Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

(E)P(R)ILOG – Priča o Martini je i priča o Novom Sadu

Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.

Denis Peričić

Priča o Martini je i priča o Novom Sadu, jer se život pojedinca u bilo kojemu mjestu ne može odvojiti od života tog mjesta, kao ni život mjesta od života svojih mještana. Priča o Novom Sadu govori i da je trebalo sve vrijeme, odmah i stalno, i danas, ispravljati sve ono što se nekom naknadnom pameću više neće moći ispraviti, i tako spriječi da, tko zna po koji put, ovaj grad bude uništavan.

Već u startu priča o Novom Sadu, gradu koji nastaje tek unazad nekoliko stotina godina je falična, jer Novi Sad ima svoju daleko dužu i daleko puniju povijest. Ona ne počinje protjerivanjem turskih osvajača sa ovih opustošenih prostora 1687. godine od strane austrijskog nadvojvode Karla Lotarinškog, kada, nakon izgradnje Petrovaradinske tvrđave, odnosno gradnjom njezine utvrde na lijevoj obali Dunava zvanom Brukšanc ili Petrovaradinski Šanac, ovaj prostor naseljavaju pretežno Srbi.

To mjesto se tada spominje kao Neu Satz, kako su Nijemci preveli njegov naziv „Novi Sad“ (novi zasad), a kako ga je zvala većina njegovih žitelja uz naziv „Racka varoš“, ali ono ne može biti početak povijesti naselja koje je stoljećima, pa i tisućljećima bilo tu gdje je i danas, sa središtem kod današnje Katoličke porte, pružajući se daleko uz Temerinski put.

Naime, arheološki nalazi kod Temerinske petlje govore o naselju starčevačke kulture iz srednjega i kasnoga brončanog doba, koje se prostire od Sajlova sve do Hanskog placa, današnjeg dvorišta Matice srpske. No, na ovom prostoru zbog stalnih ratova i pustošenja, naselje nema kontinuitet. To je njegova karakteristika i kasnije u vrijeme Rimskog carstva. S graničnim položajem u ovoj moćnoj državi i najezdama silnih barbarskih naroda na nju, naselje nije moglo nikako opstati u kontinuitetu, a takvo stanje se proteže i kroz srednji vijek.

Prvi spisi kažu da je na mjestu današnje Katedrale 1100. godine postojala katolička crkva sa grobljem i velikim naseljem uz njega i to bi zapravo trebala biti polazna točka povijesti današnjega grada Novog Sada.

Naselje je, zajedno s crkvom, uništeno u najezdi Tatara u XIII. stoljeću, ali je vrlo brzo poslije toga obnovljeno i izgrađena je nova crkva.

Zbog blizine Dunava u ovome naselju su se održavali daleko poznati vašari i ono se tada zvalo Vásáros Várad. Ovo naselje, zajedno s tom novom crkvom, ponovno su uništili Turci 1526. godine. Njemu je tada, po tko zna koji put, prekinuta nit života, ali nakon sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine ovaj kraj je konačno i formalno oslobođen od turskih pustošenja. Zahvaljujući Petrovaradinu kao tada već formiranome naselju i jednoj od najvećih utvrda tadašnje Europe, stalno punom vojske sa svojim potrebama, u njegovu blizinu preko Dunava dolaze zanatlije u potrazi za poslom, i ovaj prostor ponovno, već po tko zna koji put, oživljava.

U Vásáros Váradu se 1719. godine na mjestu stare crkve ponovno gradi nova i naziva se Crkva Imena Marijina, u kojoj se 12. rujna slavi blagdan na sjećanje kada su branitelji Beča pri turskoj opsadi 1686. godine prizivali u pomoć Bogorodicu da im pomogne. Ova crkva je bila dva puta veća od prethodne ali dva puta manja od današnje katedrale.

Ažurnost Austro-Ugarske u podizanju i obnavljanju crkava ne treba pripisivati ​​samo dubokoj religioznosti već ona proistječe i iz početka vođenja državnih knjiga s osnovnim podacima o stanovništvu, a koje su bile upravo pri crkvama.

Današnja crkva, koju svi zovu Katedrala, iako to nije, izgrađena je 1895. godine. Ona je nezamjenjivi simbol trajanja ovoga grada u svakom smislu: povijesnom, arhitektonskom, vjerskom i dr.

Ispred Katedrale, na pijaci koja je tada bila u samom centru grada, postavljen je 1781. godine barokni spomenik Sveto Trojstvo, visok 20 metara, rijedak ukrasni primjerak monumentalne sakralne umjetnosti. Obelisk je trebao sačuvati Novi Sad od kuge, strašne bolesti koja je stoljećima satirala stanovništvo mnogih europskih gradova, i tadašnje Novosađane nitko nije mogao uvjeriti da ih upravo on nije spasio od kuge. Generacije su s poštovanjem gledale u Sveto Trojstvo, a onda su došli komunisti i sklonili spomenik. Njegovi ostaci odnešeni su negdje  na Telep, novoadsko predgrađe, odakle im se gubi trag.

A temeljna istraživanja pokazuju i da je prije naziva grada Petrovaradinski Šanac, Racka varoš ili Novi Sad, postojalo, nešto uzvodnije, ali također na lijevoj obali Dunava, seoce po imenu Croaten DorfF (Hrvatsko Selo). Zapisi kažu da su se Hrvati, stanovnici tog naselja, bavili lađarstvom, odnosno održavanjem pontona i otvaranjem i zatvaranjem plovnog puta, te ribarstvom.

Na karti objavljenoj u knjizi Ime i prezime Novi Sad (Prometej, Novi Sad, 2010.) vidi se ime naselja Croaten dorff (označeno s *), kao i centar tadašnjega Novog Sada, odnosno VásárosVárada, na mjestu gdje se put iz Petrovaradina račva za Futog i Temerin.

U knjizi Zorana Kneževa iz 2017. godine pod nazivom Novi Sad, priče iz prošlosti objavljena je karta koja bilježi Village des Croates (Hrvatsko Selo), koje se u protokolima magistrata naziva Pagellum Croaticum, ili još i Fischdorff, dok se sam današnji Novi Sad naziva Razenstatt (Srpski Grad), jer u njemu tada ima najviše srpskog stanovništva.

Dakle, naziv Kroatendorf ili Village des Croates (Hrvatsko Selo) i naziv današnjeg Novog Sada kao Ratzenstadta (Srpskoga grada) su egzistirali u isto vrijeme, što se ne smije zanemariti, posebno ako se to vrijeme uzme za polaznu točku pisanja povijesti današnjega Novog Sada.

A od tada slijedi vrijeme velikog razvoja naselja na ovom prostoru, sa središtem, kao i uvijek, na mjestu Katoličke porte.

Dobivanjem statusa slobodnoga grada, otkupom od 80.000 forinti od carice Marije Terezije, 1. veljače 1749. godine grad nosi naziv Neoplanta. Ovim gradom s 4620 stanovnika počinje upravljati slobodno izabrani Magistrat. Dogovoreno je da se naizmjenično na čelnim funkcijama izmjenjuju pravoslavac i katolik, s obzirom na sastav stanovništva (Mađari, Srbi, Hrvati i drugi). Original Povelje o Neoplanti kao slobodnom gradu je nestao.

Danas, dvadeset i pet godina nakon bombardiranja Novog Sada, u njemu nema nema više nikoga ni sličnog jednoj Martini. Tu je neki novi, sasvim drugačiji svijet, ali koji mora znati da je naknadna pamet uvijek samo krvava osveta vremena… (kraj romana)

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Komemoracija bez mise ne ide

HF

Prilog hrvatskomu emigrantskomu žrtvoslovlju

hrvatski-fokus

Manjinska vijeća i politika u zrcalu znanosti

HF

Pojačano useljavanje stranaca

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više