Uvijek sam vjerovao u kvalitetu hrvatskog rada a ne u broj pripadnika
Razgovor s dr. Vinkom Grubišićem u San Franciscu. “Iz prošlosti u sadašnjost, iz sadašnjosti u budućnost”, rekao je Petar Boban Gabrić svome sinu Milanu u Palo Altou u Kaliforniji kada je bio u posjetu kod svoje djece i unučadi od 20. prosinca 1972. do 3. veljače 1973.
- Dr. Grubišiću, Vi ste poznati hrvatskom općinstvu Vašim znanstvenim radovima na svim hrvatskim poljima, a osobito na polju slavistike. Biste li htjeli nešto reći o tome Hrvatima općenito, a iseljeništvu napose, što vas je najviše potaklo da se time bavite?
- V. Grubišić: Prije svega rekao bih da je slavistika vrlo zanimljiva znanost. Hrvati su Slaveni, bili su jučer i bit će sutra. Ako danas itko može poslužiti primjerom Hrvatima to je slavenski i poljski narod, u kojem su se našli i zvani i pozvani. Ja sam se u slavistici posebno posvetio kroatistici, odnosno problemima hrvatskog jezika, hrvatske književnosti i općenito hrvatske kulture. Ima tu mnogo rada, mnogo trnokopa – kako bi reko Tin Ujević.
Baviti se hrvatskim kulturnim problemima – to znači suočavati se s mnogo neriješenih i još više krivo riješenih problema. Ali kad bih se rodio još deset puta, uvjeren sam da bih opet izabrao istu struku, jer najveće je zadovoljstvo kad se hoby i zvanje poistovjećuje. Moj skromni doprinos raščišćavanju hrvatske kulturne problematike, čak ako budućim naraštajima pokaže kojim se putem ne može ići, značit će opet za mene duhovno zadovoljstvo.
- Vama je poznato da u hrvatskom izbjeglištvu ima nekoliko hrvatskih političkih i državotvornih organizacija koje se bore svaka na svoj svojstveni način za oslobođenje Hrvatske. Po Vašem mišljenju, je li taj sklop odraz demokratskog izražavanja ili naša hrvatska nužda? kako bi ste Vi to objasnili onima koji još uvijek stoje po strani i rezervirano se drže prema svim hrvatskim organizacijama?
- V. Grubišić: Uvijek nastojim naglasiti da nije problem u organizacijama, nego u ljudima. Mogao bih dokazivati da su organizacije i odraz demokratskog izražavanja i ujedno naša hrvatska potreba, a i jedno i drugo u isto vrijeme. Činjenica je da će naše organizacije – protiv kojih nitko razuman ne bi smio biti – biti stvarno onda osvrhljene kad budu našle moguće međustranačko područje razumijevanja i sporazumijevanja. Razlikovao bih ovdje, među izvan organizacijskim Hrvatima, one koji stoje po strani i one koji stoje nasuprot svim organizacijama. Prvi su svakako ne samo potrebni nego dragocjeni baš za same organizacije, ukoliko su spremni poduprijeti ili na bilo koji način pomagati sve pozitivno što se u organizacijama događa. Ostavimo li druge na miru, i ostave li oni nas na miru, i mi i oni postigli smo najviše što se postići da.
Uvijek sam vjerovao u kvalitetu hrvatskog rada a ne u broj pripadnika koji plaćaju članarinu, misleći da im platežna priznanica daje pravo na sve, pa i na negativan rad unutar pojedinih organizacija.
Naglašavam: Hrvatima je potrebnije danas nego ikada znati šta hoće, kroz organizacije kao i na međuorganizacijskom prostoru.
- HNV je u stagnaciji danas. Vi kao izravni promatrač živog gibanja u izbjeglištvu, a napose u redovima HNV, bili ste nam mogli reći vaša zapažanja o taktičnosti visokih dužnosnika HNV, kao i Vaše mišljenje što nam je činiti da HNV uistinu bude ono što bi trebalo biti, tj. kišobran svih državotvornih skupina kojima je cilj slobodna država Hrvatska?
- V. Grubišić: HNV je stvoreno s najpoštenijim namjerama i s mnogo zanosa, dobre volje i sa zaista mnogo hrvatske upornosti. Odmah naglašavam da HNV treba pošto-poto sačuvati.
Može se reći da porođajne muke HNV predugo traju. Neke naše političke dadilje to opravdavaju nedostatkom pelena… kada bi visoki dužnosnici bili ujedno skromni i požrtvovani radnici, sigurno je da bi problema bilo daleko manje. U tu bolnu točku ne bih bocnuo noktom kad ne bi bilo vrijedno spomenuti da upravo sada imamo dosta vremena da se pripremimo za iduće izbore kako bi na njima bili izabrani oni najzaslužniji, najpožrtvovniji i najvredniji između nas. I svakako – najpošteniji!
Nije toliko pitanje intelektualnog profila naših sabornika, koliko njihova smisla da okupe oko sebe intelektualne poslanike i privredno uspjele Hrvate.
HNV je najveća hrvatska politička tekovina u poslijeratnom hrvatskom izbjeglištvu i usprkos svim dosadašnjim slabostima treba gledati u budućnost. (Dakle gore spomenuta izreka Petra Boban, Gabrića “Iz prošlosti u sadašnjost, iz sadašnjosti u budućnost” bi se mogla usporediti s ovom izjavom dra. Vinka Grubišića “…treba gledati u budućnost…” Mo. Otporaš.) Treba te zdrave okvire ispuniti radom, hrvatskim uspjesima, bratskom hrvatskom suradnjom. Uvijek neuspjeh ima korijenje u neradu, u tronulosti, učmalosti. Kad HNV bude zaista raditi, i onda će sigurno griješiti, ali nerad je – po mom mišljenju – naš najteži smrtni grijeh.
- Danas se mnogo govori o podvojenosti Hrvata, jedeni da su tzv. prosovjetaši a drugi protusovjetaši, ili bolje rečeno prozapadnjaci. kako vi gledate na tu smišljeno ubačenu krilaticu među nas Hrvate?
- V. Grubišić: Hrvati kao mal narod koji se stoljećima borio, a bori se i danas žilavije nego ikada da preživi na svom prostoru, niti je koju ideologiju stvarao niti ju u svijet pustio. Mislim da je Radićev socijalni program bio najnapredniji za svoje vrijeme u Europi, ali to je do danas neistraženo područje. Danas su “ljevičarstvo” i “desničarstvo” puke šuplje fraze. Posebno su opasni nesporazumi s frazama “zapadnjaštvo” i “sovjetizam”, jer je u oba slučaja tjeranje vraga belzebubovom pomoći.
Gledajući hrvatske i samo hrvatske probitke, Hrvati su neosporno dio (i to periferni, dakle najteži dio) Zapadne uljudbe te ujedno dio sudbine slavenskih naroda. Hrvatska ne može biti nikada zatvorena ideja u bjelokosnom tornju, nego zemlja koja će razumski i gospodarski proračunato uvijek budno bdjeti nad svojim interesima i dalekom i blitskom Istoku i Zapadu.
Mi bismo svi morali reći i tu riječ ostvarivati: Hrvatska, eto to je naš jedini program. Svi pozivi na ideološke križarske vojne imaju u pozadini naftalinskih zadah, ako ne nešto i gore. Takvi pozivi nas potiču na lavež dok karavana prolazi, nepovratno prolazi.
Mene uopće ne zanima koja će ideologija biti predominantna u oslobođenoj Hrvatskoj. Ako se s tom ideologijom ne budem slagao, onda ću se baviti prikupljanje poštanskih maraka, ili čim sličnim, znajući da je većina Hrvata različita ideološkog mišljenja od moga. Bude li me to izjedalo drugima ću pričati da je to moja stvar, a sebi priznavati da je možda to ipak moja krivnja. (Skoro bi se moglo reći da danas, 8 dana pred Božić 2019. godine dok ovo prepisujem da Hrvati žive u takovom okružju i danas, da su svi oni u krivu koji ne misle kao “ONI”. Mo. Otporaš.)
- Nastalo je postitovsko razdoblje – kako kod samih Hrvata tako isto i kod ne-Hrvata. Mislite li Vi da će to uroditi boljim razumijevanje za nas Hrvate na međunarodnom planu, i kako bismo se mi Hrvati trebali postaviti u tom momentu?
- V. Grubišić: Da! Apsolutno sam uvjeren da Jugoslavija proživljava nove frustracije, duboke krize, da njene dugogodišnje laži bivaju sve više raskrinkane. I Hrvati u izbjeglištvu moraju tražiti nove puteve, nove prijatelje, nova razumijevanja.
Lijepo rečeno, ali kako? Mukotrpno, ali plodonosno. Moramo više nego ikada stvarno i dokumentirano dokazivati kako bi demokratska Hrvatska bila u interesu i Zapada i Istoka. Moramo to činiti razumski, strpljivo i opet naglašavam ne gubeći nikad iz vida integritet hrvatskih životnih probitaka. da će nam se tu neka vrata pred nosom zalupati – to je sigurno, ali je još sigurnije da će nam mnoga biti najprije odškrinuta, a onda otvorena.
- Nesumnjivo i svakako će doći do sloma Jugoslavije kao državotvorne koncepcije. U tom slučaju ili trenutku, kako bi Domovina trebala nastupiti da bi se jednom zauvijek postigao onaj naš sveti hrvatski cilj: sloboda i neovisna država Hrvatska?
- V. Grubišić: U stvaranju svake države najpotrebnija je bila mudrost svake zmije. A mi smo često pokazivali samo naivnost goluba. Hrvatski cilj je, po mom mišljenju, na pomolu.Hrvati će imati državu onda kad im ona bude zaista trebala. Mislim kad im bude trebala kao komadić kruha, usrk zraka.
Izgleda to previše općenito, ali svi su narodi došli do države tek u onom trenutku kad više bez nje nikako nisu mogli. Svakako je sretna podudarnost sigurni nagib jugoslavije prema ponoru, i hrvatska elementarna potreba za državom.
- I na koncu jedno delikatno pitanje. Bosna i Hercegovina su nepobitno hrvatska područja u kojima nema potpune hrvatske nacionalne kompaktnosti. Kako i na koji način zadovoljavajuće riješiti to pitanje?
- V. Grubišić: Prije nego odgovorim na to pitanje – mala digresija. Mi smo Hrvati imali preveliko i preteško iskustvo s nacionalnošću i prekratko s državljanstvom. (Nesumnjivo dr. Vinko Grubišić misli“…s državljanstvom…”na našu hrvatsku državu NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Mo. Otporaš.) U budućoj hrvatskoj državi biti će dobar dio hrvatskih državljana nehrvatske nacionalnosti.
Nije to nikakva isključivo hrvatska posebnost, ali se svi Hrvati moraju početi privikavati razlikovanju tih pojmova. Ne bih se nikako složio s izrazom “nekompaktnost”. Unutar Hrvatske postoji više posebnosti, koje se nikako ne isključuju iz bogatog hrvatskog mozaika. Činjenica je da je BiH stvorila svoje kulturno središte – Sarajevo, ali to središte više upotpunjuje Zagreb nego što ga isključuje.
Hrvatska mora integralno unutar svojih povijesnih granica poštivati svaku svoju posebnost, jer upravo te posebnosti obogaćuju. To će jedino dovesti do sretnog razumijevanja njenih državljana, do međusobnog osvrhovljenja sveukupnosti Hrvatske i svakog hrvatskog državljanina posebno.
Nije ničiji privilegij što je rođen kao katolik, pravoslavac ili musliman i Hrvatska ne će nikada smjeti biti zemlja malih komšiluka. U tom kontekstu ja gledam ne na probleme BiH nego na njen integritet u hrvatskom državnom tijelu. Trebalo bi, istina, o tom napisati 777 stranica, do u tančine objasniti razloge, ali baš kao Hrvat iz tih hrvatskih područja, kako smo nekad govorili “s tromeđe” smatrao sam potrebnim ovo nekoliko riječi reći.
