SPC predvodnik laganja i svojatanja tuđih teritorija
Na Glavarskoj skupštini održanoj 24. 3. do 5. 4. 1868. godine, na Cetinju je donijeta odluka da se sva crkvena imovina preda na upravu poglavaru Pravoslavne crkve, kome se povjerava da vodi brigu o njoj, ali bez prava da u ime crkve kupuje, prodaje ili poklanja bilo kakva pokretna ili nepokretna dobra i da o svim transakcijama crkvene imovine može odlučivati uz odobrenje državne vlasti.
Crnogorska pravoslavna crkva je živa crkva i mora dobiti mjesto koje joj pripada po kanonskim i državnim zakonima. Uostalom, u članu 11 Ustava Crne Gore zapisano je: “Država materijalno pomaže vjeroispovijesti”. Stoga je za očekivati da Crnogorska pravoslavna crkva zatraži od crnogorske Vlade da poštuje Ustav i da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vrati ono što joj pripada oko 650 manastira i crkava koje su Ukazom kralja Aleksandra od 19. lipnja 1920. godine došli u posjed Srpske pravoslavne crkve. Takav odnos Srpske pravoslavne crkve prema sakralnim objektima pravoslavne crkve u Crnoj Gori danas je faktički, a nije pravni.
https://www.antenam.net/drustvo/religija/144490-ukazom-kralja-aleksandra-650-manastira-i-crkava-doslo-u-posjed-spc-1920-godine (pogledano 14.2 2022.)
Sve svete srpske zemlje ne samo po SPC-u, nego i po srpskoj skupštini
Aleksandar Martinović zastupnik u Srpskom parlamentu, dr. prava, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu, rođen u Slavonskom brodu 1976.godine, a živi u Rumi. privukao mi je pozornost sa svojim izlaganjem o svetim srpskim zemljama i srpskim pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj u koje je između ostalih uključio i Istru i Pravoslavnu crkvicu u Puli.
Srba nema u Istri do šezdesetih godina XX. stoljeća
Njegovo izlaganje je pomalo smiješno i jadno i ne bi zaslužilo pozornost zbog povijesne netočnosti i izrečenih gluposti, ali kako je sve rečeno javno u Skupštini Srbije u kontekstu Srpskog sveta, odnosno da su to svete srpske zemlje javno ću ga demantirati u onom djelu koji se odnosi na Hrvatsku, a naročito na Istru, ne samo zbog izrečenog u Skupštini Srbije, nego i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalmatinsko-istrijskom i bokokotorskom, koja je na popisu crkvenih oblasti koje su se ujedinile u SPC 1920. godine.
Ovo istrijski mi je iskočilo kao nešto nemoguće, jer srpskog pravoslavlja definitivno u povijesti Istre nema, a usput Istra nije ni bila dio Kraljevine Jugoslavije, već je 12.studenog 1920. godine Rapallskim ugovorom koji je potpisala Kraljevina SHS i Kraljevina Italija pripala Italiji. Ujediniti episkopije iz druge države, mogu samo Srbi, a k tome još i potpisati da pripada drugoj državi (Italiji).
Nelogičnosti koje je izgovorio: Pravoslavna crkva iz šestog vijeka u Puli, dodijeljena grčkoj zajednici koja je živjela u Puli sveta srpska zemlja, a Srba nigdje!? Jesu li Grci Srbi?
Istina je da Istra nema pravoslavnu prošlost. Srbi nisu živjeli u Istri dok nisu došli sa JNA poslije Drugoga svjetskog rata, kao i članovi njihovih obitelji. Predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić kaže da su se Srbi počeli naseljavati u Istri 60-ih godina prošlog stoljeća, što i odgovara istini.
Međutim protojerej-stavrofor Goran Petković iz Peroja, izjavljuje: “Sama povijest srpskog naroda u Puli počinje 1583. godine. Istra je u srednjem vijeku bila zahvaćena kugom i kolerom, a u većini slučajeva postoje pisani tragovi da su istarske vlasti pozivale ljude iz regije i okolnih zemalja koji nisu imali priliku doći u Istru gdje bi im dali zemlju. U Istru je, među ostalima, došlo stotinjak ljudi s Cipra i Napulja, današnjeg Peloponeza, nastanili se u Puli i darovali starokršćansku crkvu, posvetili je kao crkvu sv. Nikole, obnovili, o čemu postoje pisani tragovi, a od Godine 1583. pa do kraja 17. st. tom crkvom upravljaju grčki svećenici. Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a drugo doseljavanje naših ljudi počelo je 1657. godine u Peroju kada je sa područja Crne Gore došlo oko 70 ljudi sa svojim svećenikom. Do danas su se ovdje sačuvali vjera i običaji, a crkva je sagrađena 1788. godine, a u današnjem obliku dovršena je 1834. godine“.
Znači u Istru su se naselili Grci kojima je u dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba 1579. godine ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Crkva se do sredine XX. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci (Sveti Nikola grčki). Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba pulskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.)
U Peroj su se naselili Crnogorci sa svojim svećenikom, koji su do danas sačuvali svoj govor i tradicijske običaje.
Gdje su tu Srbi? Jesu li Grci Srbi? Jesu li Crnogorci Srbi, da povijest srpskog naroda u Istri počinje 1583. godine? Eto to je tipičan primjer manipulacije i laži SPC-a! Ali Srbi koji dođu Pulu kao turisti, reći će „evo naše pravoslavne crkve“. Tako Srbi na lažima grade svoje mitove!
Svojatati teritorij i proglasiti se kao srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski, na osnovi čega? Grčkih i crnogorskih doseljenika, kojima je darovana Katolička Crkva, a kao vlasnik se uknjižila Grčka pravoslavna crkva!? Na taj način SPC prisvaja i druge Katoličke crkve i pretvara sve u Svete srpske zemlje?!
Povezanost Četničkog pokreta i Srpske Pravoslavne crkve
Uzajamna povezanost u jednom cilju a to je Velika Srbija, povezuje četnički pokret sa SPC-om.
Tri su glavne karakteristike SPC koje je prokazuju kao političku instituciju koja provodi velikosrpsku politiku, koja nema nikakve poveznice sa kršćanstvom:
5.1. Sveci koji to nikako, po niti jednim kriterijima ne mogu biti
5.2. Valerijanov memorandum
5.3. Presuda za poticanje na genocid u Srebrenici, jedina Crkva koja ima pravomoćnu presudu za pomaganje u genocidu.
5.4 Sudjelovanje djela pravoslavnog svećenstva i njihovo blagoslivljanje srpskih četničkih vojvoda i vojnika u agresiji na Hrvatsku i BiH.
5.5. Rehabilitacija četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića.
SPC odnosno tadašnji Patrijarh Irinej svojim pismom je nagovorio papu Franju kako bl. Kardinala Alojzija Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga „nije dostojan“, na osnovu optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946.godine osudio na 16 godina robije, a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno, ukazuje i na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i hrvatskih antifašista od ustaškog nasilja, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost s Pavelićem (Esther Gitman, židovska povjesničarka istraživala je i u svojim knjigama ponudila mnogo dokaza), a sam SPC ima na popisu svetaca Nemanjiće među kojima ima bratoubojica, umobolnika, pedofila… i četnike koljače .
5.1.1. Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.) Stefan Nemanja je bio klasični srednjovjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen svetim. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorij.
5.1.2. Njegov sin Rastko Nemanjić proglašen je svetim kao Sveti Sava (1175-1236) pa se samo učenje naziva svetosavljem.
Međutim „Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija i tek kad se spozna ta očita činjenica i pogleda koji i kakvi ljudi su proglašeni svetim, postaje jasna sprega četničkog pokreta i SPC-a.
Već sam u tekstu napomenula da je Svet Sava 1221. godine organizirao krvave progone bogumila i poglavara Crkve bosanske (nastale u krilu katoličke biskupije) koja je pružala utočište protjeranim kršćanima. Svi koji nisu pristali na odricanje od svoje vjere i prijelaz na pravoslavlje bili su pobijeni ili mučeni i protjerani. Tako je Sveti Sava „potvrdio“ svoju svetost!
5.1.3. Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.) Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu, no ona je pobjegla smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad!
Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu! Kako je vrijeme prolazilo, nesretna djevojka bila je objekt stalnog maltretiranja ljubomornog starca, pa je iskoristila priliku i pokušala pobjeći u Bizant kad joj je umrla majka. Nije uspjela, pa je putem ušla u samostan kako bi postala monahinja. No, brat joj je strgao redovničku halju i vratio je Milutinu.
Milutinov sin Stefan Dečanski usprotivio se ocu i pobunio, na što ga je otac uspio privoljeti da mu se vrati i da će mu sve biti oprošteno. No, Milutin ga je bacio u tamnicu i oslijepio ga! Vidimo kakvog je čovjeka Srpska crkva proglasila za sveca dvije i po godine nakon smrti: svirepog, sebičnog, pohotnog, pedofila!
(Nastavak slijedi)
