Mehmedbeg nije rođeni siromah. Prije nego što se oženio s Elmom, trajali su još begluci i trećine, subaše i služkinje, a Mehmedbeg je, kao i svako begče, živio u rahatluku i obilju
KROZ VIHOR ŽIVOTA – Odlomak iz romana „Između dva rata“ – Husein Muradbegović, „Osvit“, Sarajevo, broj 66/67, 2. siječnja 1944.
- DIO – MEHMEDBEG
Mehmedbeg nije rođeni siromah. Prije nego što se oženio s Elmom, trajali su još begluci i trećine, subaše i služkinje, a Mehmedbeg je, kao i svako begče, živio u rahatluku i obilju, što mu ga je tako izdašno pružala očevina, pa se još kao momak od toga silnog rahatluka i bezbrižnosti toliko razpojasao, a u neko vrieme osilio i razgoropadio, da ni sam više nije znao što bi započeo, pa da čaršiji i ostalim bezima u njoj što više naprkosi.
Pa čim?
Svačim!
Takva mu je bila narav. U tome je uživao.
Ali prema siromašnijim i slabijim od sebe nije bio takav, jer to, napokon, ni po shvaćanju Mehmedbegovu ne bi ni bilo junačtvo: iztresati gaće nad slabijim i siromašnijim od sebe. Naprotiv, njega je sirotinja nazivala svojom majkom radi navike njegove, da sve, što ima, od sebe daje drugima, pa i sirotinji, koja je bila prisiljena da pruža ruku…
Da ga smire, roditelji ga oženiše još vrlo mlada plemićkom, hanumom, kako to i priliči njemu, pravom begčetu, ali on nakon nepun mjesec dana i bez ičijeg pitanja pusti ženu, pa za inad svojim roditeljima i ostalim bezima u gradu, na sliepo i na prečac, u piću, oženi se drugom…
Koliko li bijaše razočaranje za njega kad vidje, da mu je poturena starija sestra mjesto mlađe, djevojka starija i od njega samoga.
Na zaprepaštenje sviju ljudi, a najviše svojih roditelja, da se osveti svome puncu i punici, Fetahbegu i njegovoj ženi, on se na ženu, na svoju vjenčanu ženu, oženi običnom seljankom. To je tek bio bič i pravi udarac svima…
Sad su tek i njegovi roditelji i svi bezi u mjestu, pa i ostali ljudi, prijatelji obitelji Mehmedbegove, uvidjeli, da se njegovoj volji, bez neke sile, ne može stati u kraj.
I svi digoše ruke od njega…
Ni s ovom ženitbom Mehmedbeg nije imao sreće. Za nepune dvie godine žena mu umrije. Mehmedbega žalost prebi, jer se već i on bijaše nasitio tih doživljaja, a da svojoj nemirnoj krvi nije našao mira. Sve je to toliko utjecalo na njega, da se konačno odao piću.
Rekoše, da je potoke rakije sručio u se.
Opijao se do iznemoglosti i tako u piću, poslije smrti svojih roditelja, odpočeo prodavati u bezcienje svoje zemlje i naslieđene begluke … Ovome Čalučak, drugome Hrnjičku, trećem Zurkušu, pa Malušu i tako redom.
Zna se, a o tome i dan-danas kolaju u njegovu rodnom mjestu pripoviesti, kako je Mehmedbeg — provodeći agrarnu reformu i rješavajući kmetsko pitanje na svojim beglucima i to prije nego li se o tim pitanjima u Bosni i u snu snilo, — sav svoj imetak, svu svoju očevinu razkućio. I osto go ko prst!
