Svećenik koji je razumio bilo naroda
O zadnjim godinama svoga života dr. Anderlić je izvijestio Biskupski ordinarijat: “Zadnjih 15 godina materijalno sam upropašćen. Prvih godina do 1945. stradao sam tako rekuć u ratu i od posljedica rata. Od 1945. stradao sam po zakonima, odredbama, rekviriranju, obvezama i pljenjenju i.t.d. koje su nas a osobito župničke prihode, nadarbinska a osobito crkvena dobra, teško tištile tako da nema crkvene ustanove i dobra i svećeničkog lica, koje nije pod tim teretom teško klonilo…. I zato pregledavajući moj inventar iz prijašnjih godina i sada, moju platežnu mogućnost prijašnjih godina i sada, strah me budućnosti i ne nadam se ničem boljem…”
Župnik Anderlić je pobolijevao nekoliko godina prije smrti, o čemu je izvještavao biskupa. Kad mu je bilo doista teško, zamolio je da mu se dodijeli kapelan i da ga se stavi u mirovinu. Umirovljenje je tražio iz više razloga: tužio se na starost, na teško zdravstveno stanje, naime, patili su ga išijas, reumatizam, skleroza. Osim toga, naveo je i težinu pastoralnog rada. Župa Sotin je tada imala 751, a pustare oko 180 katolika. Broj pravoslavnih je četiri puta veći nego prije rata. On piše: “Za rad s ovakovim elementom treba puno svježine i elana, a takova što ne može se ni pretpostaviti ni tražiti od 75-godišnjeg svećenika.”
Biskupski ordinarijat je uzeo u obzir njegove razloge za umirovljenje, ali ga je zbog oskudice svećenika pitao je li voljan ostati u župi vršiti župničku službu i iza umirovljenja. Takav prijedlog Ordinarijata bio je nerealan s obzirom na njegovo zdravstveno stanje. Tada je dobio dekret kojim se 1. siječnja 1958. godine umirovljuje, uz popratne riječi:
“Prečasni gospodine župniče! Ovom prilikom, kada napuštate aktivnu župničku službu i nastupate mirovinu, ja Vam najljepše zahvaljujem za sav trud, ljubav i žrtve koje ste za vrijeme Vašeg svećeničkog službovanja ulagali za slavu Božju, korist i ugled sv. Crkve i za spas neumrlih duša. Bog dragi neka Vam sve to obilno naplati svojim milostima.”
Kako je bio svećenik koji je vodio o svemu brigu, i o oporuci, koju je više puta dopunjavao, kao npr. 9. 10. 1950. godine, a molio je 1955. godine da mu pošalju njegovu oporuku koja je bila pohranjena u Biskupiji kako bi je mogao dopuniti. Od 14. kolovoza 1957. godine nije više mogao služiti svete mise, pa su ga zamjenjivali susjedni svećenici. Sve je svoje obveze prema biskupiji i središnjim ustanovama sredio prije smrti, ostali su samo dugovi Biskupskom ordinarijatu za crkvu. Župu je predao svom nasljedniku, vlč. Mati Bešliću, 2. prosinca 1957. godine. U Zapisniku primopredaje stoji da je stanje župe sređeno.
Dan-dva nakon primopredaje župe odselio je u svoj stan u Vukovar, gdje je umro 30. prosinca 1957. godine, dakle dva dana prije nego što je ušao u mirovinu. O njegovoj smrti u Vjesniku Đakovačke biskupije, u rubrici Vijesti, samo stoji kratka bilješka: “Msgr. Dr Vilko Anderlić, župnik u Sotinu – rođen u Posavskim Bregima 28. VIII. 1882. – zaređen 16. VII. 1905. – umro 30. XII. 1957. u 76 godini života i 52. misništva. Pokopan u Vukovaru.”
Gotovo identična vijest objavljena je i u Obavijestima i Okružnicama Biskupskog ordinarijata u Đakovu. Doista, premalo za tako bogat i vrijedan svećenički život. Sahranjen je u Vukovaru na “Starom katoličkom groblju”, u blizini centralnog križa. Na kamenom spomeniku – koji je, kao i središnji križ, oštećen za vrijeme Domovinskog rata – stoji natpis: “Monsignor Dr. Vilko Anderlić papinski komornik i župnik * 1882. + 1957.”
Neki se pitaju, zašto je dr. Vilko Anderlić ostao nepoznat široj hrvatskoj javnosti i za vrijeme života, i poslije.
Nije lako do kraja odgovoriti na to pitanje, no možemo bar donekle naslutiti. Prije svega, on je veoma kratko djelovao u Đakovu kao profesor. Nakon njegova odlaska u Bogoslovnom sjemeništu nije se više predavala sociologija. Vjerojatno bi svojim djelima izazvao veću pozornost javnosti da je ostao profesorom u Đakovu, a ovako, kao župnik, daleko na istočnom dijelu biskupije, ostao je neprimijećen. Zatim, on je sam financirao i izdavao svoja djela. Da ih je objavljivao u nekoj poznatoj izdavačkoj kući, kao što je Društvo svetoga Jeronima, vjerujemo da bi na sebe svratio pozornost javnosti. To mu nije uspjelo ni kao aktivnom sudioniku u formiranju i vođenju katoličkih društava. U nekim svojim izdanjima sam piše da su mu knjige (propovijedi) raspačane i zato izdaje i druge. Osim toga, iz rukopisne baštine vidi se daje spremao i druga izdanja svojih brošurica, vjerojatno zato stoje prvo izdanje rasprodano.
U svakom slučaju, mnoga njegova razmišljanja i postavke, napose s područja katoličke društvene nauke, i danas imaju svoju vrijednost. Djelo tog pionira na području “hrvatske socijalne misli” zaslužuje da ga se ne samo ne zaboravi, nego da se dolično vrednuje u ambijentu vremena u kojem je živio i pisao.
