Novi pogled na sovjetsku pjerestrojku
Ovaj tjedan nastavljam razgovor s bivšim pukovnikom KGB-a Victorom Kalašnjikovim, koji je bio dovoljno ljubazan da iznese neispričanu priču o raspadu Sovjetskog Saveza. Kalašnjikov je bio analitičar KGB-a koji je radio u Austriji tijekom događaja 1989-1991. Pad Sovjetskog Saveza, kaže, bio je događaj koji je bio široko pogrješno predstavljen i pogrješno shvaćen. “Ove godine obilježit ćemo 20 godina tog događaja”, istaknuo je. “Slučajno sam bio svjedok i komentirat ću, po sjećanju, ono što sam doživio; Kako su vlasti djelovale i kako su reagirale. Rašireno je mišljenje da su ekonomski problemi bili glavni uzrok raspada SSSR-a, da su ekonomski problemi doveli do Gorbačovljevih reformi. Moji protuargumenti su: (1) SSSR je bio društvo koje su vodili ljudi s posebnim interesima i motivima; (2) ti su ljudi bili savršeno zadovoljni gospodarskim uređenjem Sovjetskog Saveza.”
Kalašnjikov je ukazao na južni ruski grad Tagonrog, gdje je njegov ujak Aleksej bio na čelu KGB-a. “Posjetio sam njega i njegovu obitelj u različitim vremenima šezdesetih i sedamdesetih godina”, rekao je Kalašnjikov. “Moj ujak, koji je bio general KGB-a, zauzeo je najbolji stan u ovom lijepom južnom gradu. Imao je dva Volga auta, i jedan iz KGB-a s vozačem, za putovanja. Sjećam se kako su ljudi tada donosili ogromne količine delicija u stan mog ujaka. Imao je ogromnu vilu na obali Crnog mora. Štoviše, on je zajedno sa svojim kolegama iz Partije imao na raspolaganju zrakoplov, stari avion za zakup kredita, kako bi mogli letjeti u Moskvu u kupovinu. Također su obilazili Europu Mediteranom. Sumirajući sve to, moj ujak nije imao ekonomskih problema u starom Sovjetskom Savezu. Većina dijelova sovjetske nomenklature [vladajuće klase] živjela je prosječnu egzistenciju više srednje klase. Danas mnogi od njih žive mnogo više, naravno. Ali osamdesetih godina prošlog stoljeća nisu bili motivirani da bilo što radikalno promijene. To je moja poanta.”
Dok je vladajuća elita živjela udobno, narod Sovjetskog Saveza živio je jadno. Prema Kalašnjikovu, “Marina i ja smo vrlo skupo putovali kroz SSSR kao istraživači, zajedno s drugim istraživačima i studentima s našeg sveučilišta. Godine 1980. ili 81. posjetili smo Ural. Da vam kažem, iskreno, posjetio sam stotine industrijskih poduzeća i farmi, gradskih vlasti i hotela i sela, a u trgovinama praktički nije bilo hrane jer je sve stanovništvo distribuiralo kroz sofisticirani sustav. Police u trgovinama su bile prazne. Bila je jedna vrsta konzerviranog graha, nekoliko spajalica i ništa drugo. Sada, u ljetnim mjesecima, voda je jedva bila pitka. Smrad je bio užasan. Životno stanje velike većine ljudi bilo je apsolutno jadno. Nomenklatura je dobro živjela, ali do 90 posto ljudi živjelo je u bijedi. Stanovanje za normalne građane očajnički je željelo biti katastrofalno. Da, doista, ruski narod se suočavao s vrlo ozbiljnim problemima, to je istina. Ali što onda? Ekonomska situacija ljudi nije utjecala na stabilnost režima. Je li bilo opasnosti od pobune? Apsolutno ne. Nakon Staljinova terora, vladari su znali kako blokirati neslaganje, kako strpati ljude u zatvor. Imali su gulag [sustav zarobljeničkih logora]. Naravno, nije bilo radničkog pokreta. Bilo je apsolutno tiho, i to je bilo normalno. Tada je ispričana neka vrsta šale: “Što je poljska solidarnost [unija]? Kada u Sverdlovsku nema hrane, štrajkaju u Gdanjsku.” Situacija je bila apsolutno strašna u Rusiji, ali oni napadaju u Poljskoj. Ovo je ruski sarkastični oblik humora. Da bismo procijenili ovaj razvoj sa stajališta općih ekonomskih problema, ako pogledate društvene skupine, lako možemo otkriti da nije bilo političkih ili društvenih nemira stanovništva. Na Uralu je, na primjer, sve bilo u redu. Gorbačov je mogao vladati na isti način još 20 godina. Zašto se sve promijenilo? Ne vjerujem da su gospodarski problemi bili glavni uzrok Gorbačovljevih promjena”.
Prije najavljena promjena
Kalašnjikov je izvrsna točka. Nadalje, iz spisa prebjega sovjetskog bloka (poput Jana Sejne i Anatolija Golitsyna) znamo da se o promjeni komunističkog sustava razmišljalo mnogo prije 1980-ih. Ova promjena zamišljena je kao dio dalekosežne strategije. Neposredan povod za povratak ovoj strategiji, prema Kalašnjikovu, bio je Ronald Reagan. “Ne samo on osobno”, pojasnio je Kalašnjikov, “već njegova administracija, njegova politika, njegova strategija i strategija NATO-a. Početkom i sredinom 80-ih bio sam u Analitičkom odjelu KGB-a, i postojala je zabrinutost zbog vojno-političkog pritiska sa Zapada, posebno od Amerikanaca. Bilo je natjecanja u svemiru, oceanima i vojnom području. Da biste sve to pravilno procijenili, morate pogledati događaje početkom 70-ih. Hoću reći, naravno, rat u Vijetnamu. Moskva je izvukla jednostavan zaključak iz tog rata. Zaključak sovjetskog glavnog stožera bio je da Amerikanci mogu biti poraženi na bojnom polju bez pribjegavanja nuklearnom oružju. Za to nam je trebala samo zemlja Trećeg svijeta, naoružana i obučena od strane samih, i dobra proleterska stranka s jakim vođom. Da bi stekao takve zemlje, Sovjetski Savez krenuo je u svjetsku ekspanziju pod politikom detente [ili разрядка]. Sovjeti su intervenirali u Africi, preuzeli Angolu i Mozambik, a sami su se uključili u Nikaragvu. Došlo je do uspješne globalne ofenzive, s nekim zastojima. To se dogodilo u vrijeme opće američke slabosti, zbog podrške koju smo imali od ljevičara i pacifista. Imao sam pristup izvješćima Glavnog stožera iz 1984. To je uključivalo učinke masovnih demonstracija na američke vojne i raketne baze. Sovjeti su nastavili na ovaj način sve dok se nešto nije promijenilo sasvim neočekivano za nas.”
Kao što je Kalašnjikov objasnio, predsjednik Ronald Reagan počeo je vršiti vojni pritisak na Sovjetski Savez tijekom svog prvog mandata. Reagan je predložio izgradnju protubalističke protubalističke proturaketne obrane za Ameriku (Strateška obrambena inicijativa). Nadgledao je povećanje veličine američke vojske i mornarice. Došlo je i do kvalitativnih i tehnoloških poboljšanja i za američke snage. Jesu li Amerikanci blefirali? Je li razdoblje slabosti SAD-a bilo pri kraju? Zatim su 1986. arapski teroristi napali diskoteku u Njemačkoj. “To su izveli Libijci uz pomoć istočnonjemačkog Stasija”, kazao je Kalašnjikov. “Tri osobe su ubijene, uključujući američke vojnike, i 200 ranjenih. Nekoliko dana nakon toga, američki zrakoplovi bombardirali su Libiju. Bila je to ogromna vojna reakcija, koja je bila ozbiljna. Moji nadređeni su pažljivo procijenili situaciju, a ja sam bio na nekoliko sastanaka. Samo jedan napad na disko, a Amerikanci su poslali bombardere. Ne bi bilo šale s Ronaldom Reaganom ili njegovim ljudima. Ova epizoda pokazala je da je sovjetska strategija primjene pritiska na Zapad dosegla svoju granicu. Sada moramo razmisliti o svemu. Moji šefovi su bili uznemireni i zabrinuti zbog američkog ponašanja. Bio je to jedan od onih ključnih događaja, zajedno s drugim naznakama rastuće volje na zapadnoj strani da se obuzda sovjetska ofenziva i pokrenu strateški protunapadi gdje god je to moguće, bez ozbiljnih kompromisa.”
Budući da je Sovjetski Savez počeo gurati u Afriku, u Afganistan i u Srednju Ameriku, Amerikanci su se osjećali dužnima učvrstiti svoju obranu. Sa sovjetskog strateškog gledišta, ništa se više nije moglo dobiti od izravnog širenja. Trebao je započeti povratak na drugi strateški model, koji se dugo držao u rezervi. Nova strategija koristit će diplomaciju. “Radi se o ideji pokretanja zajedničke europske kuće”, rekao je Kalašnjikov, “dopuštajući Nijemcima da se ujedine kako bi zatražili od Amerikanaca da odu kući, a oni bi isplatili Moskvu i prenijeli tehnologije u SSSR itd. Znam da je njemačko ujedinjenje bila shema za postizanje povoljnog ishoda za Kremlj, jer bi prosovjetske snage došle na vlast u Njemačkoj, uglavnom s ljevice. Bili smo uvjereni u to. Glavni cilj bio je otjerati Amerikance iz Europe. Ako bismo uspjeli, u tom slučaju, destabilizirati NATO, imali bismo više opcija od naših kolega Europljana. U prvoj fazi ovog takozvanog njemačko-sovjetskog stana sudbina Čehoslovačke i Poljske bila je nevažna jer je okvir bio naš. Radili smo direktno s Nijemcima. Sve je bilo u duhu Rapallova ugovora [1922.] ili Pakta Ribbentrop-Molotov. Slogan je bio: ‘Amerikanci van, Sovjeti unutra, Nijemci gore.’ Međutim, ono što se zatim dogodilo nije bilo očekivano. Ujedinjenje Njemačke provedeno je vrlo brzo, za nekoliko mjeseci. Nitko ovo nije očekivao. Tijekom 1990. sovjetske oružane snage, koje su trebale zauzeti zapadnu Europu, našle su se na teritoriju NATO-a. Nije bilo opcije za zadržavanje tih snaga u Njemačkoj. Rusi su stavljeni u nemoguću situaciju. Sovjetske snage su morale otići. Proces tog masovnog povlačenja imao je ogroman utjecaj na Sovjetski Savez. Sovjetski stroj bio je ogromno vojno industrijsko čudovište. Dakle, povlačenje sovjetskih vojski iz Europe značilo je da je sustav u velikoj mjeri destabiliziran. To je značilo da se efekt mreškanja osjetio u cijelom Uralu [tj. vojnoj industriji]. Cijeli ovršni aparat je izašao iz ravnoteže. Situacija je diktirala naglu promjenu unutarnje politike. U kolovozu je 1991. konzervativna snaga navodno preuzela vlast državnim udarom.
Mihail Gorbačov
Gorbačov je to sam organizirao jer se osjećao prevarenim u Europi. Istodobno su angažirali Sadama Huseina da okupira Kuvajt, a Saddam je počeo prijetiti Saudijskoj Arabiji. Bush stariji bio je dovoljno pametan da se u to vrijeme ne upušta preduboko u Irak, dok je Moskva postala nezamjenjiv partner Zapadu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Kasnije, katastrofa 11. rujna bila je neophodna kako bi se američka vojna moć namamila u Afganistan i Irak. To je Washington učinilo još ovisnijim o Moskvi, a to je strateška situacija današnjice. Ono što se dogodilo 1991. godine, raspadom SSSR-a, bilo je posljedica eskalacije političke krize u Ukrajini. To je bio ogroman i važan dio Sovjetskog Saveza, a Ukrajinci su nastavili pružati otpor, što je dovelo do ozbiljnog nezadovoljstva i protivljenja. I znam od ukrajinskih KGB-ovaca da su se cijelo vrijeme brinuli da se nešto događa; i ako izgube kontrolu, bit će ozbiljnih problema za samu Moskvu. Zato je ukrajinski KGB bio još okrutniji i tvrdoglaviji nego u Rusiji. U našim razgovorima, kada su dolazili u Lubyanku na razne sastanke, izrazili smo kritiku njihove grubosti i raznih skandala. Odgovorili bi: ‘Nemate pojma kako opasna i teška situacija je u Ukrajini.” Dakle, kada su sovjetske vojne i sovjetske snage pretrpjele šok povlačenja iz Europe, aktivisti u Ukrajini organizirali su pobunu. Ukrajinci su bili spremni za oružani otpor. Također su imali jedinice unutar sovjetskih oružanih snaga. Upozoreni smo na to, da je ozbiljno i utemeljeno na stvarnosti. Vodstvo u Kijevu stalno je pozivalo Moskvu u pomoć, za bilo kakvu podršku. Ali Moskva nije mogla pomoći, jer je bila angažirana s Njemačkom i NATO-om. Tako je bilo apsolutno nemoguće mobilizirati jedinice za suzbijanje ukrajinskog otpora. To je bio pravi problem. Kako je Ukrajina stekla neovisnost, nacionalni demokrati su došli na vlast tamo, a Sovjetski Savez je bio gotov. To je svima bilo jasno. Bez Ukrajine, SSSR je bio fikcija. Politički utjecaj Ukrajine proširio se u svim smjerovima. Proširio se na Rusiju, zarazio ruske demokrate. Ukrajina je postala glavni kamen spoticanja za sovjetsku elitu.”
Anatolij Golicin
Ali nije sve izgubljeno ni za KGB ni za komunističku elitu. Desetljećima ranije, sovjetski planeri gledali su unaprijed u vrijeme kada će biti potrebna reforma sovjetskog sustava. U knjizi objavljenoj 1984. godine, KGB-ov prebjeg Anatoliy Golitsyn pisao je o tajnom sovjetskom planu da se ukine dominacija Komunističke partije. To bi, kazao je, bila obmana. Komunistička partija bi i dalje postojala ispod površine. To bi samo otišlo u podzemlje ili se probilo u razne nove stranke koje bi kontrolirale ruski politički proces prema scenariju. Suočavajući se s krizom, Kalašnjikov je istaknuo agilnost Kremlja: “Moskva se uspjela pregrupirati, oporaviti, pokretanjem islamističkih snaga. Na taj su način zadržali sovjetski legitimitet. To je izuzetno važno razumjeti. U diplomatskom smislu, Ruska Federacija je Sovjetski Savez današnjice. Ima sve preduvjete, s Vijećem sigurnosti, središnjim strukturama itd. I zadržava status nuklearne supersile. Davne 1991. godine rečeno nam je: ‘Slušaj druže, to je poraz za nas. Ali to je privremeni zastoj.’ Sovjetski Savez nikada nije prihvatio poraz u Hladnom ratu, ni na trenutak. Nije bilo ni privremenog prekida politike od Gorbačova preko Jeljcina do Putina. Reorganizirali smo se i vraćamo se na pravi put. Možda se sjećate uklanjanja spomenika Dzerzhinskog ispred sjedišta KGB-a. Sada ću opisati reakciju u našim redovima, u našim rezidencijama. Kad smo vidjeli što se dogodilo u Moskvi, čuo se opći uzdah olakšanja. Znali smo da je netko majstorski omeo gomilu ispred našeg sjedišta do tog jadnog spomenika Dzeržinskom, tako da su naše prostorije ostale netaknute. To je bila velika razlika u odnosu na ono što se dogodilo u Istočnom Berlinu. Odmah smo shvatili da su vođe i organizatori te gomile imovina KGB-a, naši agenti. Pad kipa Dzerzhinskog organizirao je KGB. To je u konačnici bio lažni događaj.”
Kakav je bio stav vrha KGB-a u to vrijeme? “U listopadu ’91. otišao sam u Moskvu kako bih se sastao s generalom Viktorom Ivanenkom, koji je bio osoba koja je zapovijedala sigurnošću KGB-a. Htio me je vidjeti da razgovaramo o situaciji u novcu Komunističke partije i KGB-a. Austrija, gdje sam radio za KGB, bila je ključna za međunarodni posao Sovjetske komunističke partije. U Austriji smo imali nekoliko banaka pod našom kontrolom, a generalni direktori bili su službenici KGB-a; to jest, u kapitalističkoj Austriji. Ruska prisutnost u Austriji bila je ogromna. Moja poanta u razgovoru o mom posjetu generalu Ivanenku bila je da KGB elita nije pokazala nervozu ili loše osjećaje zbog onoga što se dogodilo. Samo su preuređivali posao prema novoj situaciji. U samom Beču šef Komunističke partije promijenio je odijelo i postao kapitalist”.
Okretanje kapitalizmu u Rusiji nije bio pošten zaokret prema slobodi. Privatizacija Sovjetskog Saveza samo je označavala prijenos državne imovine u ruke nomenklature. Prema Kalašnjikovu, “Jednostavnim riječima, započeli su proces prijenosa nacionalnog bogatstva, tvornica, resursa itd. Za ništa, u ruke sovjetske elite i osoba od povjerenja. U Rusiji je nomenklatura uzela sve za sebe. Nisu bili zaokupljeni ograničavanjem na zakone, norme ili institucije bilo koje vrste.”
To je bila formula za kontrolirani kapitalizam u Rusiji. Na taj način, objasnio je Kalašnjikov, ruski komunisti koristili su proces “privatizacije” kako bi se pretvorili u poslovnu klasu koja bi mogla sklapati dogovore sa Zapadom. “Rusi”, rekao je, “trebali su steći pravni status za svoje tvrtke na Zapadu. Dakle, Rusi opet stavljaju Zapad u težak strateški položaj, zbog al Qaede, zbog nove ovisnosti o ruskom plinu i nafti, jer dijelovi zapadne poslovne zajednice surađuju s Rusijom u komercijalnim pothvatima; a to će Moskvi omogućiti da proširi svoje vojno-političke pothvate širom svijeta. Rusija danas ima resurse o kojima je mogla samo sanjati tijekom Hladnog rata. Ne trebaju špijunirati British Petroleum, jer pomažu British Petroleumu. Isto vrijedi i za zapadne medije, financije itd. Područje inteligencije se promijenilo i koriste se različite taktike. Dakle, priroda špijuniranja se promijenila. Nije manje nego prije, ali još intenzivnije.”
Tako nova prijetnja proizlazi iz stare prijetnje. Da citiram bojnika KGB-a Anatoliya Golitsyna, to je slučaj “novih laži za stare”.
