U Hrvatskoj se kritizira sve što je izvorno hrvatsko
„Zli biluzi, mrke kukuljice“
Strah! Ne postoji na svijetu stvorenje koje ne osjeti strah. To je sablasna utvara koja nas prati i svaki pokušaj da se te utvare oslobodimo neuspješan je. Strah dolazi odasvuda, od Boga i vraga, sa neba i sa zemlje, ljudi, pojava, stvari, elemenata, od bližnjih i daljnjih srodnika, neprijatelja znanih i neznanih. On se na ljude prenosi s pokoljenja na pokoljenje, on je neiskorjenjivo prisutan u našoj kolektivnoj svijesti. Naš je tlačitelj od kad smo zakoračili u zemaljski svijet. Ništa u ljudskoj povijesti nije tako postojano kao strah. Nasljeđuje se bez oporuke. Koliko ga je bilo i koliko ga ima u našim životima? Ima ga i među životinjama. Strahova ima bezbroj vrsta, no svim strahovima zajedničko je da su prijetnja našem životu. Obilježe nas, često poljuljaju temelje, proganjaju nas, remete ritam, ranjavaju nas, blokiraju, nanesu nenadoknadive gubitke. Ljudi su od strahova bježali u pustinje, u samotinju, u šume, odricali se života među ljudima, jer su mislili gdje je manje ljudi bit će mirniji. Strah je stupica u koju smo uhvaćeni, ne dopušta da naši životi teku spontanim, naravnim tijekom. Uvijek nas netko ili nešto skreće u stranu, ozbiljno prijeti našem opstanku, zdravlju, našoj obitelji, narodu, cijelom svijetu. Strah nas prati od povoja do pokrova. Sretala sam iznimno hrabre ljude koji su preživjeli strahote, ali ni njih nije mimoilazio strah. koliki strah vlada ljudima pokazuje činjenica da je u zadnjih nekoliko godina porasla prodaja benzodiazepina (lijekova za smirenje i protiv nesanice) za nekoliko stotina puta.
Vitlanje mačem
Otkada znam za sebe živjela sam i živim u strahovima. Rodila sam se u vrijeme komunizma kad su ljudi živjeli u neizvjesnosti, strahu i mraku, i pamtim od najranijega djetinjstva kako nas je pogubna ideologija koja je tobože provodila čišćenje nepoželjnih elemenata u narodu, strašila, zapravo gušila, držala za vrat, nadzirala uz pomoć izdajica, sužavala nam vidokrug. Vrlo rijetki imali su mogućnost da se realiziraju kao slobodni ljudi a da nisu doživjeli neki užas. Sadašnja svjetska stvarnost s koje god točke je motrili, iz ptičje ili žablje perspektive, i naša domaća stvarnost, sadrže u sebi dovoljno mračnog i opasnog da nam zagorča kruh svagdašnji i poremeti san, utjera strah u kosti. Mnogi vitlaju mačem, i ni pod kojim pritiskom nisu spremni vratiti ga u korice. Uokolo Hrvatske u pojedinim narodima grupiraju se opasne grupe i samo čekaju da plamen rata dođe još bliže, kako bi ponovo krenuli da nas istrijebe. Ta je prijetnja vrlo opipljiva. U Hrvatskoj se kritizira sve što je izvorno hrvatsko, ako toga još uopće ima da nije zaraženo virusom globalizma. Eto i koncert Marka Perkovića Thompsona, Mate Bulića i Dražena Zečića, postao je nešto oko čega se urlikanje ne stišava. Koliko urlikavaca, koliko prijetnji, koliko ulijevanja straha u svih koji se oglase i stanu na stranu prozvanih! Svi koji volimo Domovinu, nepoželjni smo, desničari, fašisti, nazadnjaci, svi smo opasni, svi smo krivi što smo živi, prijete da nas treba istrijebiti, ne samo u Hrvatskoj nego i na svjetskoj razini.
Koncerti domoljublja
Ja nisam bila na tom koncertu, ali sve što mi je ispričano od strane čestitih ljudi koji su bili nazočni, nije tu bilo ničega nedoličnoga. Ti mladi ljudi zaneseni ljubavlju prema Domovini, dali su malo oduška duši, u svojoj su zemlji, na svom tlu, nikome nisu prijetili, dok nama u našoj državi tuđinci svakodnevno prijete, narušavaju naš mir, potkopavaju državu. Svoju mržnju nisu kadri obuzdati, sve je žešća i otrovnija, doslovno pljuju i bljuju po nama i svemu što nam je sveto, izazivaju nas, bacaju na nas nepostojeće krivnje, ocrnjuju nas, ugrožavaju i ovaj minimum prividne slobode koju imamo. Sjede na tronu moći, u saborskim klupama, jedu naš kruh, uživaju sve povlastice izabranih dok se nama uskraćuje zasluženo i daju nam se tek mrvice koje padnu s njihova stola. U stalnom smo strahu od njih. A ti prekrasni mladići i djevojke koji su pjevali s izvođačima, mladi idealisti, da sutra dođe do nasrtaja sila zla na naš narod i Domovinu, a doći će, neće proći drugo, (ne bila ja zloguki prorok i ne ostvarilo se), bili bi opet prvi na bojišnici. Ta naša djeca ginula bi, stradavala, bili mučenici koji bi opet prolijevali potoke krvi da nas obrane, završavali u jamama, u logorima gdje su se nad njima provodili najzloglasniji mučki obredi, ritualna klanja i silovanja. A oni koji su dali petama vjetra početkom Domovinskog rata, učinili bi to opet, i opet se vratili te zauzeli visoke pozicije. Bojim se da se ništa nije promijenilo, niti nam je perspektiva sjajna, da ćemo opet biti zalogaj u ustima krupnih riba uz koje se uvijek pojavljuju oni lešinari, koji kad osjete miris krvi nagrnu na ostatke plijena. Kroz ovo poslijeratno vrijeme tek se opiremo na svoje noge, ali zahvaljujući poduzetnim ljudima, nakupilo se ipak dobara koja nam planiraju oteti. Prisjetimo se pljačke banaka, fondova, poduzeća, osiguravajućih društava, stanova, kuća, zemljišta na atraktivnim pozicijama, sve pokradeno. Koliko se samo stranih prodajnih lanca dovuklo da izmuzu iz Hrvatske golemo bogatstvo?
Koliko uvozimo škarta a svoju proizvodnju uništavamo? Jednom mi je jedan poslovni čovjek rekao, ako uspije uvesti na naše tržište jedan brod žita iz određene zemlje, da će zaradom namiriti sebe i svoje potomke. A takvih „uvoznika“ imamo u svim branšama. Čovjek kad o tome razmišlja, izluđuje ga to. Prodajemo sve što vrijedi. I tih koji prodaju ima posvuda, i ćaćin grob bi prodali da se obogate. A u koliko vreća bez dna naša Vlada sipa naš novac? Koliko ima onih koji planduju i samo izvlače novac iz rupa za koje samo oni znaju. Koliko ima udruga koje parazitiraju, oni koji su im na čelu samo jedu i probavljaju hranu a ničemu ne doprinose? Naučili izvlačiti sve što mogu i ne mogu. Ima i onih koji se poput crva koji se uvuče u jabuku, uvuku pa sišu dok ima soka u jabuci. Sam vrag im providi gdje se mogu čime okoristiti, i bez da po zakonu imaju ikakva prava na razne naknade, socijalna primanja, ili bilo što, oni se svega domognu. Kad ih gledaš, pomisliš da ne znaju ulicu prijeći na zebri, a oni lukavci znaju za svaki fond, za svaki eur koji mogu iskamčiti od države, čak i iz drugih država. Imaju oni lažiranih potvrda i potvrdica koje kupe da bi prikazali lažno stanje zdravlja sebe i svojih ukućana. To je pojedincima postala preokupacija, samo njuškaju kako se dočepati kakva đabaluka.
Jaslari
A tek jaslari koji su na državnim jaslama! Taj je soj ljudi doista besraman. Oni se kupuju i prodaju po dogovornoj cijeni, oni su grabežljivci koji prate što se gdje događa, gdje trebaju i komu lizati tabane, ako treba i dupe, da bi zadovoljili svoje nezajažljive apetite. Začuđuje koliko su lukavi, vješti u tom svom „jaslarenju“. Oni su posebno opasni, jer kad se domognu punih jasala nitko im ih neće preoteti. Iživljavaju se na onima koji bi im mogli biti potencijalna opasnost. I od njih imam strah, jer ako ostanu praznih crijeva postaju gori nego gladne hijene. Ima još puno toga protiv čega se ne može ništa poduzeti jer su ljudske zajednice tako strukturirane u nekim državama, da pogoduju ološu. Pa sve ove nepredvidive tragedije, kao ova gdje su nastradala tri naša vrijedna pomorca kad je rampa na trajektu „Lastavao“, pala na njih, jer su brodovi Jadrolinije prave krntije i koliko god se servisirali nema tu koristi, stara je besjeda: “Staro krpi, konce trati.“ Sreća da nije bilo velikih valova na moru kad je razvikani trajekt „Oliver“ zakazao, inače udario bi o obalu i smrskao se. Ili juriš pijandure na mladu i perspektivnu peteročlanu obitelj koju je doslovno zgnječio. Majka mrtva, suprug teško ranjen, jedan dječačić u kritičnom stanju, dojenče i četverogodišnja djevojčica zasad izvan životne opasnosti. Ostaju siročići koji su osuđeni na tužan i nesretan život. Može se nastradati na svakom koraku jer je pijanih i drogiranih bezumnika sve više.
Dok prolazim kroz moje naselje Strožanac gdje se nalazi osnovna škola, neki su automobili prave jurilice, kao formula 1 na trkaćoj stazi. Hodam uz sam rub puta gdje iz nekih dvorišta bršljan ili živica prelaze ogradu i oduzimaju sa strane dosta prostora, tako da i ono malo cestovnog prostora suzuju, a vlasnici bez imalo savjesti, to ne uklanjaju. Ima i suhih grana na koje se može nabosti, posebno djeca koja su razigrana pa se guraju, a željezne ograde redovito imaju na sebi šiljke, ne dao Bog nabosti se na njih. Voze tuda još i golemi kamioni s tonažom koja je zabranjena, ali tko u nas poštuje ikakva pravila?
Strah od svega
Tu je i strah od prirodnih katastrofa koje su neizbježne ali postaju sve učestalije; potresi, suše, poplave, vulkanske erupcije, tuča, snježni nanosi, topljenje leda, jaki mrazovi, odroni … Pa razne epidemije; kuga, velike boginje, kolera, malarija, tuberkuloza, gripa, AIDS-HIV, korona-virus …, koji svima nanose štetu. Strah siju i mnoge kriminalne grupe, koje su se otele kontroli, odbacujući sve što je znak ljudske uljudbe. Islamistička grupa Boko Haram u Nigeriji, bande u Ekvadoru i mnogim državama, plaćenička grupa Wagner, ljevičarska skupina Antifa, pirati s Kariba, narko-karteli, i bezbroj zločinačkih skupina koje kopnom i morem haraju, siju psihologiju straha i nesigurnosti, čija su zločinstva grozomorna. Od njihove ruke stradava golem broj ljudi. Neki čak služe određenim vladama. Živjeti na ovom svijetu bio je rizik, i postaje sve veći rizik. A politika koja danas dirigira kako vladati svijetom, najveći je proizvođač straha.
Iznenađuje, koliko je ove godine bilo mladih i starih u Marijanskim svetištima. Ustvari ne iznenađuje. Vide ljudi da zlo nitko ne uspijeva obuzdati pa traže utočište u Bogu, u Gospi, svecima. Hodočaste, trpe vrelinu Sunca, mnogi hodaju čak bosi po vrućem asfaltu ili neasfaltiranom putu, što se ne bi očekivalo u suvremenoj kulturi hedonizma. Kršćanstvo ponovo hvata maha, vjera se u ljudima odjednom budi, i ne samo u Hrvatskoj nego i diljem svijeta. Shvaćaju ljudi da smo u stupici, opstanak nam je svaki dan ugroženiji. To je jedina nada koja nam ostaje, jedina nit za koju se još možemo uhvatiti. Zaista posljednja prilika da se nešto uz Božju intervenciju promijeni u svijetu, da se promijene ljudi, jer je upravo u nama ključni problem. Nema više šale, trese nam se tlo pod nogama, gori posvuda oko nas. Narod je dijelom progledao, ne može mu se baš uvijek podmetati rog za svijeću.
Opsjednuća
Moj did je govorio: „Zli biluzi, mrke kukuljice.“ To je značilo, kad bi u naša sela dolazili žandari koji su nosili kabanice s mrkim kukuljicama, znalo se gdje dođu da tomu neće zora osvanuti, koga odvedu da se neće vratiti. U mom djetinjstvu kad bi dolazila Milicija, svi bi bježali u kuću i zatvarali se. U golemom strahu tiho šapćući nagađalo se po koga su došli. Srca bi nam premrla. Opet se posvuda javljaju, zli biluzi. Umjesto da postojeći ratovi završavaju, oni postaju buktinje koje se rasplamsavaju i daleko bacaju iskre. Oni koji ih režiraju, znaju im svrhu. Netko je neki dan rekao, da treba ratovati po pravilima ratovanja. Uh, koja su to pravila? U ratovima nema pravila, tu se događa bezumlje, u ljude doslovno ulaze demoni, povampire se, jer ako se smatramo civiliziranima, pripadamo nekim priznatim religijama koje mahom u sebi imaju humanost i etiku, a događaju se nezamisliva zločinstva, znači da su to opsjednuća. To se događa i tamo gdje je prividan mir, ali je kriminal iskoračio naprijed i izlučuje iz sebe opasne, smrdljive i otrovne izlučevine. Sve baca pod noge i nesmiljeno ruši sve ljudske vrjednote. Mi maleni ništa ne možemo učiniti, samo ginuti, a zašto moćni to ne zaustave? Ne sjednu za stol i dogovore prekid ratova kako to uvijek čine? Očito će opet biti prekrajanja granica, lova u mutnom, širenja korporacija koje će sve kontrolirati. Agonija čovječanstva je velika, strah je sveprisutan, vrši psihološki pritisak na čovječanstvo. Okrutnost prelazi u bestijalnost.
Četnici imaju prednost
Što ako opet budemo napadnuti, rastjerani, ostanemo bez krova nad glavom? Što ako dođemo u situaciju da bježimo kuda koji? Što ako doživimo sudbinu zatočenika? Strahovi i strahovi. Iz dana u dan, čak iz sata u sat pojačavaju se. Ne mogu uključiti vijesti a da nije Milorad Pupovac na svim kanalima. Slušam njegove prijetnje, njegove laži, optužbe, pa se pitam, Bože moj, tko je taj gotovo svemoćni čovjek koji Hrvatsku drži u šaci, koji je Hrvatima postao noćna mora? Što smo ti Bože zgriješili da nas tim bičem biješ? A jesmo Ti zgriješili, jer dobar dio Hrvata i danas mrzi Hrvatsku i želi natrag Jugoslaviju, odnosno Veliku Srbiju. To je nepojmljivo ali je gola istina. Koji publicitet uživa taj buhač u hrvatskim medijima, iako dobro znamo da nemamo hrvatske medije. Tko je dobio koncesije nad „hrvatskim“ medijima, tko ih je dao tuđincima i zaradio na tome taj prokleti, prljavi novac? Tko kreira programe? U čijim je rukama izdavaštvo? Na tim programima su prastare serije kojima je davno istekao rok trajanja, bedasti filmovi puni nasilja, „kulturni“ programi koji su za bedake, reprize filmova (primjerice, Grčka nevjesta, film koji je jedva prosječan, reprizira se iz dan u dan), prilozi koji nas zaglupljuju, ili filmovi i serije krajnje nemoralni koji kvare djecu, mlade i stare. Tu nema zdravih ni poticajnih emisija, osim nekih dokumentaraca o planetu Zemlji, životinjskom i biljnom svijetu, o gradovima i kontinentima. Izvrsnih dokumentaraca koje radi Goran Milić, i onih dokumentaraca koje bira cijenjena Mira Vočinkić. Vidljivo je, sve vijesti ista ruka kreira, sve su pod istom kapom, ili da kažem „šapkom“ a može i „šapom“, podliježu istoj cenzuri. Televizija je mnogim osobama jedini zabavni, kulturni i informativni medij koji im je dostupan, a samo gledatelje baca u depresiju. Uglavnom služi zaglupljivanju i da kvari moral. Od naroda se krije ono što bismo trebali znati, o čemu moramo nužno biti informirani. Našu Državu pretvara se u pravu lakrdiju. Gotovo se više ni ne spominje Hrvatska, nego zemlja u regiji, ili kako kažu, „regionu“.
Nema više u ljudima entuzijazma, uvijek Vlast posrne, izda nas, ono što mukom ostvarimo oduzmu nam na prijevaru. Prijetvornost je česta osobina kod mnogih Hrvata. Mi mali ljudi koji ne igramo prljave igre, na rubu opstanka, tragični smo likovi koji ni ne znaju, niti su ikad znali što je normalan život, u sigurnom okruženju gdje se možeš baviti sobom i živjeti u miru. Mi smo označeni kao nevažni, dok nas politika zamaskirana i nedodirljiva, trajno tlači strahom i provodi svoje mračne naume.
