Novi odnosi na Bliskom istoku i šire nakon ubojstva iranskoga predsjednika Raisija
Globalni i regionalni odjeci kineskog posredovanja između Saudijske Arabije i Irana odjekivat će još neko vrijeme. Kina je najavila svoj prvi diplomatski iskorak na Bliskom istoku i predstavila vjerodajnice kao jamac dobrosusjedskih sporazuma, mira, suradnje i sigurnosnih aranžmana koji ograničavaju razmjere posredničkih ratova i nasilnih sukoba koji su rezultat loših odnosa dviju najvažnijih zemalja Zaljeva, Saudijske Arabije i Irana.
U narednim danima Kina će morati jasno definirati je li spremna postupno proširiti opseg svog posredovanja i jamstva izvan Zaljeva i krenuti prema ratovima i drugim sukobima koji su iscrpili narode Bliskog istoka i koje SAD, europske zemlje i Rusija nisu uspjele okončati ili pokrenuti ozbiljne pregovaračke procese za kontrolu.
Ovdje se ne spominje samo aktualni sukob u Siriji i politički zastoj u Libanonu i, u manjoj mjeri, Irak, već i palestinski cilj, koji svjedoči ozbiljnoj eskalaciji zbog politike nagodbe, raseljavanja i nasilja naseljenika nad Palestincima u istočnom Jeruzalemu i na Zapadnoj obali. To je također zbog političkog i sigurnosnog pokrića koje pruža desničarska vlada ekstremista, na čelu s Benjaminom Netanyahuom, za ove zločine koji i dalje poništavaju rješenje dviju država i pretvaraju ga u propuštene prilike.
Spor oko Gaze i Hamasa
Suočene sa svim tim, zapadne sile – koje predstavljaju SAD i EU – nisu učinile ništa drugo nego verbalno osudile aktivnosti namire i zločine doseljenika, koji su došli do zastrašujućeg ponora podmetanjem požara i napada, bez nametanja sankcija koje bi mogle odvratiti aroganciju Izraela.
Zapadne sile nisu imale ništa za reći na diplomatskoj razini osim čestih spominjanja potrebe pridržavanja rješenja dviju država, važnosti sigurnosne suradnje između izraelske vlade i Palestinske samouprave te prioriteta rada na smanjenju nasilja i poboljšanju gospodarskih i životnih uvjeta u Jeruzalemu, na Zapadnoj obali i u Gazi.
Ukratko, Zapad nema nikakva diplomatska rješenja ili nove pregovaračke prijedloge za trenutnu eskalaciju u vezi s palestinskim pitanjem, a sada se nada da će sveti mjesec Ramazan proći bez povećanja nasilja između doseljenika i nekih palestinskih frakcija, bez rasplamsavanja u džamiji Al-Aqsa i oko nje, i bez izraelskog ministra Itamara Ben-Gvira i njegovih sličnih u vladi koji izazivaju osjećaje Palestinaca, Arapa i muslimana izvan Palestine.
Želi li Kina upotrijebiti svoje diplomatske alate i brojne kartice u regiji Bliskog istoka kako bi pomogla u kontroli trenutne eskalacije na okupiranim palestinskim područjima i tražila rješenja za sukob koji traje već gotovo cijelo stoljeće? Kina ima važne i zapošljive kartice, koje su uglavnom karte njezinih snažnih gospodarskih i trgovinskih odnosa sa svim stranama, te dojam prisutan među Palestincima i Izraelcima u vezi s neutralnošću Kine i nepostojanjem njezine ideološke i političke pristranosti jednoj stranci na štetu druge (baš kao što je isti dojam bio prisutan između Saudijaca i Iranaca), kao i sposobnost Kine da ima dobre odnose s Rusijom kako bi osigurala potporne pozicije za svoju diplomaciju, ako postane aktivna.
Isto se govori i za palestinski cilj s obzirom na kontinuirano posustajanje pregovaračkih rješenja u Libiji, čija je vladavina interno sporna između suparničkih sila, koje Egipat smatra ključem svoje nacionalne sigurnosti i mogućnosti za veliku gospodarsku, trgovinsku i ljudsku suradnju. Regionalne sile bore se na njezinim teritorijima, uključujući Turkiye, kao i međunarodne snage poput Francuske, Italije i Rusije. Zapadna politika nije mogla izgraditi konsenzus o pregovorima i političkim rješenjima libijskog pitanja, već su se neke zapadne stranke međusobno razlikovale (poput kontradikcije i suparništva između Francuske i Italije) i to je otvorilo vrata odsutnosti stabilnosti, širenju oružja i nastavku sukoba između libijskog istoka i zapada.
Pregovaračke skupine
Danas američka diplomacija kaže da želi uključiti Egipat u pregovaračko rješenje i krenuti prema potpori egipatskom zahtjevu koji poziva na povlačenje svih stranih snaga s libijskog teritorija (turske snage na zapadu i ruske Wagnerove skupine na istoku). Danas Europljani kažu da usvajaju isti politički izbor i radije potiču libijske stranke da se dogovore o karti izgradnje izabranih institucija, upravljanja zemljom, postizanja njezine stabilnosti i obnove izvoza nafte i prirodnog plina, koji je potreban za europska tržišta. Međutim, učinkovitost nove zapadne politike prema Libiji povezana je, među ostalim, s Turkiyeovom spremnošću da povuče svoje snage sa zapada i Rusije kako bi povukla svoje skupine s istoka, kao i na uspjeh diplomatskog dijaloga između Egipta i Turkiyea, koji su, među ostalim, raspravljali o tom pitanju. Ako je tako, Kina sa svojim opsežnim trgovinskim odnosima s Turkiyeom može, kao pomoć pritisku Zapada, učinkovito pritisnuti tursku vladu da povuče svoje snage i zadrži svoj politički i gospodarski utjecaj i trgovinu Libijom. Kina također može, u okviru svog trenutnog posredovanja za rješavanje rusko-ukrajinskog sukoba, izvršiti pritisak na Rusiju, svog strateškog saveznika, da povuče Wagnerove skupine s istoka, a istina je da samo ograničen broj njih ostaje na libijskom tlu.
Što se tiče palestinskog pitanja i libijskog pitanja, a kao što je slučaj u spornim regionalnim arenama zbog prethodnog nedostatka suradnje između Saudijske Arabije i Irana, odnosno Jemena, Libanona, Iraka i Sirije, pitanje za Kinu u narednim danima bit će želi li svoje posredničke napore učiniti modelom regionalne aktivnosti koji se temelji na snažnim gospodarskim i trgovinskim odnosima sa svim zemljama Srednjeg Istok i nadilazi njih kako bi se uključio u sigurnosnu diplomaciju, okončanje ratova, rješavanje sukoba i vraćanje stabilnosti ili će na Zaljev gledati kao na iznimku koja je zahtijevala intervenciju s obzirom na činjenicu da iz njega uvozi dvije trećine svojih potreba za naftom.
Samo će nadolazeći dani postupno nositi elemente za odgovor na ova pitanja. Međutim, Kina, suprotno nekim službenim arapskim i iranskim željama, ne će gledati na svoju ulogu kao alternativu onoj SAD-a i njegovih zapadnih saveznika, već kao konkurenta koji se ponekad slaže i ponekad se ne slaže, a u svakom slučaju maksimizira svoje interese.
