Dubrovačka “Narodna svijest” od 26. listopada 1939. donosi člančić pod naslovom “Da se sporazum ne kompromitira”
Svaka država, pa i demokratska, ima suptilne mehanizme nagrađivanja svojih pristaša (fr. riječ za pristašu je partisan) i kažnjavanja ne samo svojih protivnika, već i onih koji ne pristaju na diktat vlasti. Jedan od načina kažnjavanja svojih nepristaša kojim se služila kraljevina Jugoslavija, a u prvim vremenima i Titova socijalistička Jugoslavija jest bio slanje (osobito intelektualaca) u udaljene krajeve, osobito one gdje je stanovništvo druge vjere i narodnosti i gdje je život uslijed slabe ekonomije ili geografskih razloga težak.
Vrlo je važno je povjesničaru u nečijoj biografiji vidjeti koje nagrade je dobivao, kojim tempom je napredovao u službi i kada (recimo 1971., 1948.) , čije stipendije je koristio, koje su mu rodbinske, prijateljske i ženidbene veze, te zašto jest ili nije za neki čin krivično gonjen, gdje je služio vojni rok i u kojoj jedinici.
Dubrovačka “Narodna svijest” od 26. listopada 1939. donosi člančić pod naslovom “Da se sporazum ne kompromitira”. “Učitelji g. Roko Ivo (Roko je u ovom slučaju prezime, op., T.T.) i g. Frano Vlašić bili su među prvima premješteni g. 1931. iz Stona zato što nijesu htjeli potpisati listu Pere Živkovića, i bačeni u selo Prokletije.” General srbijanski Petar Živković (Negotin, 1879. – Pariz, 1949.) je najmutnija i najprepredenija osoba Kraljevine Jugoslavije. Odigrao je značajnu zavjereničku ulogu u ubojstvu legitimnoga srbijanskoga vladara Aleksandra Obrenovića (počinitelji iz masonsko četničke Crne ruke), da bi nedugo zatim organizirao karađorđevićevsku dvorsku skupinu “B(ij)ela ruka” 1911., kojoj je cilj bio neutralizirati “Crnu ruku”, što je i učinjeno na Solunskom procesu 1917. u organizaciji Petra Živkovića i kralja Aleksandra.
Sudjelovao je i u organizaciji umorstva hrvatskoga političkoga vođe Stjepana Radića u Skupštini 1928. godine, te bio jedan od temelja tzv. Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra (Karađorđevića) 1929., tj. predsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova, vojske, mornarice. Komunisti su ga u odsuću osudili na smrt 1946. godine.
Petar Živković smatran je i raskalašenim homoseksualcem. Njegovi navodni Memoari su nuđeni na licitaciji, ali su “nestali” (o čemu svjedoči vrhunski povjesničar Z. Kulundžić, pozivajući se na povjesničara “jugoslavenskog” iz Fort Wortha, SAD, a u djelu “Atentat na Stjepana Radića”.
Vratimo se našim učiteljima g. Roku i g. Vlašiću. Prokletije su prirodna granica Crne Gore i Kosova sa Albanijom, tu je i najviši vrh Dinarida Jezerski vrh od 2.694 m, kraj je vrlo lijep, ali surovoga podneblja i tada izrazito siromašan i zabit. Vlašić je u vrijeme pisanja 1939. bio umirovljen, a Roko još odvojen od obitelji. Navodi se i slučaj “Šime Mihaljević, otac troje djece za škole (tj. školske) premješten je oko 20 puta, a nikada u grad, da bi (tj. gdje bi) mogao djecu školovati. Pošt. činovnik Berticioli bio je premješten u Banjaluku (tako se pisalo 1939., op.,T.T), Franušić Frano u Višegrad, Korlaet Josip u Vukovar, a zvaničnik Fabjanić u Trebinje.” To je bila masovna praksa u kraljevini Jugoslaviji, a i danas je širom svijeta, naročito kada se radi o lukrativnim poslovima. Pogodovanja nisu izuzeti ni šport, ni kultura, ni sveučilišta, ali tu je manji novac u igri, a rezultati (ishodi) vidljiviji, te neophodni sposobnost i kvalificiranost.
Kako su se formirale elite, te kako se dolazilo do kapitala – to je bit svake povijesti.
