Pisac ovog obširnog i liepo pisanog romana Enver Čolaković dobro je poznat u krugovima sarajevskih književnika
ROMAN „LEGENDA O ALI PAŠI“ Razgovor s piscem, „Osvit“, Sarajevo, broj 122, 25. lipnja 1944.
Ovih dana pojavili su se prvi primjerci knjige „Legenda o Ali-paši“ Envera Čolakovića (na slici) u izlozima sarajevskih knjižara. U liepoj tehničkoj opremi, na 382 strane teksta i sjajnim crtežima iz starog Sarajeva, ovaj sarajevski roman je pobudio najveće zanimanje kod sarajevskog obćinstva.
Pisac ovog obširnog i liepo pisanog romana Enver Čolaković dobro je poznat u krugovima sarajevskih književnika. Miran i tih, povučen u sebe i u svoj rad, on je sve do nedavno bio podpuno nepoznat. Skromno je sjedio kod kuće i stvarao. Tek onda, kad je stvorio nekoliko vriednih djela, pokazao se pred javnošću.
Najprije je prikazana njegova komedija „Moja žena krpi čarape“, prva salonska komedija pisana od pisaca ovih krajeva, koju je izvelo Državno kazalište u Sarajevu s liepim uspjehom. Poslije toga je objavio cieli niz uspjelih pripovjedaka iz života sela i seljaka u Bosni. A tek u najnovije vrieme pojavio se s obsežnim romanom pod naslovom „Legenda o Ali-paši“, koji je, na književnom natječaju Matice Hrvatske za najbolje romane, dobio prvu nagradu.
Povodom pojave ovoga romana i obratili smo se na g. Čolakovića, da nam kaže nekoliko rieči o sebi i svom književnom radu.
Enver Čolaković nam je tom prilikom rekao sliedeće: Nezgodno je, govoriti o sebi i pred užim krugom, a ovako pogotovo! A ja, iskreno da kažem, o svom životu nemam mnogo ni da govorim.
Rođen sam 27. svibnja 1913. Ja sam pripadnik one nesretne generacije koja živi između dva najveća rata. Pisati sam počeo vrlo rano, ali kvalitet tih radova odgovara, razumije se, vremenu u kom su pisani. Nerado objavljujem svoje radove, ne zato što se bojim kritike, nego zato jer smatram da se pred čitalačku publiku mora izlaziti bar približno zrelim stvarima. Još kao gimnazialac sam počeo pisati pjesme i novele, i to prvo na mađarskom jeziku. Negdje godine 1926. tiskana je prva moja pjesma.
Moj Ali-paša?
To je prije svega legenda, priča, komad starog Sarajeva, pokušaj da se opiše duša njegova, ljudi njegovi, mahale njegove i dah jednog legendarnog vremena, koje nije ograničeno na povjestne godine, niti na neku epohu.
Moj roman nije ni poviestni roman, iako se događa u jednom za naša shvaćanja poviestnom dobu, i obrađuje nekoliko poviestnih osoba, ali posve legendiziranih. Nije to ni roman jedne određene epohe, nego prije roman Sarajeva, Bosne, roman njenih sinova u jednom dobu, koje bi bilo najpogodnije nazvati Bosansko doba, neodvisno od vremena.
Mada nosi naslov „Legenda o Ali-paši“, moj roman ipak nije izključivo roman jedne ličnosti, oko koje se nižu invencije, on je prije pokušaj stvaranja romana jedne sredine iz koje sam pokupio najizrazitije predstavnike svake ere i obradio ih, koliko sam mogao vjernije i realnije.
Ako kog zanima pobuda i izgradnja mog romana, mogu i o tome reći nekoliko rieči. Volim Sarajevo.
Volim svu mistiku naših starih čaršinlija, svu tu poluorientalnu, a polu prabogumilsku pobožnost, to praznovjerje i sve te legende.
Mnogo se krećem u našoj čaršiji, pa ovdje ondje čujem po koju narodnu priču, po koji aforizam, po koju legendu. Još kao mladić sam tako čuo i kratku pričicu o Ali-paši, što sam u pregovoru knjige i napomenuo.
Negdje u početku 1940. g. sazrela je u meni ideja, da baš na toj pričici izgradim roman o mom vječnom Sarajevu, a već 1941. djelo je bilo gotovo. Ono što mi je u njemu najmilije, a što vjerujem da oni je uspjelo, bar približno, to je, legendiziranje realnih tipova s jedne, a realiziranje i približavanje shvaćanjima vjerojatnosti romantičnih orientalnih motiva s druge strane.
Ja, nikako ne volim onu vrst povjestne beletristike, koja obrađuje jedno doba kroz biografiju jednog velikana, i predstavlja samo višu četvrt družtva.
Ja sam u Ali-pašino vrieme ubacio male ljude, sitne i prostodušne čaršinlije i kroz njih pokušao dati vrieme u kom su živjeli.
Najmiliji tipovi mog romana su:
* sam Ali-paša, u kom sam htio dati svu širinu i veličinu duše našeg čovjeka;
* Alihodža, stari imam, koji je svoju etiku izgradio na temeljima islama, narodne naše duše i ljubavi;
* Omeraga kazandžija, esnaf-baša, koji je predstavnik one stare i poštene čaršije.
Njima kao antipoda dao sam turkušu kadiju, Židova Ješuu, tvrdicu Mula Hasan-dedu i Arifagu telala, čovjeka koji se koleba na putu između dobra i zla.
Porodični život muslimana Bosne pokušao sam opisati u obitelji Mehage bakala, te Ismet efendije, mladog bolestnog svećenika.
Pripadnike katolika i pravoslavnih pokušao sam također opisati u osobama Ante Pekme, Mitra, gazde, Koje, fratara i jehudija, gazde Salamona Danonča i sarafa Ješue, kome sam sačuvao koliko god se to moglo žargon njegova jezika.
U rukopisu mi se nalazi „Melun“, drugi roman Sarajeva, ali iz kasnijih vremena, iz vremena ekonomske krize iza prvog rata, agrarne reforme i drugih nesreća, koje su se bile sručile nad naš šeher.
Taj sam roman započeo prije Ali-paše, a vjerujem da ću prije njega završiti bar dva druga.
Sad pišem jedan obsežan roman u kom pokušavam dati razsulo begovstva i plemstva u Bosni, suton našeg feudalizma u okviru obćeg sutonu tog družtvenog uređenja u svietu. Naslova knjiga još nema, a vjerujem, da će biti obsežnija od Ali-paše, jer sam je zamislio napisati u tri knjige.
Jedan roman o borbi između ljubavi prema ženi i osjećanja odgovornosti pred umjetnošću, kog sam nazvao „Žuti karanfili“, također radim.
Osim toga sam napisao dramu „Rieka“.
Napišem i poneku pjesmu, a novele, bogami, ne stignem, iako oko svih nas vrve toliki tužni motivi iz ove težke ere naše drage Bosne.
Na koncu da napomenem.
Želio bih da moj roman uđe u naše porodice, za koje je prvenstveno i pisan, jer vjerujem da će na našu mladež djelovati odgojno.
