Budimo stvorenja koja opravdavaju svoj opstanak i uzvraćaju na ljubav i povjerenje koje nam je iskazano
„Neka bude svjetlost“
Nesagledivost i nedomislivost Kozmosa, fascinantni su, vječni izazov. Ljepota u koju djelomično uranjamo okom, umom, intelektom i maštom, a želimo zaroniti što dublje, istražiti što više. Dokučiti barem toliko da shvatimo otkud potječemo, koji je smisao našega postojanja, jer ništa nije nastalo bez smisla. I naši predci bili su očarani Kozmosom i istraživali, ostavili nam mnoga znanja iz astronomije i astrologije. Kozmos je toliko inspirativan da su mu pridavali božanska svojstva, štovali pojedine zvijezde, sazviježđa, utemeljili mnoge kultove da bi ga častili. Nekad na human način, a neki su prakticirali krvave, sablažnjive rituale kako bi zadobili milost onih kojima su prinosili nevine žrtve. I mi imamo želju istražiti Kozmos, upoznati. Neki vjeruju da će nam to istraživanje biti dostupno uz pomoć tehnologije i UI-je. Moći ćemo se kretati dalekim nebeskim stazama u međuplanetarnim letjelicama, koje će unatoč zakonima fizike koji su komplicirani i teško rješivi, savladati barijere. Onda ćemo slati astronaute, kolonizirati planete. Programi za te radnje već postoje. Eksperimentira se s uzgojem hrane, sijanjem određenih virusa i bakterija koje bi pokrenule određene procese, kao i uporabom nano-čestica koje bi trebale potaknuti odmrzavanje golemih zamrznutih količina vode na planetu Marsu, koji je vidljiv sa Zemlje golim okom. Naš susjed. Odavna se uvježbavaju ljudi koji bi jednoga dana poletjeli na taj planet, a naveliko se eksperimentira i na životinjama koje imaju u sebi do 98% ljudskih gena; miševi, čimpanze, psi, kokoši …, da se vidi što bi eventualno trebalo preinačiti ili usaditi u životinjsko i ljudsko tijelo da izdrži taj silni napor. Kakve eksperimente rade znanstvenici na životinjama, jezivo je, nijedan normalan čovjek ne može pristati na to. Mnoge životinje uginu prolazeći kroz najcrnji horor koji postoji. Okrutnost bez presedana.
Kozmos
Često promišljam što je sve u tom Kozmosu, koji me naprosto omamljuje, izaziva, doziva, začara me, osjećam njegovo moćno zračenje. Osjećam se dio njega, što i jesmo svi mi. Nekad me ponese nadahnuće, uznese me. Kažu da je sve bila praznina, onda nastali plinovi, zatim iz plinova u kojima djeluje nepoznata sila, rađale se zvijezde. Potom nastala prašina i čestice koje se postupno skupljaju u krutu masu, pa u sve veće tvarne oblike koji postupno sudarajući se i podložni gravitaciji poprimaju formu. Tako nastajala i nastaju nebeska tijela koja nemaju svoju svjetlost. Sve što očima i teleskopima vidimo, nastajalo tko zna otkada uz silne turbulencije, procese, formiralo se, takvi se procesi događaju i danas. Kad razna kozmička tijela budu formirana, nastaju galaktike koje se potom poslože. Imaju razdoblja postojanosti, a onda opet nastaju procesi tajanstvenog rasprsnuća, kad Crne rupe gutaju golemu količinu materije. Možemo reći, i tvarni Kozmos ima vrijeme rađanja, života i smrti. Što se zbiva s onim što nezajažljive Crne rupe usisavaju, ne znamo. Onako, samo po sebi dođe mi u pamet, da se ono što bude progutano, zapravo preobražava. Uskrsava na novi život, prelazi u drugi oblik postojanja. Tolika snaga, moć i energija Kozmosa, ne mogu nepovratno iščeznuti. Sigurno se uzdižu na viši nivo. Duhovni. Tako Stvoritelj usavršava Svoje velebno djelo. Mi taj svijet ne poznajemo, iako po Božjoj objavi znamo za njega. To je misterij koji znanost neće otkriti.
I tako u toj velebnoj raskoši rodila se i jedna planeta, Zemlja, za koju kažu da gledana iz Kozmosa, izgleda kao malena okrugla loptica prekrasne zelene boje. Na njoj žive raznovrsna bića, biljni i životinjski svijet, u vodama ili na kopnu, pod zemljom i u zraku života ima u izobilju. Mi ljudska bića dominantni smo. Vidljivo je da je naš planet Zemlja evoluirao. Izgled Zemlje u njenoj ranoj fazi nastajanja, teško možemo zamisliti, ali ako se vratimo unatrag koje tisućljeće imamo predodžbu kako je tada mogla izgledati. Nastanjena zastrašujućim životinjama, neobičnom vegetacijom, s klimom drukčijom od današnje, reklo bi se da je Zemlja bila primitivna, poludivlja.
Nemirni Svijet
Potom na scenu stupa čovjek. Tvrde da smo potomci neke vrste majmuna, koji su evoluirali. Ne mogu zamisliti da su mi pra-predci bili majmuni, iako poštujem životinje i osjećam veliku empatiju prema njima, jer im je dosuđeni težak život, lišeni su mnogočega po čemu smo mi ljudi u golemoj prednosti i milosti. Dakle, mi vrsta koja još uvijek odgonetava svoje podrijetlo, namnožili smo se, naselili diljem planeta. Ima nas raznobojnih, raznih fizionomija, razvili smo različitu kulturu, imamo svoja uvjerenja i vjerovanja. U mnogočemu smo slični. Po građi tijela, po unutarnjoj građi organa, po krvnim grupama, po osjetima i osjećajima, po načinu na koji se vladamo … Proslavljamo se stjecanjem znanja, upornošću, razvojem svijesti. Među nama vlada rivalstvo, davno su počele kobne podjele, sukobi, ratovi do istrebljenja. Nevjerojatno je koliko je moćnih civilizacija uništeno do danas, koliko je istrijebljeno plemena i naroda. Razvili smo razne vještine kako bismo porazili protivnike i oteli im sve što je njihovo na što polažu pravo. Razdoblja mira među ljudima na kugli zemaljskoj ne postoje. Sad smo u vrlo osjetljivoj fazi kad se ljudska povijest prelama. Svijet se zahuktao, nemoguće je harmonizirati ga, dovesti u stanje podnošljivosti. Tko može ravnodušno gledati kako se ruše gradovi i sela, domicilno stanovništvo ubija i raseljava, ratni bubnjevi bubnjaju sa svih strana, prijetnje su sve bezumnije. Ovo je poput umobolnice. Tko zna što stratezi razvoja svijeta planiraju učiniti. Upitajmo sebe što mi ljudi kao pojedinci darivamo Kozmosu koji nas održava na životu?
Po svemu sudeći, na druge planete nećemo tako brzo, a ako se, pretpostavimo nekako uspijemo domoći Marsa i naselimo tamo, nećemo više biti ovakvi, nego se izroditi u neku drugu vrstu. Mi smo ovakvi stvoreni baš za ovaj planet gdje imamo uvjete za život kojim živimo, prilagođeni sili teži, gdje možemo opstati.
Živjeti vječno
Ima puno onih koji se ne mire s onim što jesmo, i da ćemo svi umrijeti. Očekuju da će uskoro biti moguće znatno produžiti ljudski vijek, pa će oni sebi osigurati tko zna koliko dug život, ili će se nanovo rađati uz pomoć svojih gena koje će znanstvenici ugrađivati u fetuse. Nadaju se živjeti barem koju stotinu godina. Čitamo u Bibliji da su u nekim davnim vremenima ljudi živjeli stoljećima. Neki se pitaju jesu li tada drukčije računali godine po nekom drugom kalendaru pa su te godine bile vrlo kratke. Što sve nisu poduzimali u tu svrhu moćni vladari, ali znamo od toga nema ništa. U najboljem slučaju ostaje mumija, skvrčeno tijelo i suhe kosti, lubanja i koji zub. Vođe nekih rasa sanjale su u prošlosti da njihove rase opstanu a sve druge rase budu zatrte, ili postanu robovi. O tome imamo uvjerljiva svjedočanstva. Ali uz svu okrutnost nisu postigli cilj. I danas je stvar ista, neki i dalje sanjaju o tome, uz pomoć politike, ratova i diplomacije, igraju prljavu igru. Izvještili se kako sprovoditi genocide nad slabijima, sve ugrabiti sebi, obespraviti malobrojne i slabije. Tako neki narodi postaju brojni, snažni, moćni. Sve što govore su varke i bajke iza kojih se kriju tajni planovi, tajni ugovori i dogovori koji su desetljećima prije uglavljeni. Posebno kad je geopolitika u pitanju. Kako svijet prekrojiti, razdijeliti, što bi komu trebalo pripasti. Kao i kod svih takvih ugovora i dogovora, uvijek netko nastoji nekoga izigrati, a onda zarate ali preko drugih. Nije ih briga za žrtve, razaranja, patnju. Jedan vojskovođa moćne imperijalističke vojske jednom je rekao: „Rat je moralna ljudska dužnost i obveza“. Uz to uvijek ide i terorizam. Obično se vrbuju mladi, kojima se usade radikalne ideje, učini ih se neprijateljima čovjeka i čovječanstva.
Islamisti u napadu
Čovječanstvo nije ni po čemu dobro, ako bismo davali dijagnozu, rekli bismo da je posrnulo i jedva se drži. Što se događalo u Austriji prije koncerta američke pop zvijezde, kantautorice Teylor Swit? Koncert se nije održao jer je radikalizirana grupa islamista planirala pokolj, što li već? Uza sve mjere osiguranja, tek se pred sam koncert otkrilo što spremaju. Ukusi su različiti, nemam ja ništa protiv spomenute pjevačice, njezine slave i bogatstva, ni protiv naraštaja mladih koji su preko godinu dana ranije rezervirali karte i smještaj da bi bili na njenom koncertu. Mladi ljudi imaju pravo na svoj izbor, na svoj ukus, ma dok gledam snimke te obezglavljene mladeži koja cmolji i gega se u ritmu te njene glazbe, neutješni što koncert nije održan, dođe mi da odem gore u brdo, zaklonim se iza kamena i naglas plačem. To je generacija koju nisu odgajali djedovi i bake, očevi i majke, nego mahom vrtići, škole, mediji … Prazni su, nemaju sjećanja, nemaju svoju emociju, nemaju duh vjere i ljubavi. Nemaju svoj život. Još kad nataknu one narukvice koje im dijele da se prepoznaju kao njeni fanovi, zadrhtim. Radije bih oko ručnog zgloba stavila nit konca koju je moja pok. baba isprela na kudjelji. I tako postaju robovi nekoga tko ih promišljeno podčinjava i manipulira njima. Uboga djeco, kojem svijetu i vremenu vi pripadate? Kojoj se budućnosti nadate? Gdje vam je unutarnja snaga, duh, duša?
Nasuprot tomu spomenimo onog sirotog mladića šesnaestogodišnjeg Damira Pejića iz Vukovara, koji ne zna za oca, majka mu umrla, boluje od leukemije. Hrvatska je opet pokazala da ima veliko, plemenito srce. Odaziv brojnih donatora koji mu želi dati zdrave matične stanice, nevjerojatan je. Mlada majka koja ima troje djece. Vatrogasac koji je pokazao da ime srce kakvo nemaju ni anđeli nebeski. Eto nam nadahnuća. Ima takvih ljudi diljem ovoga planeta, u svim narodima, nacijama, rasama. Ima ih puno više nego mnijemo. To nam treba u ovim našim sadašnjim i budućim vremenima da se posve ne odljudimo. Ljudi osjećajni, plemeniti, koji suosjećaju s bolesnima, progonjenima, nemoćnima, napuštenima, protjeranima. Ne oni koji kroje svijet po svojim neetičnim kalupima. Ne grize ih savjest što je podnosila i podnosi sva ona sirotinja koja je mučena na bestijalne načine, sputani lancima koje bi teško nosili i jaki konji. Sva ona sirotinja koja se za života nije najela. Koja je i danas gladna. A političari uz osmijehe daju obećanja koja ne ispunjavaju. Jadan onaj tko im vjeruje, ili je bezuman ili zaista nerazuman.
Samoća i skupe mačke
U nas kažu: „Čekaj magarče dok trava naraste. „ Ili: „Obećanje ludom radovanje:“ Magarac često otegne papke prije nego trava naraste. Nikad dočekati da se ta obećanja ostvare. Jedan umirovljenik rekao mi je da mu se najesti one sušene pancete da bi ozdravio, ali kaže panceta mu nedostupna, preskupa. Jedna gospođa u mirovini, kaže sama je, djecu nezaposlenost otjerala u tuđi svijet, jedva se i tamo snalaze. Ubija je samoća pa bi rado imala mačku. Izračunala da mačka pojede više hrane nego ona plati ratu struje. Struju mora platiti. Mačku ne može sebi priuštiti, ne može je prehraniti. Nije li to bolno? Nije li to da svisneš? Vazda na televiziji prikazuju emisije kako neki putuju svijetom i guštaju u jelima najpoznatijih kuhara, snimaju to, prezentiraju. Opet jedna gospođa kaza da to ne gleda, jer reče, kad bi kupila sastojke za nekoliko takvih obroka potrošila bi mirovinu. Nikada nije otišla u neki restoran i nešto kvalitetno pojela, nasuprot onima koji troše basnoslovne sume novca na hranu, užitke, luksuz. Koji su potkoženi debelim slojem masti. Na računima im milijarde. Pa sva ona ljetovališta, hoteli. Naši otoci, i one vile glavešina i moćnika iz bivšeg sustava, kome su na raspolaganju? Tko u njima uživa, tko se toča na Brijunima u našemu moru, uživa u svim tim ljepotama? Nedavno sam bila na jednom otoku. Prirodni biser, puno stranih gostiju, mahom tetoviranih po cijelom tijelu, po lubanji, gotovo goli. Brodovi, jahte, sve puno partijanera. Divlja glazba trešti, probija bubnjiće u ušima. Droga, alkohol, seks. U tom okruženju osjećala sam se kao u skroz poremećenom svijetu. Slušamo što se događa na Hvaru. To je samo jedan primjer koji se otkrio. Postajemo ono što je nekad bila Kuba. Mjesto gdje dolaze kriminalci svih vrsta, gdje se iživljavaju razne protuhe na sve načine. Novac je mnoge zaslijepio. U nekim turističkim zemljama bune se protiv takvih gostiju, to više nije turizam, to je propast domicilnog naroda. Kažu mi da i po našoj zagori u selima gdje su izgrađene kuće za odmor, kuće zakupljuju također te grupe koje buče, huče, vladaju se mimo svih pravila uljudnog ponašanja. Ja opet po moju, glas sam iz puka, pa ću spomenuti kako je moja blaga i pobožna baba Ive govorila, kako oni koji krše sve Božje zapovijedi, i više od toga, zapravo prizivaju vraga. Bude sile paklene koje izlaze iz podzemlja i ulizu u ljudska bića da bi činili gnusobe, sijali zlo, grijeh, mržnju, strah, i svaku nečist, što se onda širi svijetom kao vatra.
Evolucija
Kozmos evoluira, čisti se, slaže i preslaže, ulazi u vječnost. Ono što se ne uklapa u taj proces, osuđeno je na propast. Postoji razlog zašto je Zemlja malen planet, što bi tek bilo s nama ovakvima da je to planet veličine Sunca? Tko bi tada sve želio prisvojiti, kakvi bi tek tada bili ljudski apetiti, tko bi na uživao a tko znoj lio i suze iz očiju? Čime bi sve sablaznili Kozmos? Čime ga još zagadili? I oni moćnici iz davnina koji su mislili da su svemoćni, izgradili bajkovite dvorce i gradove, grobnice-utvrde, nagomilali birane dragocjenosti, podčinili narode, danas sve češće arheolozi pronalaze njihove palače spaljene i opljačkane, ni spomen na njih nije ostao. Nepravda je težak jaram, jednom mora biti uklonjen s nas. Ima onih koji ga ne kane nositi pa često postanu razbojnici, ubojice, ljudski ološ od kojega ne dolazi ništa dobro.
Još dugo osuđeni smo na naš planet Zemlju, trebali bi konačno brinuti o njoj, o našoj dobrobiti. Ima sjajnih ljudi, dobronamjernih, nadarenih, koji su kadri ljudsko društvo usmjeriti novim putovima gdje ljudska vrsta neće biti u trajnom sukobu sa sobom i Bogom. Vraćati se ljudskim vrednotama koje su jedine kadre pobijediti ovo bezumlje. Mnoge stare strukture koje su okoštale i bešćutne, zamijeniti istinskom demokracijom. Svijet i ljudi na njemu su kao livada u proljeće, s bezbroj lijepih cvjetova. Ne znaš koji je ljepši. Ima među tim cvijećem i korova, i otrovnih cvjetova, i bit će ih dok smo na ovom svijetu, ali oni koji to nisu, mogli bi pokušati na duhovan i misaon način ujediniti svoja srca, umove, duše. Veliki Kozmos zadužio je i nas malene, i mi smo dio tog plina, prašine, materije, svjetla i tame, svih njegovih procesa. I mi ostavljamo u njemu svoj neizbrisivi trag, svoj miris. Hoćemo li mu pomoći da se iskaže u zahvalnosti i dobronamjernosti? Ono što se čita na prvoj stranici Biblije u prekrasnom uvodu: „ U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. „I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost…
Što idemo dalje ovim zemaljskim putovima, mi prolaznici, trebali bi shvatiti da je Bog jedini autoritet koji nas vodi prema izlazu, u duhovni svijet. Ako i iskoračimo iz ovog prostora, vjerojatno hoćemo jednom ako preživimo sve naše zablude, to ne će biti naša pobjeda, samo nastavak još veće patnje. Zašto konačno ne bi zakoračili na put svjetlosti? Neka bude tako. Budimo stvorenja koja opravdavaju svoj opstanak i uzvraćaju na ljubav i povjerenje koje nam je iskazano. Kroz nekoliko zadnjih noći brojni Perzeidi (suze sv. Lovre) prskali su nebom. Pojave se oko blagdana sv. Lovre i pred blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. I to nam je poruka.
CVJETAJU ZVIJEZDE
U kolovozu
cvjetaju zvijezde
padaju s njih
mirisne
svijetle latice
Nebo se raznježi
Zemlja zadivljena svetkuje
osnaži
ljepotom se zanese
cvjetaju čudesnim bojama
glazbom
stihovima
slikama
mirisnim uljima u kadulji
metvici
bosiljku
u zrelom grožđu
slatkim smokvama i šljivama
u Apostolskom Vjerovanju
zrncima Gospine Krunice
na oznojenom čelu radnika
u paškim solanama
u koraljima Sredozemnog mora
drhtavoj ljepoti leptira
raširenoj lepezi
bijelih galebovih krila
na zatku krijesnica
cvjetaju u osmjesima
u očima zaljubljenih
u koracima
Danica Bartulović (iz knjige, PETA DIMENZIJA, Ogranak MH Split, Zagreb, 2010.)
