Djed oslonjen na štap kako se predvečer vraća umoran iz vinograda
Tamničari hvataju
i zarobljavaju janjad
bacaju ih vukovima
svijet je svakim danom krvaviji
događaju se stvari
koje mi razaraju mozak
Isuse
unatoč tomu
žukovina nije nikad
raskošnije cvala
i ne sjećam se
da je bilo toliko
raspjevanih ptica
Tebi je koplje
i dalje zarinuto među rebra
lice ti je sve bljeđe
Tvoj isprekidani šapat čujem.
„Priđi mi
Krvlju Mojom
poškropi Zemlju i Zvijezde
kako se ne bi zauvijek
nad vama zatvorilo Nebo.
Ane i Kaife brinu se
da stupovi hramski čvrsto stoje
dok Himere prerušene u anđele
dječicu Moju
u jazbine svoje odvode.“
Ah Gospodine umorna sam
od ovih bezglavih dana
od ovog bjesnila i ruševina
od zlih svjetskih vladara.
Od milijardi zemaljskih mučenika
na nas padaju brda
oči su mi pune dima i prašine
sklapam ih
kosa mi se rasula na mjesečini.
Na pamet mi dolaze
prizori iz moga djetinjstva.
Djed oslonjen na štap
kako se predvečer vraća
umoran iz vinograda.
Pa velika slika
iz crkve Marijina Uznesenja
s prizorima Pakla
Čistilišta i Raja
i stjenovita brda moga zavičaja
kad ih ozeleni proljeće.
San me hvata
vrh moždanih stanica
izranjaju slike
iz nekog nadzemaljskog svijeta.
Sanjam Lik Majke Božje
kako uranja u me
i čudim se.
Ah srce
zašto bol u tebi
nikad ne jenjava.
