Bože moj, ima li kraja sljepoći ovog naroda?
Uzalud smo se ponadali
Da smo prestali biti podanici i vazali,
I da su kao nekad Mojsije i Arona.
Naši sinovi na čelo kolone stali.
Bože moj, ima li kraja sljepoći ovog naroda?
Nažalost, u areni još uvijek gledamo izmasakrirane
Robove i zvijeri, zbunjene i lude,
Dok Kadije iz svojih grimiznih loža još uvijek
Čvrsto drže žezla i pokorni puk optužuju i sude.
Komunizam je poput virusa samo mutirao
U globalnu inačicu i drsko nam baca pijesak u oči.
Na našu veliku žalost i sramotu.
U mnogim je glavama itekako prisutan,
Na svakom koraku – u svakodnevnom životu.
Pitam se, otkucavaju li nam to posljednji sati?
Jesu li se to i zvona počela sramiti vlastitog pjeva?
A nekad odvažni ratnici sad pokorno slušaju
Kako ista frula svira – i s desna i s lijeva.
Hoće li konačno srce i razum
Stati pod stijeg Domovine,
I pružiti napaćenom puk bijeli štap
Dok tumara na rubu ponora u mrkloj noći?
Ili ćemo zauvijek nestati u vlastitom domu,
U vječnoj zabludi – jalu i sljepoći?
