Pružena ruka pomirbe zapravo je tranzicijski proces spašavanja starih komunističkih struktura i kapitala
Da je reanimacija i renesansa jugosocijalističkog, antihrvatskog mentalnog sklopa u potpunom zamahu, svjedočimo svakog dana. Netko je rekao da Zagreb podsjeća na glavni grad SFRJ. Potpuno se slažem. Mi smo upravo ta, nekad omražena država, ali u granicama avnojevske Hrvatske. Sjena mega-zločinca Tita i svega onog što on predstavlja, nadvila se nad onim što je ostalo od željene nam domovine, za koju su živote dali naši prijatelji u Domovinskom ratu. Tzv. pomirba je bila obična prijevara na koju su nasjeli naivni hrvatski domoljubi, pa i sam Franjo Tuđman. Ruka pomirbe koju je pružio, brutalno mu je iščupana. Ta i takva pomirba, zapravo je tranzicijski proces spašavanja starih komunističkih struktura i kapitala koji su pokrali i akumulirali kroz razne državne, udbaške, kosovske firme i deponirali ih na bezbroj računa po raznim egzotičnim otocima. Hrvatski komunistički kapitalisti gledajući rušenje Berlinskog zida, ali i zadnje trenutke bračnog para Ceausesku, nisu dvojili oko pomirbe kao nužne potrebe za preživljavanjem. Šutili su kao bubice, educirali po Europi svoje kadrove, savladavali jezike, glumatali novovalne europske demokrate i gradili, za budućnost, potrebne im relacije.
A mi? Naši prijatelji…? Vojničke ili policijske čizme, bojišnica i preko 15 tisuća zastavom prekrivenih lijesova.
Uspjeli su ti naši jugoeuropejci. Sačuvali su kapital, preuzeli medije i reanimirali svoju religiju – titoizam, animozitet prema hrvatskoj državi po mjeri običnog hrvatskog čovjeka, domoljuba. I eto, krug se zatvorio u ozračju perverznog apsurda. Neki dan, neki nesretnici predložiše da se nešto u Zagrebu nazove po Milki Planinc. Da mi je vidjeti te kreature i čuti njihova obrazloženja za ovo vrijeđanje zdravog razuma i glorifikaciju zla…
Slična skupina prošli je tjedan u Karlovcu priredila nestvarnu lutkarsku predstavu o liku i djelu Josipa Boljkovca, turbo gradonačelnika Karlovca u nekim vremenima. Traže da se nešto važno nazove po njemu. Što je radio ’45., ’46. nije važno. Ionako je neki sudac nemušto obrazložio da je Boljkovac bio good guy. A njegovo privođenje moj politički egzibicionizam.
A kako bih i ja malo došao do izražaja, predlažem da ponešto urednijih ulica po hrvatskim gradovima dobiju imena po Miki Špiljku, Stanku Stojčeviću, Jovanki Broz, Đoki Jovaniću, Nikoletini Bursaću, Mirku i Slavku…
Siguran sam da će ovakva avangardna rješenja podržati sve stranke, predvođene vladajućom državotvornom.
