Iako uvjereni hrvatski domoljub, to nije smetalo da bude uvršten i među poznate britanske filozofe XX. stoljeća
U svojem dugom emigrantskom djelovanju susreo sam velik broj ljudi iz hrvatske dijaspore diljem svijeta. U tom obilju lica i ljudskih karaktera bilo je i onih koji su na mene ostavili trajan i upečatljiv dojam. Jedan od njih bio je Edo Pivčević (1931. – 2011.). Susreo sam ga samo jednom. Bio je gost Udruge za hrvatske znanosti u Americi i održao predavanje o Poljičkom statutu na američkoj slavističkoj konvenciji u Bostonu 1987. godine. Dubina i širina znanja, način izlaganja, „kraljevski” britanski izričaj i, posebice, njegovo dostojanstvo u jednostavnosti ostali su nezaboravni.
Poljičke republike sin
Edo Pivčević rođen je 11. kolovoza 1931. u Omišu, a obiteljski su mu korijeni u bližem omiškom zaleđu, u nekoć slavnoj Poljičkoj republici. Bio je ponosan, kako on zapisa, na krš u kojem je nikao. Pučku školu pohađao je u rodnom gradu. Tadašnju nižu gimnaziju polazio je u Širokom Brijegu i Omišu, a višu gimnaziju pohađao je u Splitu.
Pivčević pripada predratnom naraštaju koji je bio dovoljno star svjedočiti sve nedaće koje su zatekle hrvatski narod uoči i tijekom Drugoga svjetskoga rata, i posebice u poratnim godinama. Među ostalim, dobro je pamtio četnička zlodjela i pokolj (83 osobe) u omiškom selu Gata (1942.), pogibiju oca od partizanske mine i njihova suluda ubijanja omiških civila (1943.), slijedili su komunistički progoni nakon rata, uključujući i zatvaranje njegove majke i oduzimanje obiteljske imovine. Osim što je kao maloljetnik proveo jedno vrijeme u zatvoru i tijekom srednjoškolskoga školovanja u Splitu na „svojoj koži” osjetio je jugo-komunističko „oslobođenje”. Naime, marksističko obrazovanje i Titov režim nisu mogli tolerirati njegov poljički i hrvatski slobodarski duh pa su ga, nakon stalnih žigosanja, izbacili iz gimnazije zadnjih dana školske godine, u svibnju 1949. godine, i zabranili mu dalje obrazovanje. Umjesto knjiga, morao je potražiti zaposlenje.
Da bi maturirao i nastavio školovanje, morao je dokazati da je „korigirao neprijateljske stavove” pa je dva puta „dragovoljno” otišao na omladinske radne akcije. Tek nakon toga bilo mu je dopušteno maturirati u Splitu i upisati studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon stečene sveučilišne diplome (1954.) i odsluženja vojnoga roka, zaposlio se, ali ne u svojoj struci.
Žedan slobode, političke i intelektualne, pošao je u Njemačku (1956.). Nastavio je studije filozofije u Erlangenu i potom u Münsteru, a da bi preživio, radio je kao tvornički radnik. Doktorat je postigao 1958. godine. Zbog interesa za englesku filozofsku tradiciju, otišao je u London i tamo postigao drugi doktorat iz filozofije 1962. godine. Dvije godine poslije toga počeo je predavati na Sveučilištu u Bristolu (University of Bristol), s vremenom je postao redoviti profesor filozofije i tu je predavao do umirovljenja 1997. godine. Osim profesorskih obveza, utemeljio je (1968.) međunarodno filozofsko društvo Cogito i istoimeni časopis kojemu je bio prvi urednik. Kroz udrugu i časopis Cogito uspio je okupiti na suradnju najpoznatije filozofe svojega vremena.
Domoljubne djelatnosti
Edo Pivčević bio je filozof, čovjek dubokih misli i širokih pogleda, ali nije bio internacionalist. Bio je uvjereni hrvatski domoljub, ali to nije smetalo da bude uvršten i među poznate britanske filozofe 20. stoljeća. Za njega nacionalne države imaju važnu ulogu u čuvanju tradicionalnih vrijednosti, običaja, jezika i kulturne baštine; svega onoga kroz što čovjek osjeća pripadnost i zajedništvo sa svojim sunarodnjacima. Za njega nacionalizam nije bauk kao što ga internacionalisti neprestance prikazuju. To je domoljublje, odraz naše želje biti oni što jesmo i što želimo biti, a to nam pravo nitko ne smije oduzeti. U tom smislu, Pivčević je sagledavao i Europsku uniju, koja sve više i više postaje naddržava, a Hrvatska (i druge države, posebice manje) postaju, kako on reče, komesarijat(i). Nije on bio protiv EU, nego protiv gubljenja hrvatske nacionalne samobitnosti.
Pivčević se nije bavio tzv. emigrantskom politikom, ali je itekako bio djelatan, posebice poslije sloma Hrvatskoga proljeća, u promicanju hrvatskoga kulturnoga bogatstva i ustrajnih nastojanja da bude slobodan u svojoj nezavisnoj državi. Zaslugom njegovom i njegove supruge Elizabete utemeljeno je Britansko-hrvatsko društvo koje je, među ostalim, izdavalo na engleskom časopis British Croatian Review (BC Review). Koliko mi je poznato, od 1974. do 1980. objavljeno je 17 brojeva. Zahvaljujući Pivčeviću i njegovim britanskim prijateljima, u BC Reviewu objavljeno je više važnih tekstova iz hrvatske baštine, uključujući prijevod Poljičkoga statuta, Vinodolskoga zakonika, Gundulićeve Dubravke…; prilozi o Stjepanu Radiću, Jurju Dalmatincu, o kraljici Jeleni, o ranim hrvatskim skladateljima, o hrvatskoj književnosti… Sve je rađeno (i plaćano) iz ljubavi da bi se upoznalo svijet s bogatstvom hrvatskoga kulturnoga nasljeđa i „promicalo britansko-hrvatske kulturne suradnje”.
Edo Pivčević autor je više članaka i knjiga iz polja filozofije. Također, pisao je drame i priloge iz hrvatske povijesti. Neka od njegovih djela prevedena su na više jezika, uključujući i hrvatski. Na hrvatskom pisane, najpoznatije su mu autobiografske knjige Slike iz pamćenja i (razgovori) Filozof i zavičaj.
Hrvatski filozof Pivčević preminuo je u Bristolu 15. kolovoza 2021., a po svojoj želji pokopan je na groblju u Tugarama blizu Omiša, pokraj svojih najmilijih. Iza njega je ostalo četvero djece.
