Kakvi divni mladići i djevojke! Kakvi entuzijasti? Kakve borkinje i borci!
Da i hoću ne mogu se zakovati u nekakvu neprobojnu tvrđavu, a ni namjeravam. Na ovaj svijet nisam došla gluha ni slijepa, pa zašto bih sad oči držala zatvorene, usta zalila olovom, uši začepila voskom. Ma kako to bilo nekome smiješno, sve da smo i mravi, ili kako nas neki zovu, marva, moramo se izraziti, očitovati. Nije li u neku ruku neobično, da majušni mravi, veoma brojni, nevjerojatno uporni, koliko god ih trovali i gazili, uspijevaju kolonizirati svijet? Gotovo nema polja, šume, vrta, kuće ni stana gdje se nisu uselili, nemoguće je istjerati ih, potrovati, riješiti ih se. Tako i narod, što god mu se događalo, a nema pod ovim nebom pošasti ni jada koji nam se nisu događali i ne događaju, unatoč svemu tomu, narod se ne može iskorijeniti sve dok se plodi i množi. Narod, ljudske mase, slični su mravima, neiskorjenjivi. Ima u tome nečega, postoji misterij koji su oni na vrhu piramide odgonetali. Putem rodne ideologije moguće je i tom množenju naravnim putem stati na kraj. A ja baš volim tu moju autentičnu ljudsku vrstu s bezbroj mana i slabosti, ali i silovite snage i izdržljivosti, te moje patnike i patnice, te moje nevoljnike i nevoljnice, koji plaćaju visoku cijenu što su uopće živi, a nose sav teret svijeta na svojim plećima. Ne smije im nitko oduzeti pravo na naravni život.
Umjetno izazvane prirodne nepogode!?
Uz ptičju gripu, kravlje ludilo, svinjsku kugu, korona-virus, a sad i kugu koja se pojavila na ispaćenoj, izgladnjeloj i osirotjeloj djeci u pretrpanim izbjegličkim kampovima, na područjima zahvaćenima ratovima, gdje je praktički nemoguće preživjeti u neljudskim uvjetima, trebali bi strepiti od pandemije kuge. Učestale su kiše koje uzrokuju brojne poplave, klizišta. Zapanjuje golema količina tuče, veličine zrna teniske loptice koja ostavlja za sobom trag nemilog pustošenja. Rekao bi čovjek da netko svijet bombardira tučom. Na drugim mjestima; suše, nesmiljena sječa šuma koje su Zemljina pluća, pomicanje tektonskih ploča, učestali potresi, velevali, česte erupcije vulkana, ozonske rupe, zagađenje atmosfere, prave kataklizme nesagledivih razmjera. Širenje ratom zahvaćenih zona, a rat je najokrutniji pustošitelj i neprijatelj čovječanstva. Pustošimo sve, kao da nemamo dovoljno pustinja. Na ovo malo kopnenog prostora na planetu Zemlji, (29 %), samo je mali postotak od toga naseljiv. Naguravamo se, a veliki grabežljivci grabe sebi sve što mogu. Nisu u tu svrhu čak nužni novi ratovi, postoje biokemijska oružja koja se uvelike koriste, propaganda koja huška ljude na kojekakve nerazumne postupke. Bijeg iz zemalja gdje je kriminal doveo narod na rub opstanka. U nekoliko posljednjih godina desetine tisuća ljudi koje krijumčari krijumčare, iz Afrike i Azije u Europu, natiskanih u malene čamce utopilo samo u Sredozemnom moru? Grozim se jesti ribu, jer sva ta tjelesa proždrla su morska stvorenja. Grozničavo iscrpljivanje svih prirodnih resursa, kao da nitko više neće poslije našega naraštaja živjeti na Zemlji, kao da nitko više nema na to pravo. Unatoč svemu, izgleda nitko nas ne može prizvati pameti.
Neprirodni požari
Zemlja ima svoje prirodne cikluse obnavljanja, rekli bismo različite razvojne faze u kojima je ponekad doveden u pitanje opstanak živih bića koja na njoj žive. E sad, što smo mi prouzročili, što priroda čini na svoju ruku, ili se možda na neki način priroda buni, brani se, teško je točno razlučiti. A tek požari. Preko Australije, SAD-a, Azije, Europe, nema gdje ne gori. Na kontinentima, u državama. Gore šume, savane, polja, životinjska i ljudska staništa, nasadi maslina, loza, žitna polja, kukuruzišta i sve što može gorjeti. Bože mi oprosti, izgleda kako na Zemlju, odnosno na nas koji smo njezini pustošitelji, pada s Neba užareno kamenje, „žerava“ koje može padati i iz dronova, zrakoplova, biti podmetnuta bez ikakvih problema na ciljana područje. Svašta smo mi kadri učiniti i činimo. Ne bi bilo čudno da Bog stvarno hita odozgo užareno kamenje na nas. Sve navodi na misao da nam možda dolazi zatorni dan. Zemljina je jezgra užarena, očito se pregrijava, tvrde globalisti. Moj did Šimun, dok sam bila dijete govorio mi da će sljedeći sud svijetu biti vatreni. Tko bi u ovo moderno, napredno vrijeme to uzeo u obzir? Ostalo mi to u pameti, ja sam mom didu Šimunu vjerovala, virovala. Bio je poput kakva biblijskog patrijarha. Snažniji od diva. Nevjerojatne snage, Božji čovjek, časna starina pred kojim su ljudi obarali glavu. Devet mu se sinova rodilo. Sad mi se čini da je moj did bio u pravu, ima njegovo proročanstvo smisla, još ako se uzme u obzir mogući, svjetski atomski rat.
Manje djece – više slavlja
Mi Hrvati koji se držimo bogoljubnim narodom, (takvih bome još ima), evo prvaci u mnogočemu. Tko nam je ravan, ma kome da mi priznamo da je ispred nas? Po konzumaciji droga i alkohola, po prometnim udesima i mrtvima u prometu, po zlostavljanju u obiteljima, prvi u EU-u. Prvi? Rekoh da ima među nama bogobojaznih, molitelja, klanjatelja Bogu, Bezgrješnom Srcu Isusovu i Srcu Marijinu, Presvetoj Krvi Kristovoj, zazivatelja Duha Svetoga. Uz veliko slavlje i darivanje, djecu nosimo na krštenje, naveliko ih pripremamo za primanje prve svete pričesti, za krizmu. Organiziramo skupa vjenčanja koja nekad nadmašuju i ona holivudska. Čak izgledaju smiješna, tom tuđem, glumljenom, lažnom glamuru nismo baš vični, (ta bili smo mnogi u djetinjstvu u okrpanoj odjeći), izgledamo više kao maškare. Tako po neumoljivim statistikama, u porocima, međusobnim obračunima, licemjerju, farizejstvu, i kojekakvim nepodopštinama, jako napredujemo. Brzinom munje. Zamisliti se. U Zagrebu 400 % porasla konzumacija droga u godinu dana, u nekim mjestima čak i iznad toga. U nekim školama cijeli razredi konzumiraju drogu. Tko nije među njima, takvo dijete može čak i smrtno nastradati. Droge ima posvuda, u svemu. Ona je za mnoge postala „kruh svagdašnji“, o kojem ovise više nego o normalnoj hrani. Neizostavno je pitanje, otkud konzumentima tih strašnih otrova novac, jer to su golemi financijski izdatci? Milijarde. Tko sebi to može priuštiti? Znamo da je to uobičajeno u umjetničkim i bogataškim krugovima. Ali to je sad na ulici, svima dostupno, to hrpimice kupuju i tobožnji siromasi. Najprije unište sebe, razore svoju obitelj, mnogi moraju krasti, čak i ubijati da dođu do novca za vlastitu propast. Snalaze se na različite načine, ne će prezati ni pred čim da bi si osigurali dnevnu dozu opijata. Neki se prostituiraju. Uglavnom, nevjerojatni su načini na koje dolaze do novca za drogu. Da toliko misle na nešto pametno, uh gdje bismo bili. Nije to samo naš problem, to je svjetski problem broj jedan, koji rastače cijelo čovječanstvo. To je ono za što ja zovem, neiskorjenjivo zlo. Tu je dakako i alkohol, kockarnice. Noćni klubovi koji dovode folk-pjevačice, striptizete, plesačice na štangi, otkuda mnogi izlaze pijani i drogirani i stradavaju u saobraćaju. Čim sjednu u automobil postaju strah i trepet na prometnicama, jer više nisu uračunljivi. Ono što proizlazi iz svega toga može se nabrajati u nedogled, uglavnom društvo moralno stagnira, urušava se, zaudara i truli.
Slavni dani su iza nas jer nas je sve manje
Pratim s pozornošću i naše sportaše na OI-ju. Kakvi divni mladići i djevojke! Kakvi entuzijasti? Kakve borkinje i borci! Kakav ponos kad osvoje neku medalju, ne mora biti zlatna, čak i kad se plasiraju među prvih deset u svojim športskim disciplinama, treba im odati priznanje. A kad dobiju zlatnu medalju, pa zasvira naša himna, diže se hrvatski stijeg naočigled cijeloga svijeta, proplačem od ganuća. Malo je ostalo zdravih i normalnih, i od tih odvažnih, hrabrih, upornih, trezvenih i nadarenih, redovito rodoljubnih, doživimo neopisivu radost, cijela se nacija uspravi. Kao kad su naši malobrojni, slabo naoružani branitelji oslobodili našu Domovinu 5. kolovoza 1995., u akciji, Oluja. Naši junaci s kninske tvrđave skinuli srpsku zastavu a stavili 20-metarsku hrvatsku zastavu. Od tada slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. I nebo je tada planulo radošću. Čovjeka to preporodi, srce mu bude veće od planine. Ali spali smo na stariju populaciju. Što će nam medalje, bile zlatne, srebrne ili brončane, spram onih koji pljuju baš na sve ljudsko, hrvatsko, na naše svetinje, koji nisu u stanju oduprijeti se nijednom poroku? Raskalašenost, tobožnje buntovništvo, nezadovoljstvo, kojega sasvim opravdano mora biti kad se sve promotri u Hrvatskoj i svijetu, izazivaju revolt, ali samouništenje i uništenje nacije nije odgovor, to je odraz vlastite slabosti, nedosljednosti i nezrelosti.
Nužne demografske mjere
Baš me zanima što će se izroditi iz obećanja Vlade i ministra za demografiju, Šipića. Nije mi se svidjelo kad je nekidan izjavio po pitanju one brojne hrvatske obitelji od 15 članova, da djecu ne rađa novac. U njihovu slučaju itekako je bitan novac, u nas se kaže: „Za toliku čeljad oće se bome ruva i kruva.“ Ta obitelj zaslužuje komadić zemlje, imamo je toliko neobrađene u državnom vlasništvu, pomoći im izgraditi skromnu kuću. Roditelji zaslužuju solidnu plaću za podizanje nataliteta. Srećom su plodni i rodni. A sva djeca kao anđeli. Nužno je uvesti demografske mjere koje je uvela Mađarska, Poljska, i uvode mnoge zemlje. Hoće li se konačno dati prilika našim iseljenicima da se vrate u domovinu i rade kako su naučili raditi u tuđini? Doduše, oni u većini slučajeva, bez uvrjede, znaju samo za rad i novac, gotovo su sve ostalo pogubili, otela im tuđina. Kako bi bilo da „uvoznici“ stranih radnika koji silno zarađuju na uvozu tuđih rasa, rade na uvozu Hrvata?
Za naše promašaje i padove uvijek okrivljujemo druge. Ima njih odasvuda, nasrću na nas vjekovima, i nasrtat će, ali uvijek smo se nekako izvlačili, obranili od njihove najezde i opstali. Ovakvi kakvi jesmo danas s drastičnim padom nataliteta, opet smo neslavni prvaci. Od koga očekujemo da trijezno i razumno živi, odgaja normalnu obitelj u nenormalnim uvjetima? Kako da obrani sebe i dijete koje se svaki dan susreće sa zlostavljačima, kad mu se droga može podmetnuti na bezbroj načina i uništiti ga? U koga mi vjerujemo? U što mi vjerujemo? Cio svijet je u ognju, u vatri, u krvi, u sveopćem bunilu i ludilu. Hrvatska je ne čelu i nosi taj sramotni stijeg.
Bilo bi neprimjereno ne spomenuti Predsjedničke izbore koji padaju pred kraj ove godine. Valjda? To mu dođe kao, Igre prijestolja. Zbog prijestolja se ubijalo, trovalo, krv lila u potocima, glave letjele odsječene sjekirama. Zbog prijestolja se to čini i danas. Svaki dan netko mi pošalje neki gnusni tekst kojih su puni portali, novine, koji ocrnjuju kandidate koji su na listama za Predsjednika. Rekoh im, ne šaljite mi to, ja sam svog kandidata već zaokružila, svatko ima svoju glavu. Ta što se sve piše i laje, kakvim nedopustivim izrazima blati i prlja, pitam se, iz čijega pera to izlazi, iz čije glave? Može se biti nečiji pristaša, ili ne-pristaša, ali ratovati skriven iza kulisa, preko nekog novinarskog pijuna, izlagati javnom linču, podmetati mu koješta, sramotiti bez mjere, rasplamsavati mržnju. Nekoga se doslovno kamenuje. Zloba, zavist, pohlepa, mogući gubitak pozicije, nepojmljiva mržnja, kao da to režira netko iz pakla. Možda, ali toga je u nama dovoljno, ne treba nam za to pakao. To je ono što je ušlo u čovjeka dok je još boravio u Edenu, kad nas je đavao namamio na svoj mamac. Može se biti kritičan, propitkivati, nismo sveci, svakome se nađe pokoja mana, neki ih imaju za izvoz, nekima se ta prljava rabota debelo isplati. U koje ponore mi ljudska vrsta tonemo? Braćo i sestre Hrvati i Hrvatice, zašto srljamo u propast, naša je domovina tako posebna, lijepa i bogata? Braćo i sestre, bijeli, žuti, crni …, trznimo se, ima još u nama životne esencije i duha.
