Hrvatski Fokus
Intervjui

Cjelovitost današnje Austrije plaćena je krvlju hrvatskih žrtava na Bleiburgu

Titini partizani odigrali i svoju mračnu ulogu u Hrvatskoj

 

Dr. Florian Thomas Rulitz austrijski je povjesničar koji se bavi istraživanjima zločina iz razdoblja poraća Drugoga svjetskoga rata na prostoru između Alpi i Jadrana. Istražuje i zločine jugoslavenske Udbe nad hrvatskim emigrantima. Njegova istraživanja nailaze na pozitivan odjek u međunarodnim historiografskim krugovima te se osim njemačkog objavljuju i na drugim svjetskim jezicima. Autor je knjige »Tragedija u Bleiburgu i Viktringu«.

  • »Od 8. svibnja do svojega odlaska 21. svibnja 1945. partizani su pokušali južnu Korušku pripojiti Jugoslaviji. Da tako brojne skupine antikomunističkih slavenskih izbjeglica nije bilo ondje, Britanci ne bi imali sredstava da pregovorima uvjere partizane da se povuku iz Koruške«

– Kratkovidnom i bešćutnom mogli bi s pravom hrvatski vjernici nazvati rezoluciju austrijskoga parlamenta kojom su 2020. godine komemoracija i molitveni spomen žrtava bleiburške tragedije i partizanskih poratnih zločina proglašeni »kofašističkim« skupom. Međutim, iste bi dvije riječi prema spornoj rezoluciji mogle biti upućene iz redova austrijskoga društva. Takav se zaključak može izvući na temelju knjige »Tragedija u Bleiburgu i Viktringu«, koju je austrijski povjesničar dr. Florian Rulitz napisao još prije desetak godina. Međutim, pravi povod za razgovor s dr. Rulitzom u Glasu Koncila uoči komemoracije bleiburške tragedije – čiji će se središnji dijelovi u svibnju događati u Hrvatskoj – bili su njegovi povjesničarski uvidi koji su itekako relevantni za hrvatske okolnosti.

  • Možete li otkriti svoje motive bavljenja temom Bleiburga i križnih putova? Kako je izgledao Vaš prvi susret s tom temom?

– Odrastao sam nekoliko kilometara od Bleiburga. Brat moga djeda Friedl Reiter iz Bleiburga, koji je jednoga hrvatskoga izbjeglicu spasio pred partizanima, pripovijedao mi je o Bleiburgu dok sam još bio dijete.

Jugoslavija je namjerno odredila kraj rata za datum 15. svibnja 1945. da bi prikrila počinjene pokolje

  • Kako zbog istraživanja bleiburške tragedije »kotirate« u austrijskoj javnosti? Jeste li bili »etiketirani« zbog svojega znanstvenoga interesa?

– Znanstveno sam dokazao da se velika završna bitka oko Bleiburga, kojom se službena socijalistička jugoslavenska povijesna doktrina bavila u brojnim knjigama partizana – kao što je ona Francija Strlea pod naslovom »Veliki finale na Koroškem« – nikada nije odigrala u takvu obliku. Bila je riječ o borbama u prolazu te o pokoljima koje su počinili partizani u tadašnjem austrijsko-jugoslavenskom graničnom području. Nemojmo zaboraviti na činjenicu da je Jugoslavija namjerno odredila kraj rata za datum 15. svibnja 1945. da bi prikrila počinjene masakre.

U Austriji također postoje udruge poput Koruške partizanske udruge i Prijatelja antifašističkoga otpora. Mojim znanstvenim opovrgavanjem starih socijalističko-jugoslavenskih predodžaba o »završnim bitkama« ili »velikim antifašističkim završnicama u Koruškoj« bili su nezadovoljni i neki ekstremni partizanski krugovi i »titonostalgičari« u Austriji. Nakon objave moje knjige slijedili su razni napadi, prijetnje i insinuacije iz tih maglovitih krugova, svojstvene starim metodama jugoslavenske Udbe. Čak je i austrijska kriminalistička policija istraživala spomenute krugove zbog prijetnja upućenih meni.

Širi znanstveni krugovi u inozemstvu jako su dobro primili moje istraživanje u knjizi »Tragedija u Bleiburgu i Viktringu«,  ali i u Austriji i Njemačkoj te u renomiranim znanstvenim platformama poput »H/Soz/Kult«, »Journal of Military History-USA« ili »European History Quarterly«. Dosad sam dobio vrlo dobre kritike i prikaze knjiga od više od deset renomiranih povjesničara. Snimljen je i film na austrijskoj javnoj televiziji ORF-u.

Hrvati su zaslužni što je Koruška ostala austrijska

  • U knjizi »Tragedija u Bleiburgu i Viktringu« iznosite prilično »opasnu« tezu. Tvrdite da je Koruška upravo zahvaljujući žrtvama Slavena (prije svega Hrvata i Slovenaca) u poratnim previranjima ostala u sastavu Austrije… Možete li našim čitateljima detaljnije pojasniti o čemu je riječ?

– U razdoblju od 8. svibnja do svoga odlaska 21. svibnja 1945. partizani su pokušali južnu Korušku pripojiti Jugoslaviji. U južnoj Koruškoj djelovali su i lokalni antifašistički partizanski oslobodilački odbori. Britanska vojska pokušala je staviti situaciju pod kontrolu i odraditi prljavi posao razmjene u rundama pregovora vođenim zasebno s Trećom i Četvrtom jugoslavenskom armijom. Britansko-jugoslavenski pregovori 15., 19. i 20. svibnja 1945. u Klagenfurtu postigli su cilj, što se može pratiti iz dokumenata onoga vremena – povlačenje partizanskih jedinica u zamjenu za povratak zarobljenika na Bleiburgu u Jugoslaviju. Da tako brojne skupine antikomunističkih slavenskih izbjeglica nije bilo u Koruškoj, Britanci ne bi imali sredstava da pregovorima uvjere partizane da se povuku iz Koruške. Dakle, dosljedno se može reći: slavenske antikomunističke izbjeglice morale su platiti krvavu cijenu da bi južna Koruška ostala u Austriji.

  • Iznenađujuća je stoga »ravnodušnost« austrijske politike prema bleiburškim komemoracijama. Kako komentirate nedavnu austrijsku politiku prema komemoracijama na Bleiburgu?

– Austrijska politika nema pojma o žrtvama Bleiburga i koju one važnost imaju za Hrvatsku. Austrijski su političari također manje upoznati s mračnom stranom partizana u Jugoslaviji. Nažalost, političare savjetuju vrlo jednostrani takozvani stručnjaci i njihova vještačenja.

Britanci su znali da Hrvate izručuju i da će ih poklati

  • Ostanimo još kratko na zbivanjima iz prijelomnoga svibnja 1945. godine. Teško je povjerovati u tvrdnju da britanski zapovjednici nisu znali u čije ruke predaju hrvatske zarobljenike. Možemo li danas govoriti o odgovornosti britanske strane za tragediju Bleiburga?

– Visoki britanski časnici najvjerojatnije su znali za izručenje zarobljenika u sigurnu smrt. Jedan od ključnih dokumenata je brzojav koji je britanski brigadir Toby Low poslao svim britanskim vojnicima na području Koruške. U njemu se kaže: »Svi jugoslavenski državljani koji se trenutačno nalaze na području vašega djelokruga bit će predani Titovim snagama što je prije moguće. Te vojne jedinice bit će odmah razoružane, ali ne će biti obaviještene o svojoj sudbini…«

  • I zločini su jednostavno – započeli?

– Mjesta zločina nad Hrvatima protežu se u dužini od gotovo 100 kilometara od Bleiburškoga polja do Viktrinškoga polja kod Klagenfurta. Austrijsko-koruški sigurnosni izvori i zapisnici ekshumacija i ponovnoga pokapanja posmrtnih ostataka mrtvih govore o dokazima da su hrvatske i slovenske izbjeglice oko ruba logora u Bleiburgu i Viktringu već bile ubijene. Brojna područja u južnoj Koruškoj oko logora okupirali su partizani i bilo je izvan nadzora Britanaca. To je vidljivo i iz arhivskih izvora austrijske žandarmerije, župnih ureda i policije. U školi u gradiću Faak am Seeu pedesetak ljudi sjekirama su odrubljene glave. Izbjeglice su mučene u dvorištima s takozvanim janjičarskim rukavicama (ruka se uranjala u kipuću vodu). Pažljivi čitatelj će u mojoj knjizi pronaći i opis kako su srpski partizani jednom zarobljenom ustaši – kao prascu – derali kožu sa živog tijela. Gdje god su se u južnoj Koruškoj pojavile postrojbe Sime Dubajića (11. dalmatinska brigada) i Milana Baste (51. vojvođanska divizija), odmah je dolazilo do brojnih zlostavljanja i pokolja, iza kojih su ostajala i zvjerski izmrcvarena tijela. Od Bleiburga južno od Drave preko Klagenfurta kod mosta na Gurku (Grafensteiner Feld) do Viktrinškoga polja sjeverno od Drave, također postoji niz pojedinačnih i masovnih grobnica. Masovna grobnica na istoku Klagenfurta u Gurnitzu kod mosta na Gurku, primjerice, s 51 ubijenom osobom. U masovnoj grobnici u Ferlachu/Glainachu leže posmrtni ostaci triju djevojki i 13 muških izbjeglica. Brojna partizanska ubojstva Hrvata u Austriji izašla su na vidjelo u suvremenim izvorima i izvješćima o ekshumacijama iz 50-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća.

Do danas je locirano ukupno 350 poratnih žrtava pokopanih na katoličkim i vojnim grobljima u Austriji. Prema suvremenim podacima, oko 1000 hrvatskih ljudi ubijeno je već na teritoriju Austrije, a mnogi su leševi potom kamionima i vlakovima odvezeni u masovnu grobnicu u Leše u Sloveniji, što je oko šest kilometara od Bleiburškoga polja. U međuvremenu je prema slovenskim istraživanjima u Lešu pronađeno 700 posmrtnih ostataka.

Nakon što su u Koruškoj predani  partizanima, desetci tisuća izbjeglica tada su na jugoslavenskom teritoriju sustavno likvidirale komunističke specijalne jedinice OZNA-e. Nažalost, niti jedna hrvatska državna institucija nije se pobrinula za daljnju identifikaciju i zbrinjavanje poginulih i grobova, iako postoje načini da se to učini.

Tijek događaja na austrijskom jugu Koruške i u Sloveniji ne ostavlja dvojbu da je fizičko uništenje velikoga dijela hrvatskoga naroda unaprijed pripremilo rukovodstvo KPJ i Josip Broz Tito. Jedinice su precizno koordinirane i s tim su zadatkom bile upućene u Korušku. 

Bila je to najveća tragedija hrvatskog naroda

  • S obzirom na broj ubijenih i mučenih, Bleiburg i križne putove nazivate najvećom tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda. Bleiburg uspoređujete i s Katinskom šumom. Međutim, što Vam kao inozemnomu povjesničaru govori činjenica da se Bleiburgom i poratnim zločinima komunističkoga režima na znanstveno utemeljen i sustavan način danas bavi – tek nekolicina hrvatskih povjesničara?

– Titovi poslijeratni zločini najveći su masakr u Europi nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Ne, uopće me ne čudi činjenica da je nemali broj suvremenih hrvatskih povjesničara slijep kada su u pitanju partizanski zločini – jer dosta je današnjih hrvatskih povjesničara socijalizirano još u socijalizmu. Zato velik dio hrvatske historiografije, koji je zapravo izrastao na komunističko-socijalističkoj doktrini, želi održati mit o Titu. Stoga ti krugovi ne žele znanstvenu analizu i izvorna istraživanja događaja iz svibnja 1945. godine i o žrtvama Bleiburga. Jer ako se provede ozbiljna istraga, trebali bi biti imenovani svi zločini.

Tito je imao svoje zasluge u otporu protiv nacionalsocijalizma i talijanskih okupatora, ali treba konačno razotkriti njegovu mračnu stranu i odgovornost za masovne zločine. Hrvatski znanstvenici mogu se naći pod pritiskom mita o Titovu kultu. On je još itekako prisutan u Hrvatskoj i on se primjerice nesramežljivo predstavlja stranim turistima u Titovoj ljetnoj rezidenciji na Brijunima. Kad sam 2018. godine, pripremajući se za izdavanje knjige »Tragedija u Bleiburgu i Viktringu«, u sklopu povijesno-filmskoga dokumentacijskoga i terenskoga istraživačkoga rada posjetio Titovu ljetnu rezidenciju na Brijunima, prvi sam put shvatio razmjere povijesnoga neznanja. A posredno sam mogao shvatiti i sadašnje stanje u Hrvatskoj, gdje do danas nije donesena nikakva nova ocjena Titova djela. Na hrvatskim Brijunima, u Istri, Tito se i danas predstavlja i prikazuje kao heroj hrvatskoga naroda, bez ikakvih znanstvenih komentara i argumenata. Desetci tisuća turista tijekom cijele godine posjećuju tu Titovu »predstavu« – ni riječi o njegovim zločinima, ni riječi o žrtvama Bleiburga. 

  • Kojemu dijelu hrvatskih političkih institucija pripada odgovornost za utvrđivanje elementarnih činjenica o bleiburškoj tragediji? Je li pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškim komemoracijama dovoljno?

– Za mene je to samo djelomično razvidno, bave li se hrvatske institucije bleiburškom tragedijom. Dugi niz godina komemoracija je bila u rukama Počasnoga bleiburškoga voda, s kojim sam jako dobro surađivao. Očekivati je da državne institucije, primjerice, u povodu bleiburške godišnjice organiziraju barem jedan simpozij, na kojem bi se iznijele najnovije znanstvene spoznaje. Moram dodati da se stalno otkrivaju novi dokumenti koji bacaju novo svjetlo na tu mučnu tragediju.

Katolička Crkva ima pravo moliti se na Bleiburgu

  • Kako kao povjesničar vrjednujete napore koje u čuvanju spomena na bleiburške žrtve i poratne marševe smrti komemoracijama i misama za ubijene ulaže Katolička Crkva?

– Posebno je Katolička Crkva u Jugoslaviji morala izdržati teror »nove klase«, i to u okolnostima apsolutne socijalističke i anticrkvene diktature. Znamo za svećenike i sjemeništarce ubijene u svibnju 1945. kada su jugoslavenski socijalisti preuzeli vlast. Teror je trajao sve do raspada Jugoslavije. Napose iz perspektive kršćanskoga dostojanstva potpuno je razumljivo moliti se i spominjati ubijene na Bleiburgu. 

  • U svojoj knjizi postavljate razliku između antifašizma kao vojnoga otpora okupaciji sila Osovine u vrijeme rata te umjetno stvorenoga »antifašizma«. Čini se da je spomenuti prividni »antifašizam« i danas dovoljno snažan da u javnosti i medijima »postavlja standarde« čije bi se žrtve iz Drugoga svjetskoga rata trebale komemorirati, a čije bi se žrtve trebale jednostavno zaboraviti…

– Da, u tom pogledu moramo napraviti razliku. Nacionalni antifašistički pokret, recimo to tako, »Hebrangova usmjerenja«, koji je djelovao u Dalmaciji i Istri, želio je osloboditi hrvatsku zemlju od talijanskoga okupatora. U tom su se okviru mnogi nacionalni hrvatski antifašisti pridružili partizanima da bi prekinuli fašističku okupatorsku politiku Talijana. Ali u međuvremenu ne treba izostaviti ni činjenicu da su Titovi partizani odigrali i svoju mračnu ulogu u Hrvatskoj. Od 1945. do 1990. u Jugoslaviji se povijest prikazivala samo iz komunističke perspektive. U komunističkom narativu to je zvučalo otprilike: s jedne strane bili su kvislinzi, katolički nacionalisti, ratni zločinci i reakcionari svih vrsta, ukratko svi koji nisu plesali s antifašizmom partizana i komunista. S druge strane blistali su partizanski borci za slobodu, napredni komunisti, radni ljudi i poštena inteligencija. No zapravo dogodilo se to da za mnoge Hrvate – a i neke druge južnoslavenske narode, posebno Slovence – završetak Drugoga svjetskoga rata nije značio oslobođenje, nego novu komunističku okupaciju, koja je došla nakon okupacije u vrijeme NDH, nacista i fašista. Dakle dogodio se zjapeći jaz između školskih lekcija koje su govorile o socijalističkim bajkama i otrježnjujuće stvarnosti. Na nastavi povijest Hrvati, ali i Slovenci i ostali narodi u Jugoslaviji, učili su samo pozitivne stvari o partizanima i maršalu Titu. O »herojskoj« četverogodišnjoj borbi, »oslobođenju« zemlje i izgradnji socijalizma. Partizani su se činili kao pravi »anđeli«.

Marino Erceg, https://www.glas-koncila.hr/austrijski-povjesnicar-dr-florian-thomas-rulitz-cjelovitost-danasnje-austrije-placena-je-krvlju-hrvatskih-zrtava-na-bleiburgu/

Povezane objave

U filmovima treba izazivati određene emocije i dopuštati mašti da te obuzme

hrvatski-fokus

Hrvatsko pravosuđe je leglo kriminala!

HF

Pogubna ostavština Frankfurtske škole

HF

Crtež je osnova svega

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više