Hrvatski Fokus
Religija

Život i djelo dr. Vilka Anderlića (1882.-1957.)

Svećenik koji je razumio bilo naroda

 

O zadnjim godinama svoga života dr. Anderlić je izvijestio Biskupski ordinarijat: “Zadnjih 15 godina materijalno sam upropašćen. Prvih godina do 1945. stradao sam tako rekuć u ratu i od posljedica rata. Od 1945. stradao sam po zakonima, odredbama, rekviriranju, obvezama i pljenjenju i.t.d. koje su nas a osobito župničke prihode, nadarbinska a osobito crkvena dobra, teško tištile tako da nema crkvene ustanove i dobra i svećeničkog lica, koje nije pod tim teretom teško klonilo…. I zato pregledavajući moj inventar iz prijašnjih godina i sada, moju platežnu mogućnost prijašnjih godina i sada, strah me budućnosti i ne nadam se ničem boljem…”

Župnik Anderlić je pobolijevao nekoliko godina prije smrti, o čemu je izvještavao biskupa. Kad mu je bilo doista teško, zamolio je da mu se dodijeli kapelan i da ga se stavi u mirovinu. Umirovljenje je tražio iz više razloga: tužio se na starost, na teško zdravstveno stanje, naime, patili su ga išijas, reumatizam, skleroza. Osim toga, naveo je i težinu pastoralnog rada. Župa Sotin je tada imala 751, a pustare oko 180 katolika. Broj pravoslavnih je četiri puta veći nego prije rata. On piše: “Za rad s ovakovim elementom treba puno svježine i elana, a takova što ne može se ni pretpostaviti ni tražiti od 75-godišnjeg svećenika.”

Biskupski ordinarijat je uzeo u obzir njegove razloge za umirovljenje, ali ga je zbog oskudice svećenika pitao je li voljan ostati u župi vršiti župničku službu i iza umirovljenja. Takav prijedlog Ordinarijata bio je nerealan s obzirom na njegovo zdravstveno stanje. Tada je dobio dekret kojim se 1. siječnja 1958. godine umirovljuje, uz popratne riječi:

“Prečasni gospodine župniče! Ovom prilikom, kada napuštate aktivnu župničku službu i nastupate mirovinu, ja Vam najljepše zahvaljujem za sav trud, ljubav i žrtve koje ste za vrijeme Vašeg svećeničkog službovanja ulagali za slavu Božju, korist i ugled sv. Crkve i za spas neumrlih duša. Bog dragi neka Vam sve to obilno naplati svojim milostima.”

Kako je bio svećenik koji je vodio o svemu brigu, i o oporuci, koju je više puta dopunjavao, kao npr. 9. 10. 1950. godine, a molio je 1955. godine da mu pošalju njegovu oporuku koja je bila pohranjena u Biskupiji kako bi je mogao dopuniti. Od 14. kolovoza 1957. godine nije više mogao služiti svete mise, pa su ga zamjenjivali susjedni svećenici. Sve je svoje obveze prema biskupiji i središnjim ustanovama sredio prije smrti, ostali su samo dugovi Biskupskom ordinarijatu za crkvu. Župu je predao svom nasljedniku, vlč. Mati Bešliću, 2. prosinca 1957. godine. U Zapisniku primopredaje stoji da je stanje župe sređeno.

Dan-dva nakon primopredaje župe odselio je u svoj stan u Vukovar, gdje je umro 30. prosinca 1957. godine, dakle dva dana prije nego što je ušao u mirovinu. O njegovoj smrti u Vjesniku Đakovačke biskupije, u rubrici Vijesti, samo stoji kratka bilješka: “Msgr. Dr Vilko Anderlić, župnik u Sotinu – rođen u Posavskim Bregima 28. VIII. 1882. – zaređen 16. VII. 1905. – umro 30. XII. 1957. u 76 godini života i 52. misništva. Pokopan u Vukovaru.”

Gotovo identična vijest objavljena je i u Obavijestima i Okružnicama Biskupskog ordinarijata u Đakovu. Doista, premalo za tako bogat i vrijedan svećenički život. Sahranjen je u Vukovaru na “Starom katoličkom groblju”, u blizini centralnog križa. Na kamenom spomeniku – koji je, kao i središnji križ, oštećen za vrijeme Domovinskog rata – stoji natpis: “Monsignor Dr. Vilko Anderlić papinski komornik i župnik * 1882. + 1957.”

Neki se pitaju, zašto je dr. Vilko Anderlić ostao nepoznat široj hrvatskoj javnosti i za vrijeme života, i poslije.

Nije lako do kraja odgovoriti na to pitanje, no možemo bar donekle naslutiti. Prije svega, on je veoma kratko djelovao u Đakovu kao profesor. Nakon njegova odlaska u Bogoslovnom sjemeništu nije se više predavala sociologija. Vjerojatno bi svojim djelima izazvao veću pozornost javnosti da je ostao profesorom u Đakovu, a ovako, kao župnik, daleko na istočnom dijelu biskupije, ostao je neprimijećen. Zatim, on je sam financirao i izdavao svoja djela. Da ih je objavljivao u nekoj poznatoj izdavačkoj kući, kao što je Društvo svetoga Jeronima, vjerujemo da bi na sebe svratio pozornost javnosti. To mu nije uspjelo ni kao aktivnom sudioniku u formiranju i vođenju katoličkih društava. U nekim svojim izdanjima sam piše da su mu knjige (propovijedi) raspačane i zato izdaje i druge. Osim toga, iz rukopisne baštine vidi se daje spremao i druga izdanja svojih brošurica, vjerojatno zato stoje prvo izdanje rasprodano.

U svakom slučaju, mnoga njegova razmišljanja i postavke, napose s područja katoličke društvene nauke, i danas imaju svoju vrijednost. Djelo tog pionira na području “hrvatske socijalne misli” zaslužuje da ga se ne samo ne zaboravi, nego da se dolično vrednuje u ambijentu vremena u kojem je živio i pisao. 

Tomislav Dragun

Povezane objave

Zadnji dan devetnice

HF

Snažno se zauzima za prava manjina

HF

Himna Stomoriji

HF

Poruka Pape mhtaristima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više