Prilog o Hrtkovcima, hrvatskom selu u Srijemu kojeg više nema
O Iliji Okrugiću Srijemcu i njegovim knjževnim djelima postoji obimna građa i ovdje neću govoriti o tome, već samo o jednoj njegovoj priči koja je osobito zanimljiva nama Hrtkovčanima. Riječ je o priči Liepa Klementinka, o kojoj se malo, ili bolje reći, ništa ne zna.
Uz to da je Okrugić rođen u Srijemskim Karlovcima 12. svibnja 1827. godine i da je umro u Petrovaradinu 30. svibnja 1897. godine., da je teologiju završio u Đakovu te da je bio svećenik u mnogim srijemskim mjestima, dodat ćemo ovdje i malo poznatu činjenicu da je Okrugić 1853. godine službovao u Hrtkovcima. I upravo tu je našao inspiraciju za svoju priču Liepa Klementinka, koju je dovršio sljedeće 1854. god., službujući tada već u Kukujevcima.
Koliko je meni poznato priča Liepa Klementinka je objavljena u nekom hrvatskim časopisu neposredno pošto je bila napisana i, ne izazvavši veću pažnju, nikada više. Godinama sam bezuspješno tragao za tekstom ove priče i kada sam već izgubio svaku nadu, pomogla mi je g-đa Jasna Melvinger. Naime, ja sam se raspitivao između ostalog i u Matici srpskoj u Novom Sadu, ali su mi odgovorili da nemaju priču Ilije Okrugića Liepa Klementinka čak ni u rukopisu. Međutim, kada sam ovo rekao g-đi Melvinger tvrdila je, kao izuzetan poznavalac Okrugićevog proznog i poetskog opusa, da u Matici srpskoj sigurno imaju rukopis te priče i da ga meni nisu htjeli dati jer nisam kod njih registriran kao osoba koja se bavi izučavanjem lika i djela Ilije Okrugića. G-đa Melvinger me je pitala otkuda znam za Liepu Klementinku, a kada sam joj sve oko toga ispričao, obećala mi je nabaviti rukopis. To obećanje je vrlo brzo ispunila, na čemu joj se zahvaljujem i ovom prilikom.
Naime, domaćinstvo velike i bogate obitelji Cakić (staro prezime Tomlekin, koje potječe još od nastanka Hrkovaca), a po kojoj jednu od četiri glavne ulice u Hrtkovcima svi od davnina nazivaju „Cakića šor“, uvijek je bilo otvoreno i gostoprimljivo za sve prijatelje.
O našoj kući, koja je u vrijeme gradnje po svojoj veličini, tlocrtnom rješenju, arhitekturi, materijalima i detaljima, izazivala pozornost mještana i šire okolice, kao i njenim brojnim žiteljima (iz naše obitelji je i poznati hrvatski književnik Miroslav Slavko Mađer) napisao sam knjigu Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti (ALFAgraf, Petrovaradin, 2015. god.)
Tako se u našoj obitelji zna da je u našu kuću u ondašnja vremena rado dolazio i velečasni Ilija Okrugić i družio se s Markom Tomlekinim, mojim navrndjedom (čukundjedov otac po srijemačkoj skalaciji), a moj djed Maraš pričao mi je da je junakinja Okrugićeve priče Liepa Klementinka, Makša, iz naše kuće, odnosno da je to, po njegovim riječima: „žena mog pradjeda Marka Tomlekina, odnosno moja prabaka Nila Vatina, udata u našu kuću poslije neke svoje nesretne ljubavi“.
Čitajući konačno ovu Okrugićevu priču nisam mogao nedvojbeno potvrditi dejdovu priču, ali je nisam mogao ni demantirati! A kako sam prije čitanja Okrugićeve Liepe Klementinke svoju navrnbaku, opet prema djedovim kazivanjima, opisao u svojoj priči Lijepa Klementinka u knjizi Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo (ALFAgraf, Petrovaradin, 2015. god.), bio sam sretan da ništa u toj svojoj priči ne moram korigirati!
No, važnije od toga da li je Okrugićeva Makša iz priče Liepa Klementinka i moja navrnbaka Nila iz moje knjige Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo ista osoba, i da li je moj navrndjed Marko Okrugićev Antun, za nas Hrtkovčane priča o lijepoj Klementinki je zanimljiva po tome što se radnja priče događa upravo u Hrtkovcima, prvi i za sada posljednji put u književnosti. Jedino Crnjanski pominje Hrtkovce u Seobama ali se u ovom velikom romanu skoro zanemarivi dio radnje odvija u Hrkovcima, odnosno u hrtkovačkom ataru, i tu skoro ne možemo ni prepoznati te naše Hrtkovce. Sa Okrugićem, međutim, hodamo hrtkovačkim šorovima, prelazimo više puta preko Vranje, bacamo pogled preko Save, udišemo miris Dobreča i veselimo se na Petrovo i Antunovo. A posebno je zanimljiv uvodni dio priče u kojem Okrugić piše o povijesti nastanka Hrtkovaca i običajima tadašnjih stanovnika Hrtkovaca, sežući više od sto godina unazad, u vrijeme dolaska Klementinaca u Srijem!
Za one koje zanima više detalja prikazat ću dio originalnog Okrugićevog rukopisa sa početka i kraja priče Liepa Klemeninka uz „prevod“ na čitko pismo, jer je Okrugićev rukopis vrlo teško čitati, a što ne znači i da je „prevod“ puno lakše razumjeti obzirom na tadašnji jezik i stil pisanja.
LIEPA KLEMENTINKA
Naslov pripoviedke ove, već zadosta kazuje, tko je povod, tko bi sriedište, oko koga se ona kao točak oko osovine okretje. Glavna osoba jeste njeka liepa Klementinka. Romantikeri, za da u svojim čitateljem veliku znatiželju probude i ovu za dugo do kraja skoro u njima uzdiže, običaju kadkad iz sriedine, ili gdieje najzamršenija pripoviedka, ovu započeti, te ju onda kao klupko zamršeno sve polagano odmršavaju. Ja bi to mogao; al za shodnije nalazim, – da mi tkogod ne kaže: taj baš čupa rotkvu iz koriena, t.j. laže, ići redom, i kao uvod navesti male črtice iz dogodovštine naroda klementinskog*, komu dušom i tielom naša liepa Klementinka pripada. Tim dražje će ovo, onim od mojih čitateljah biti, koji što manje od naroda ovog znadu, kojeg odvietci i potomci ovdie u slavnom našem Sriemu, još dan danas živi se nahode.
Izpod staroslavne od varošah majke ”Sirmiuma” današnje Mitrovice, dobar sat dole južnoistočnoj strani pokraj Save rieke nedaleko, leže dva umilna sela ”Hertkovci” i ”Nikinci” zvana, u kojima naši Klementinci stanuju. Oni su pravi sinovi junačke majke domovine svoje ”Albanie” i bratja jednokrvna onog slavnog i toliko u piesmah naših opievanog junaka Jurja Kastriotića Skenderbega bana, kojega junačka diela oni i dan danas živahno i srčano spominju; kojim je njih i domovinu kroz 24 godinah od nasilja turskog branio, dok ova pod jaram Sultana Murata II nepade. Za to vrieme jarma svoga običajna za onda turska ugnjetavanja, progonstva i okrutnišvta trpiše, ali kao što naša poslovica veli: ”Što se gnjete jače, sve na više gore skače”, tako i oni već vidivši očitu propast i smrt svoju pried očima, odlučiše, izpalo kako mu drago, ovaj svoj jaram stresti, a to najviše povodom, njekog svog prvog i hrabrenog domorodca ”Klementa” imenom. Njegov pozivni glas najde odjek u 2.000 viernih srdacah svojih Albanezah. Starim junačkim duhom praotacah svojih oduševljene i dobro oružane izvede ih Klement bez ikakvog turskog odpora sa svojim porodicama god. 1465. posle I.K. iz mile domovine svoje, u neprohodne one brdine koje Albaniu od Srbie diele.
Ovdie pod rukovodstvom vojvode i spasitelja svog Klementa, od koga se i Klementinci nazvaše, kuće si sagrade, te od svih stranah se dobro osiguraju tako da su poslie do nesrietnog mohačkog boja god. 1526. najvećjoj turskoj se sili opirali, ali tada, nemogući već nebrojnoj moći njihovoj više odo-lieti primorani budu, izgubivši svoju slobodu na harač od 1.000 rušpiah na godinu platjati.
Lieta 1736. opet ih probudi Arsenia Joanović bieogradski iztočnog vieroizpoviedanja vladika na novu seobu, i to u Srbiu, s mnogimi drugim bosanskim i bugarskim porodicama. Do 20.000 njih skupa, slože se i dojdu na urečeno miesto, u Vajlovu kod potoka Kolubrne, ali za to neznam kako, začuju Turci, te na njih udare iz busijah, koje u bieg natieraju. Klementinci naši be-gunci, njih blizo 300 porodicah, dojdu u Biograd, ali nenašavši ni ovdie željne siegurnosti sa svojim Arcibiskupom skopianskim Mihaljem Summom zapadnog vieroizpoviedanja oboružani prejdju Savu, te nasele gorie rečena sela.+
Priča Lijepa Klementinka je zanimljivi i uzbudljivi „ljubavni triler“, kako bi se danas reklo, i završava se poukom: Tako evo vidimo da Bog nikom dužan neostaje. Ona je pod sestrom svojom Ikanu jamu kopala potajno, al je Bog sve na drugačije okrenuo: Ikana spasio i srietnim učinio, a Makšu opet s dobroćudnim i poštenim Antunom svezo; dočim ona nasuprot od svoga milog i dragog (*) sad zato svakojake težkoće podnosi. Tako Bog pravedni zlobu kara i kazni. Pravo naša poslovica veli: ”Bog ubio svakog toga, koji razstavlja milo od dragoga!”
Svrha. 11. rujna 1854. spisah u Kukujevcih.
(*) koji Bog zna kako će još svršiti.
Ilia Okrugić (svojeručni potpis)
* O „narodu klementinskom“, o kojem govori Okrugić u priči Liepa Klementinka, iako se taj narod kao Klementinci pominje u svakom ozbiljnijem povjesnom štivu, izuzetno malo se zna, a postoje i mnogi netočni stereotipi. Njegovi duboki korijeni sežu sa prostora današnje Njemačke, a ostatak su velikog naroda Ilira na Balkanu poslije skoro potpunog istrjebljenja od strane Rimljana. Naime petnaestak tisuća pripadnika tog naroda (ljudi, žena i djece) spasilo se tako što su se sklonili na najviše vrhove Prokletija (preko 2.000 metara nadmorske visine), iznad današnjeg mjestašca po imenu Selce u Albaniji. U XII stoljeću katolički misionari ovu skupinu prevode iz paganske u katoličku vjeru i Albanci im, po imenu biskupa Klemensa pod kojim su pokatoličeni, daju ime Klementinci.
Kao ratničko pleme Klementinci su vodili žestoke bitke s Turima sve do 1737. godine, nakon velikog poraza austrijske vojske u čijim su se redovima borili. Tada se dio Klementinaca od oko šest tisuća ljudi, žena i djece sa austrijskom vojskom povukao preko Save u Srijem, tadašnju Austrougarsku (vidjeti Istorija naroda Jugoslavije, knjiga druga, strana 787, Prosveta, Beorad, 1960).
Tu im je Marija Terezija 1742. godine dala 222 sesije (plac u ušorenom selu) i tako su nastala sela Hrtkovci i Nikinci (vidjeti, Friedrich Wilhelm von Taube: Historische und geographische Beschreibung des Königreich Slavonien und des Herzogthums Sirmien, Lepzig, 1777, prevod Matica srpska, 1998. (str. 108, 149, 194 i 245) i Franz Stefan Engel: Beschreibung des Königreich Slavonien und des Herzogthums Sirmien, Ratni arhiv Beča, 1786., prevod Matica srpska, 2003.(str. 174).
Kao katolici, a malobrojni (na krvavom putu do Srijema je stiglo svega oko 1700 duša), ženeći se i udajući se isključivo s Hrvatima, odnosno s Hrvaticama, brzo su se asimilirali u Hrvate (vidjeti Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema, Libera editio d.o.o., Zagreb, i Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2011.(str. 8).
Zanimljivo je da se dio Klementinaca (oko 200 duša) nije usudio splavovima prebaciti kod Beograda preko rijeke Save, pa su ostali u Srbiji i naselili su se u okolici Rudnika i još brže se asimilirali u Srbe, primivši i pravoslavnu vjeru. Njihov potomak je Karađorđe, koji je podigao 1804. godine ustanak Srba protiv Turaka, poznat kao Prvi srpski ustanak (vidjeti Dimitrije Tucović: Srbija i Arbanija, 2014, reprint Kultura, Beograd-Zagreb, 1945. (str. 53) i Milorad Bošnjak-Slobodan Jakovljević: Karađorđevići, sakrivena istorija, LIO, Gornji Milanovac, 2006).
A za one koji žele znati koliko je lijepa bila „liepa“ Klementinka, evo ulomka iz priče koja se također zove Lijepa Klementinka u mojoj knjizi Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo, u kojoj opisujem svoju navrnbaku Nilu:
Najljepše oči na svijetu, Niline crne krupne oči, govorile su o tuzi i bolu koji je trpjela za vrijeme dugog Markovog odsustva i o brizi i neizvjesnosti da li će ga uopće dočekati živoga, ali i o ljubavi koja je jača od života i nepokolebljivoj i bezrezervnoj odanosti i pokornosti svom mužu, svom odabranom čovjeku, kao i o njezinoj vjernosti, odnosno da je ona samo Markova i da ga niko nikada neće i ne može zamijeniti.
Guste crne obrve, mali skoro prćast nos, pune crvene usne, obrazi i čelo, sve takvog oblika, takve veličine, takvih proporcija i tako skladno raspoređeni, činili su da Nilino lice izgleda iznimno lijepo, blago, ženstveno i umilno, a u isto vrijeme nekako nestašno, izazovo i strasno. Svakom muškarcu koji bi Nilu vidio samo jednom prijetila je opasnost da se smrtno zaljubi ili ju bar istog trenutka poželi. Nijedan nije mogao ostati ravnodušan. A to lice i fantastično oblikovanu glavu još je više uljepšavala kao ugalj crna, gusta i sjajna kosa, koja je Nili padala niz vrat i leđa sve do početka njezinih butina. Mogla je njome, kad je bila gola, pokriti sve ono što se smatralo za stidnim kod žene, i sprijeda i pozadi. Pred Markom je to vješto i izvodila, prikrivajući i otkrivajući kosom samo ono što je željela. Marko je u tome beskrajno uživao i to ga je žestoko uzbuđivalo.
Iako bi za većinu muškaraca ljepota Nilinog lica i glave bila dovoljno fatalna, Nila je imala još ljepše tijelo. Ramena su joj bila skladna sa njenom visinom, ruke prave, tanke i duge, kao i šake i prsti. Grudi je imala kao da ih je oblikovao neki slavni vajar, a po narudžbi najvećeg muškog sladokusca, sa nevelikim ali uvijek isturenim bradavicama, koje nije mogla sakriti, sem u najdebljoj odjeći. Struk joj je bio tako tanak da ga je Marko mogao skoro obaviti sa svoje dvije ogromne šake. A ispod njega su se širili kukovi i stražnjica u savršenim oblinama. Ništa nije bilo napadno, preveliko ni vulgarno ali je bilo tako naglašeno ženstveno i izazovno da bi svatko, tko se iole osećao muškim, poželio Nilu istog časa. Da ima iznimno lijepe noge vidjelo se već po onome kako su joj padale haljine preko butina, koljena i listova, bilo kada sjedi ili kada stoji. Krasila su je i mala i skladna stopala.
Da i tu ne bude kraj Nilinoj ljepoti, Bog joj je podario nevjerojatan osmijeh iza kojeg su se bjelila dva niza bisera od zuba, glas i govor koji je mogao čovjeka, i da je slijep ili ako bi samo žmirio, opčiniti, a sasvim izludjeti kada bi Nila zapjevala. Uz neobičnu ženstvenost i gracioznost pokreta, sjajnu bistrinu uma i tanani senzibilitet, Nila je bila skoro nestvarna. Radost za oko, um i sva čula svakog muškarca, sreća i ponos za svog muža i svoju obitelj.
Nila je bila svakako najljepša Klementinka, a pričalo se o njenoj ljepoti i u Rumi, Mitrovici, Zemunu, Petrovaradinu i čitavom Srijemu.
Za Marka je poseban užitak bila mekoća Niline kože, njezin ten, toplina i glatkoća. Mogao je satima da ju posmatra nagu i da ju nježno, samo prstima i dlanovima, miluje od lica, preko vrata, ramena, niz leđa ili grudi i stomak, između nogu, preko obe polovice zadnjice, do butina, koljena, listova, nožnih zglavaka i nožnih prstiju. Na koncu, kada bi svojim cijelim tijelom osjetio njezino tijelo, izgledalo mu je kao da je zaronio u najljepše dubine samog raja, posebno kada bi sve to radili, kao sada, u toploj vodi, pri kupanju u buretu.
Poslije više od jedne godine iščekivanja i čežnje jedno za dugim, Nila i Marko su sada sa posebnim užitkom i strašću izvodili, kao sveti ritual, samo njihovu ljubavnu igru. Igru za koju su znali samo ona i on, igru za koju bi ih svi smatrali toliko grešnim da bi ih osudili na kaznu vječitim paklom, ali igru koja je za Marka i Nilu bila toliko čista, kao što su oni bili čisti, tijelom i dušom u svojoj ljubavi…
Napomena: Uz osobno prikupljanje i bilježenje, obimni povijesni materijal o obitelji Cakić (Tomlekin), Klementincima, Hrtkovcima, Srijemu i šire ostavio je moj otac Paskal Cakić, nastavnik povijesti u OŠ „Vladimir Nazor“ u Hrtkovcima (vidjeti Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema, Libera editio d.o.o., Zagreb, i Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2011. (str. 111).
