Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Fišerov salaš

Između Jarka i Rume

 

(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Hrtkovci su od svojega nastanka skoro dvjesto godina bili u jednoj državi, Austro-Ugarskoj, a sada je za nepunih trideset godina, u sve dramatičnijem kovitlacu, njihova država šest puta promijenila ime, tri puta državno uređenje i prošla kroz dva svjetska rata. Na kraju je ta država, takorekuć preko noći, prešla iz kapitalizma u, srećom ne najekstremniji komunizam. Pokazalo se da su jezgro hrtkovačkog stanovništva, Hrvati, mudro postupali u tim burnim vremenima, ali će se pokazati i da je sila koja ih želi uništiti toliko moćna i uporna da im ni ta mudrost nije pomogla da u sljedećih pola stoljeća opstanu. Najnovija država bila je samo prijelazna faza do tog konačnog kraja. U početku je izgledalo tako da do toga ne će doći, jer im se ta nova država predstavila kao njihova domovina. Obazrivo su je prihvatili u nadi da će tako zaista i biti. Ali…

Nijemci su svi do jednoga napustili Hrtkovce i sav je njihov kapital postao državni. Derina pustara je postala Poljoprivredno dobro, a Šererov mlin, Bernasova ciglana, Harakovo kino, radnje, kavane i sve drugo postadoše državno vlasništvo. U kuće Nijemaca u Švapskom šoru uselili su se kolonisti iz nekih zabitih krajeva. Dobili su te švapske kuće, zemlju, namještaj, strojeve i alatke kao da su ih naslijedili od svojih predaka. Među njima i porodica Sibinčić iz Slavonije.

Selo je dramatično promijenilo i strukturu stanovništva kao nikada dotad u skoro dvjesto i pedeset godina svoga postojanja. Broj Hrvata se smanjio sa dvije tisuće na tisuću i pet stotina, broj Mađara se neznatno smanjio, a Srba je sada bilo više nego Nijemaca prije rata, skoro tisuću.

Ukinuta je škola na njemačkom jeziku, mađarsku još uvijek nisu dirali, a hrvatska škola iz Nezavisne Države Hrvatske postala je opet jugoslavenska. Nogometni klub „Šubić“, koji nije mijenjao svoje ime od nastanka 1926., sada je Fudbalski klub ,,Sloga“.

I sve je sloga, jedinstvo, bratstvo, obnova, budućnost ili nešto tome slično. S novim zanosom, svi narodi i narodnosti u sada opet promijenjenom imenu države, u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, krenuli su u obnovu ratom razorene i krajnje osiromašene zemlje. Zanos je bio zaista veliki, ljudi su zaista radili vrijedno i požrtvovno i zaista je zemlja ekonomski, kroz sljedećih tridesetak godina, dostigla nivo na kojemu nikada prije nije bila. Pokazat će se, međutim, da je opet „nešto trulo u državi Danskoj“.

Paška je već prvi rujna tisuću devetsto četrdeset i pete dobio posao kao knjigovođa na Poljoprivrednom dobru „Srijem“. Bio je to onaj isti Fišerov salaš između Jarka i Rume na kojemu je prije nepunih pola godine radio najteže poslove kao robijaš mitrovačkog zatvora. Službenici Poljoprivrednog dobra „Srijem“ uselili su se u prekrasnu Fišerovu vilu, s tim da je u njoj ostalo jedino nekoliko najlošijih stolova i ormara od zatečenog skupocjenog nameštaja, opreme, garderobe, knjiga i drugih Fišerovih stvari. Paška je, zaturenu u nekom ćošku i spremnu za potpalu, zatekao još jedino ogromnu, bogato ilustriranu i sedam kilograma tešku, na gotici napisanu, čuvenu Ullsteins Weltgeschichte, historiju svijeta. Za njega je to bio jedan od najljepših darova u životu, a koji nikome od novopečenih proletera nije značio baš ništa. Knjigu nisu mogli čitati zbog njemačkog jezika, o gotici da i ne govorimo, a, iako dovoljno teška, nije mogla služiti ni za pritiskanje kiselog kupusa u buretu.

Službenici i radnici poljoprivrednog dobra, koji su bili iz Rume, Jarka i Hrtkovaca, putovali su na posao i s posla u nekom rasklimanom autobusu koji je na relaciji Šabac – Ruma išao u približno vrijeme kada su ovi trebali ići na posao, odnosno kući, ali najsigurniji prijevoz je bio vlastiti bicikl, naravno kada je bilo lijepo vrijeme, a mnogi su i pješačili. Tako su se, jedini iz Hrtkovaca zaposleni na Fišerovom salašu, Paška Tomlekin i Nikola Vuksanić, također iz Cakića šora, svakim lijepim radnim danom rano ujutro dogovarali kako će na posao, biciklom ili autobusom.

Za vrijeme radnog vremena s Fišerovog salaša službeno se u Rumu, gdje je bio srez, išlo fijakerom u kojem se nekada osobno vozio gazda Fišer, a koji je vraćen od nekog seljaka iz Jarka koji je u međuvremenu uzeo fijaker sebi, nadajući se da ga ne će morati nikada vratiti.

Paška nije radio ni punih mjesec dana na Fišerovom salašu, kada je u jedno kasno prijepodne morao za Rumu. Kočijaš je upregao samo jednog konja u fijaker, jer je Paška išao sam, a nije bio ni neki važni službenik ili rukovodilac. Polako su, pričajući o svemu i svačemu, stari Steva, kočijaš iz Rume, i Paška išli prema Rumi kada im je u susret, skoro pred samom Rumom, pješice, dolazio neki čovjek. Po odijelu i hodu sličio je na predratnog gospodina, što je u današnje vrijeme bilo u najmanju ruku neobično, a bogami i nepoželjno, i Steva i Paška su ga još iz daleka primijetili na ravnoj ledini bez raslinja.

– Što li ovaj traži na Rumskoj ledini? – pomalo šeretski, ali i znatiželjno je rekao Steva.

Paška je također sve vrijeme gledao čudnoga namjernika, a onda je, odjednom, na Stevino veliko zaprepaštenje, mirno rekao:

– Ovaj gospodin traži mene.

Riječ „gospodin“ bila je zabranjena, čovjek koji bi se vladao i odijevao kao gospodin bio je prezren, a oni koji se druže s takvima mogli su imati samo velikih problema i, recimo, ostati bez posla.

Steva je Paškin izgled i ponašanje, iako je ovaj bio skromno odjeven, već odavna registrirao kao ,,gospodski“, ali je i Steva prije rata bio gospodin i cijenio je Pašku. Zajedno su se često dvosmisleno šalili na račun „drugova“, ali samo kada su bili sami. Sada se ipak iznenadio otvorenoj Paškinoj tvrdnji, na otvorenoj Rumskoj ledini gdje bi ih neko mogao i vidjeti, da mu je jedan gospodin prijatelj i da upravo njega traži. I Steva je zašutio, ništa više nije ni pitao, bio je samo znatiželjan i pomalo zabrinut što će se dalje dogoditi.

A Paška je na pedesetak metara prepoznao starog osječkog fotografa Bajsmana, oca doktora Bajsmana iz vojnog saniteta u ratu, a koji je poginuo na Roglju. Stari Bajsman bi mirno prošao pokraj fijakera, jer Pašku nije poznavao, odnosno nikako ga nije mogao ni zapamtiti s onih par slikanja u Osijeku prije rata, ali je Paška rekao Stevi, kada je gospodin Bajsman bio već kod fijakera, da zaustavi konja. I odmah je shvatio da mora pred Stevom ovog čovjeka predstaviti kao prijatelja svoje žene, a ne kao svojega prijatelja, ali tako da to starome Bajsmanu ne bude čudno.

– Gospodine, vi idete k nama? – rekao je Paška glasno čovjeku koji nije imao namjeru zaustaviti se, iako je fijaker stao pored njega.

Tek kad je čuo taj nestvarni eho, gospodin Bajsman se zaustavio kao ukopan i sav začuđen je gledao u Pašku duboko ispitivačkim i pomalo neprijateljskim pogledom.

– Ja sam Paskal Tomlekin.

Sada je starom Bajsmanu, ne vjerujući ni svojim ušima ni svojim očima, trebalo dosta vremena da se pribere.

– Nije moguće, gospodine Tomlekin?! 

– Jednu od najdražih mojih i ženinih fotografija napravili ste vi u Osijeku, gospodine Bajsman. Ja vas pozivam da nastavite put do Hrtkovaca i do moje kuće, i budete naš gost. Primit će vas tamo svi sa zadovoljstvom, a osobito moja Josipa, vaša prijateljica. A ja moram za Rumu i doći ću kući poslije radnog vremena. Kod nas možete ostati i na spavanju.

– Neizmjerno vam se zahvaljujem, gospodine Tomlekin – rekao je gospodin Bajsman, ne razumijevajući ono oko Paškine žene – ali bih vas zamolio da idem, naravno ako mogu, s vama nazad do Rume i tamo, ako imate vremena, porazgovaramo. Uštedit ćete mi puno vremena i truda. Jako sam star i sve mi je teško, jedva čekam vratiti se u Osijek.

– Razumijem Vas, gospodine Bajsman, a moja će se supruga svejedno obradovati kada čuje da smo bili zajedno.

Steva je pogledao Pašku opet bez komentara, pucnuo kandžijom i cijelim su putom sva trojica šutjeli. I gospodin Bajsman je shvatio da je u igri riječi neka tajna, a svaki od njih troje je znao da ne treba više ništa reći.

U centru Rume se Steva zaustavio, Paška mu je rekao da ne treba da ga čeka i da može odmah nazad za Fišerov salaš. Stavio je prst na usta i rekao mu:

– Sve ću ti objasniti – iako baš nije točno znao što će reći i kako će ovo objasniti starome Stevi, kojemu je sin poginuo u četnicima. Znao je jedino da Steva ne će ništa odati u vezi s ovim susretom, kao ni za Paškino stalno oslovljavanje neznanca sa ,,gospodine“.

A gospodina Bajsmana je Paška zamolio da ga sačeka dok ne obavi posao zbog kojeg je došao u Rumu, što će trajati najduže pola sata.

Oko podne su Paška i gospodin Bajsman sjedili za ručkom u restoranu hotela „Srem“ i brzo su prešli na stvar.

– Gospodine Tomlekin, ja sam bio na Roglju, našao sam grob svoga sina, otkopao sam ga i tijelo identificirao. Načinio sam fotografije i sina ponovno pokopao na isto mjesto. Tu je dao život za Hrvatsku i tu mu je mjesto. Ako ikad budem mogao i smio tamo ići, napravit ću mu i spomenik. Od vas, kao prvog čovjeka satnije u kojoj je bio moj sin, želim čuti sve što vi znate o njemu i njegovoj pogibiji, jer želim saznati što više. A na svakom je dopustu Emil pričao o vama kao o velikom čovjeku. Govorite slobodno sve što znate, ponijet ću to sa sobom u grob.

Paški je bilo pomalo neugodno, ali ga je u isto vrijeme radovalo da starom, nesretnom Bajsmanu može ispričati šta je bilo u posljednjim minutama života njegovoga sina i razgovarali su do kasno u noć.

Paška je ispratio starog Bajsmana do rumske željezničke stanice, tu je s njime sačekao vlak za Zagreb i dugo su jedan drugome mahali na rastanku. 

– Opet su prevarili hrvatski narod – bile su posljednje riječi gospodina Bajsmana.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezani članci

Djevojko, ustani!

hrvatski-fokus

Laž je da DSHV uživa podršku Hrvata u Vojvodini

hrvatski-fokus

Hrvatske udruge na izdisaju

HF

Obnova Hrvatskog kazališta u Pečuhu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...