Hrvatska krv je tekla za tuđinca, stoljećima, riekama
Književni lik Ivana A. Milićevića – Nakon svečane proslave njegovog 75. Rođendana – Prof. Alija Nametak, „Osvit“, Sarajevo, broj 103, 13. veljače 1944.
Stoljećima razdieljeni na nekoliko vjera, a politički razkomadani u tri velika imperija, nije čudo, da se nismo poznavali koliko je trebalo, iako smo se poštovali, jer smo bili junaci, a nekad smo se tukli do zatora, sebi na štetu, tuđinu na radost. To je bila kleta sudbina hrvatskog naroda od petnaestog stoljeća pa sve do austrijske okupacije ovih zemalja.
Odgajani smo za vjeru, a borili smo se bilo za sultana, bilo za dužda ili ćesara. Hrvatska krv je tekla za tuđinca, stoljećima, riekama.
Pošavši od tradicionalne književnosti pa kroz umjetnu sve do Luke Botića odražava te to neprijateljsko držanje jednokrvne braće a različitih konfesija.
Tek Luka Botić, prvi u hrvatskoj književnosti, shvaća, da je osnovni zakon održanja našega naroda, da pripadnici islama i kršćanstva žive u međusobnoj snošljivosti i ljubavi. Doduše i jedan mnogo raniji pjesnik, Muhamed Hevaji Uskufi, rođani Tuzlak, pisac prvog tursko-hrvatskog rječnika iz godine 1631. osjeća jedinstvo svih Hrvata.
Botić je „Dilber Hasanom“, „Pobratimstvom“ i „Biednom Marom“ probio led u ispravnijem gledanju kršćanskih Hrvata na Hrvate muslimane u Bosni, pa srećom nije ostao usamljen. Kome već nisu poznate misli Otca Domovine Dra Ante Siarčevića o hrvatskim muslimanima. Za njim sliedi Josip Eugen Tomić, koji divnom ljubavlju prikazuje „Zmaja od Bosne“ i „Eminaginu ljubu“. Onda dolaze Ivan Lepušić, naš slavljenik Ivan Milićević, nedavno umrli Ferdo Vrbanić, poznatiji pod književnim imenom Ferid Maglajlić, Milan Ogrizović, Mato Hanžeković i drugi.
Među njima počastno mjesto zauzima naš Slavljenik, jer je cieli svoj viek proveo u častnom nacionalnom i kulturnom radu, osjećajući iskreno i radeći neumorno za Hrvate obiju vjera. Da bi to i vanjskim znakom pokazao, uzima on uz svoje kršćansko ime Ivan i muslimansko Aziz.
Nije česta pojava, da se dvojica književnika sdruže i zajednički pišu, ali je takva pojava uviek zanimljiva osobito za književne h|storike i kritike. Eno u francuzkoj književnosti velikih imena Alexandre Dumas i sin i Braća Goncourt, u nas Milan Ogrizović piše jednu dramu u zajednici s Andrijom Miičinovićem, a jednu sa Zvonimirom Vukelićem, u novijoj svjetskoj dramatici se nađu često po dvojica književnika, ali ovakvi literarni brakovi najviše puta su merkantilne prirode.
Častnu iznimku u hrvatskoj književnosti čini radna zajednica Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Milićević, koji književno nastupaju pod imenom Osman-Aziz. Zato, pristupajući književnom djelu bilo Osmana Hadžića bilo Ivana Milićevića moramo ih uzimati kao jednu književnu radnu zajednicu, kao Osmana Aziza, jer naučni i drugi publicistički rad svakog pojedinog ide pod imenom Hadžić ili Milićević i nosi posebne njihove značajke: Milićević je produktivan osobito u prikazima hrvatskih kulturnih napora u Bosni i Hercegovini, odlikujući se nekim familijarnim načinom prikazivanja stvari, dok je Hadžić nekad razdražljiv („Papirnati križari“), nekad filozofski dubok ponirući u bit stvari („Muhamed i Koran“), ali sa značajkama francuzkog razpjevanog stila.
Nabrojit ću ovdje veće i sitnije njihove zajedničke književne beletrističke radove redom kako su izlazili: „Kum Ivanko“, „Divojka Janja“, „Guske izvan vode“, „Čekaonica četvrtog razreda“, „Najumniji ljudi na svietu“, „Dindaš i dindaši“, „Držte ga tamo, ne pušćite amo“, „Mali ili veliki“, „Mula Lutvija“, „Djeca nevolje“, „Nakon tri godine“, „Jednaki nazori“, „Zločinci“, „Bolestnici“, „Zališni ljudi“, „Na Neretvi“, „Sve se zaboravlja“ (ili „Omerbeg i Aiša“), „Među dva svieta“, „Molitva — san mladića“, „Trule dubine“ i romani „Bez svrhe“ i „Bez nade“.
Posebno je Ivan napisao i tiskao sam, bez suradnje s Hadžićem, a pod imenima Aziz Hercegovac, Ibni Mostari ili Ivan Milićević: „Izselio se“, „Mnogopoštovani“, „Tko pod bratom jamu kopa, sam će u nju pasti“, „Stambulski gost“, „Pravedan sud“ i „U vinogradu“.
Ideoložki su najznačajniji” njihovi romani „Bez svrhe“ i „Bez nade“, u kojima su iznieti nazori o družtvenim bolestima svoga vremena
u muslimanskom dielu hrvatskog naroda, te u posljednjoj pripoviesti iz zbirke „Na pragu novog doba“: „Molitva — san mladića“, koja već i nije beletrističko djelo nego program stranke Prava u literarnoj formi.
Roman „Bez nade“ ima građu iz mostarskog života. Mlada i liepa Đulsa razvija se pod brižnim majčinim nadzorom u dobru i nježnu djevojku, a uz nju rastu i dva brata: stariji Mehmedalija i mlađi od nje Meho. To je slika porodične sreće jedne imućne kuće. Otac Alaga ugledan ja i poštovan domaćin. Ali prilike se mienjaju. U Mostar dolaze austrijske vlasti, nastaju nova vremena i promjene, s kojima se Alaga ne može pomiriti, te u njemu dozrieva misao, da se izseli. I dok on saziva u svojoj kući siela gubeći vrieme u dugim razgovorima a sa svojim istomišljenicima, njegov sin Mehmedalija, bez stroga otčeva nadzora, ne bojeći se majke i ne slušajući njenih savjeta zapada u pokvareno društvo, s kojim noću pije i karta, padajući iz strasti u strast, pokrade otcu neki novac i dospije u zatvor.
U takvim prilikama u Đulsi se budi prva ljubav i ona sanja o sreći u braku s čestitim mladićem Hilmom.
Kolika razlika u Hilminu odgoju i njezine braće! Pošteni i napredni Omer efendija odgaja sina u novom duhu i sprema ga da kao dobar musliman bude čovjek rada i napredka. Alaga se i dalje zapušta, ne radi ništa, nego rasprodaje malo po malo imetak, imanje mu propada, a porodica strada.
I mlađi mu je sin prepušten samom sebi, te ga ulica odgaja, jer se majka zabrinula i zabavila Đulsom, kojoj je otac uoči samog vjenčanja zabranio, da se sastaje s Hilmom samo zato, šio ga je vidio u „uzkim kaurskim haljinama“, te ga zbog toga proglasio „izdajicom dina“. I Hilmo i Đulsa pate, ali se Alaga ne obazire na to, nego Đulsu vjenča sa „pravog Turčina“, Salku, koji mu je pokvario sina, a u braku nastavio bećarski život, pijući, kartajući se i tukući nesretnu Đulsu. Izmorena brigama i poniženjima, što ih je doživjela zbog Mehmedalije, razbolje se Đulsina majka, a kad joj se utopi Meho, ona umre. Istoga dana, kad su joj iznosili mrtvu majku, ostade i Đulsa udovicom. Vraćajući se pjani iz krčme Salko, Mehmedalija i druga dvojica nekih mladića, jedan od njih zbog neke svađe ubije Mehmedalijinim nožem Salku, a Mehmedaliju rani, te dozvavši sviet označi Mehmedaliju kao ubojicu i pobjegne. Mehmedalija je kasnije osuđen na trinaest godina tamnice.
Alaga je morao prodati i posljednju kuću sa dug, te se sa Đulsom preseli u skromnu kućicu, da završi dane kajući se kao zločinac svoje porodice, sviestan da je odgojio sina, da ga zatvore u tamnicu, da je pospješio — premda nehotice — smrt svoje žene i upropastio Đulsinu sreću.
Pekla ga je savjest i satrven pao je na postelju, da se više s nje ne digne, a Đulsa ostade i bez matere, i bez braće, ostade i bez svega, ostade sama samcata bas nade.
U romanu „Bez svrhe“ iznesen je životopis mladog Adila, koga želja za naukom iz Mostara dovodi u sarajevsku medresu i ta — a učmaloj i zaostaloj sredini — od dobra, plemenita, živahna i ambiciozna mladića postepeno postaje čovjek skučena duha, sumrtli softa; dok konačno ne dotjera svojim porocima dotle, da bude istjeran iz medrese.
Odlazi zatim u Carigrad u medresu, ali se ni tamo ne zadrža, nego se „upisao u policiju“, te tako završava karieru onaj, koji se kao dječak rasplinjavao od sreće i zadovoljstva na samu pomisao videći se u mašti gotovim hodžom, koji u jednoj mostarskoj džamiji obavlja molitvu.
Tu je zanimljivo i vjerno opisan život u medresi, gdje većina’ mladića propada, provodeći život u neradu, ne oplemenivši duh niti stekavši znanja. Samo se neki od njih duhom i snagom volje uzdižu, te se odhrvu i postaju koristni članovi društva — djelujući odgojno svojim primjerom i na druge još nepokvarene mladiće. To je učitelj Fehim, koji krči putove boljem i naprednijem životu društva i porodice, jer će istom nove generacije ispravljati griehe i propuste starih, „koji su bili na – svietu, da samo produže rod, ali koji sa živili inače bez svakoga razloga, bez svake svrhe!“
Milićević radi književno u vremenu, kad je romantizam u hrvatskoj književnosti već precvao, kad su na uzponu najjači predstavnici hrvatskog realizma i kad je već „Moderna“ na pomolu. Odatle u njegovim djelima mješavina romantizma i realizma.
Već sam nacionalni zanos pripada romantizmu kao jedna od bitnih, njegovih značajki, a onda crtanje ljudi crno-bielo, jer su ili samo dobri ili samo mračno zli, a srednjih nema, dok je u životu baš obratno, pokazuje, da njegov književni rad sadržajno pripada romantizmu kao jedan od zadnjih njegovih izdanaka. U vanjskom pak opisu ljudi i prirode Milićević ili Osman-Aziz jest realist, koji nam ih književno donosi kao fotografija bez retuša.
Njemački učenjak, slavist, profesor Maximilian Braun, koji je ovdje pred desetak godina na terrainu studirao našu književnost, u knjizi „Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slawen in Bosnien und Herzegovina“ (Leipzig 1934.), piše o književnom radu Osmana-Aziza uz citiranje karakterističnih odlomaka iz njihovih djela:
„Naročitu dalekosežnu suglasnost pokazuje obrada problema moderne kulture: teorija »novog oružja« znači i kod Osmana-Aziza osnovu; dok je kod Bašagića ideja kao takva u čistoj kulturi dala čitaoca, dotle Osman-Aziz rade prije svega s primjerima povađenim iz života, pozitivne i negativne vrste, s ljudskim likovima i sudbinama.
Posve je sličan odnos obojice pjesnika (književno se Osman-Aziz moraju ocienili kao jedna ličnost) na području islamske nauke, samo što je ovdje razlika ne samo u tehnici, nego što se također jasno osjeća razlika u intenzitetu. To je uostalom i posve prirodno, jer je Osman N. Hadžić istodobno poznat ne samo kao islamolog, koji se bavi problemom islamskog naziranja ne samo beletristički, nego ga razčinjava također s mnogobrojnim popularno naučnim člancima („Behar“). Sitničav formalizam ortodoksnih prikazuje se u svoj svojoj grotesknoj prenapetosti i suprotstavlja se patriotskom htienju onih, koji rezoniraju.
Nacionalno pitanje je u stvari središnji problem ideologije Osmana-Aziza, dosada obrađena pitanja sile skoro na to, da čovjek bude zaveden u ovom velikom sliedu misli, a s druge strane proizlazi iz ovih posljednjih cieli niz naročito važnih zaključaka („Bez nade“ — str. 77.—78.; str. 179.).“
Braun iznosi te citate, koji su našim čitaocima poznati, jer je naš slavljenik i danas rado čitani autor, pa završava: „To više nije popratni motiv islamsko-lokalnog patriotizma i samosviesti, kao što je to barem literarno kod Bašagića slučaj, nego je to historijski doživljaj od naročite dubine i snažnog utiska.
Kao što se iz ovih primjera vidi, ovakvo postavljanje pitanja sili nas također k jednom jasnom rješenju drugog težkog pitanja: odnosa s Turskom. Poviestna zajednica s Turskom gledana je kao jednom za vazda riešenom, sve sanjarije koje se na nju odnose nemilosrdno se uklanjaju u područje bezsmislene i opasne utopije; ali se zato i sve separatističke borbe izraslih antipatija bacaju u staro gvožđe i dok se na jednoj strani povlači jasna razdvojena crta između sebe i negdašnjih vlastodržaca, pruža im se istodobno preko novostvorenih granica ruka za novi način idealne radne zajednice u ime jednog istog islamsko-naprednog kulturnog ideala.“
