Ponosni Klementinac
Od tisuću sedamsto trideset i sedme još,
gdje hladovina čempresa mjesto skriva,
usred groblja, kao na tom đerdanu broš,
stoji humka gde moja familija počiva.
Crna mramorna ploča, parcela najveća,
onih što posljednji umriješe, imena osam,
uz svako to ime buket mirisnog cvijeća,
i moje ime, koje ja još uvijek živ nosam.
Tridest i sedam Tomlekinih ovdje leži,
samo još ja po svijetu bezglavo kružim,
i znam da od toga ne može da se bježi,
čekam čas kad ću da im se pridružim.
Ja, ovdje zadnjeg koljena sin jedinac,
morao sam naše staro ognjište ugasiti,
i kao ponosni, ali ukleti, Klementinac,
od tog časa se ne mogu nigdje skrasiti.
I znam da Hrtkovaca naših više nema,
pravi Hrtkovčani su svi ovdje u grobu,
sinovima njihovim zaborav se sprema,
rasutim u svijetu i nekom drugom dobu.
