – mala riba je skočila na obalu ; druga velika riba, koja je htjela pojesti malu, krenula je za njim. I brat ih je ulovio obojicu, tako da su sva braća imala što jesti, jer je velika riba bila tuna i teška osamdeset kilograma. Zato su oboje ovdje naslikani. Sad smo samo nas dvoje u samostanu i ne trebamo tako veliko čudo – ali bi nam dobro došlo malo čudo, jer imamo vina i ulja za oboje, ali malo drugoga za jelo.“
Jedan od mojih suputnika je primijetio da je u svijetu prilično česta pojava da male ribe jedu velike, ali to se zapažanje debelom Gvardijanu učinilo previše suptilnim, te je samo ponovio želju da je dobri Gospodin u pravu čudo bi moglo uskoro djelovati u korist samostana i njegove “okupacije”. Mršavi brat laik uzdahne. Zamolili smo gvardijana da nam za potrebe samostana primi mali novčić i oslobodili se. Minutu kasnije naš je Gigg (barka) odletio nizvodno prema moru na kojem se na večernjem suncu njihao lijepi “Moewe”.(brod imenom “Galeb”, njem. moewe)
