Ankica je hodajući stereotip jednog lobotomiziranog, u prošlosti zapelog, regresivnog leftarda koji svoje priče gura pod nešto moderno, napredno i društveno poželjno
Rodni studiji i teorija lezbijskog plesa. Filozofski fakultet već desetljećima sustavno propada odmičući se od svog temeljnog poslanja: traženja smisla života i postojanja kroz ljubav prema znanju i mudrosti.
Tijesno pripijen uz političku ideologiju, svaka vjernost znanosti i objektivnosti je odavno napustila FF, a pogotovo zagrebački. On je danas stara, hrđava veš mašina za centrifugiranje mladih mozgova koji su se tamo našli iz plemenitih pobuda, tražeći pravdu i bratstvo među ljudima. Umjesto da nam nudi intelektualce sa širinom životnih pogleda, dubinom uvida i intelektualnim integritetom, Filozofski nam danas nudi (pasivno-)agresivne ponavljače američkih woke floskula.
Pa tako u javnom prostoru sve češće čujemo za hrvatski kontekst besmislene sintagme poput: “bijeli muškarac na poziciji moći”, “zapadnjački kolonijalizam”, “ekstremna desnica” ili “klimatske promjene”. One možda imaju kakvo-takvo utemeljenje u društvima poput američkoga koje je pluralističko: mješavina različitih rasa, kultura, vjera, etničkih pozadina. No kada te pojmove guraš u jednoj homogenoj državici sa brojem stanovnika ovećeg grada na Zapadu, oni postaju komični pokazatelj bezidejnosti i intelektualne lijenosti naših drugova i drugarica.
Najnoviji “proizvod” FFZG-a su Rodni studiji, koje će upisivati dvadeset “sretnika” (koristim taj izraz bez pretpostavljanja njihove rodne pripadnosti). Oni će slušati tri obvezna kolegija: Feministička teorija, Rodna povijest i Feministička metodologija. I iskreno, sve bih dao da imam vremena odslušati ih…
Ambicija je jednostavna i direktna: magistre rodnih studija će se uspješno uhljebiti po raznim vladinim uredima i državnim institucijama, uz mokri san da će jednog dana i tvrtke imati urede u kojima će sjediti ova “rodna policija” te paziti da se ne zaposli kakav kockoglavi, krezubi desničar. Program vodi Ankica Čakardić, izvanredna profesorica s Odsjeka za filozofiju.
Već laganim scrollanjem po njenom Facebook profilu postaje jasno da ta žena ne zna je l’ došla il’ je pošla. Zapjenjena protiv kapitalizma (naravno), Ankica voli ekavicu i vraćanje u doba Jugoslavije (naravno), svoja homo uvjerenja popraćuje slikama partizanki koje su okrenule puške prema čitatelju (naravno) te tvrdi da ima “zdravo nepovjerenje prema autoritetima, ali je također cijepljena” (naravno). Ukratko, žena je hodajući stereotip jednog lobotomiziranog, u prošlosti zapelog, regresivnog leftarda koji svoje priče gura pod nešto moderno, napredno i društveno poželjno.
Neka svaka budala ima svoje veselje
Znači li to da treba takav jedan studij zabraniti? Naravno da ne. Što se mene tiče, tko želi neka završi studij teorije lezbijskog plesa – ali bez obveze da ja njegov/njezin/njihov plesni studio financiram kroz državni proračun. Iskreno me zaboli pozadina vjeruješ li u 2, 72 ili 10.002 roda i identificiraš li se kao muško, žensko, mačka ili toster. Neka svaka budala ima svoje veselje. Dio s kojim imam problem jest da se već sad očekuje kako ćemo kroz ulogu poreznih obveznika financirati te budalaštine. Umjesto da sve više toga skidamo s državnog proračuna, koji bi trebao biti sredstvo plaćanja javnih ustanova i infrastrukture, mi ga se spremamo dodatno opteretiti. I to ne kako bismo studente naučili uzgajanju hrane, prirodnom liječenju, organiziranju obrane, komuniciranju s financijskim sustavom… Već globalističkim izmišljotinama.
Upisati danas većinu fakulteta – a Filozofski pogotovo – je gubitak vremena i mladenačke snage ionako izgubljene, anksiozne djece koju premalo životnog smisla i previše na besmisao izgubljenog vremena izjedaju iznutra. Ironija je što upravo žrtve toga često postaju i žrtve rodne disforije / trenda rodne zbunjenosti. Kada je netko suicidalan, ne stavljaš mu napunjeni pištolj u ruku. Kada je netko pretio, ne vodiš ga u McDonald’s. Kada je netko duševno rastresen, ne upisuješ ga na Rodne studije. Toliko je jednostavno.
