U Hrvatskom saboru treba derogirati famozni Blaževićev zakon
„Život je neosporno najveća vrijednost, što danas možda više i nije samorazumljivo, i stoga ga treba mnogo snažnije štititi. No ako me pitate u pogledu zakonske regulative, ne smatram da je zakonska zabrana pobačaja rješenje…“ Ovo su riječi iz intervjua kandidatkinje za predsjednicu RH gospođe Marije Selak Raspudić u HT-u od 19. 9. 2024. Pitam gospođu Mariju, je li vaš život, kao najveću vrijednost štiti, i to veoma snažno da ne može snažnije, nekakav zakon ili nekakvo dugoročno nadilaženje razvoja svijesti o vrijednosti života od samoga začeća, kako ste u istom intervjuu naveli? Dakle po vama važan je razvoj svijesti o vrijednosti života? I dođe li nekakav lopov u vašu kuću da uzme, ukrade, najveće (materijalne) vrijednosti, kako ćete reagirati? Hoćete li prijaviti krađu na policiju? Naravno, jer postoji nekakav zakon koji kažnjava krađu, uz naknadu štete, a i druge kriminalne čine. A on se naziva Kazneni zakon. On štiti, odvraća počinitelje od kaznenih djela, vaš život i imovinu, kao i svih nas u društvu. I to je taj zakon koji mnogo i snažno štiti. A niste, u intervjuu, naveli koji bi zakon trebao štititi nerođenu djecu od pobačaja (ubojstva).
Zaštitimo najveću vrijednost života
Kao dovoljan je taj nekakav nivo svijesti. I ovo: postoji li neka regulativa ili zakonska zabrana za krađe, tj. da se ne krade, ubija, siluje, pljačka i druga razna zla djela odnosno zloćine? Ne, ispred svega ovoga je Kazneni zakon. Pa zašto bi za nerođenu djecu trebao nekakav zakon koji bi zabranio ubojstvo te djece? Kakva zabrana? Zar i njih ne možemo štititi, najveću vrijednost života te djece istim, tj. Kaznenim zakonom? Što su „pokradene“ stvari, vrijednosti, po kući naspram vrijednosti života? Zašto vaš ili bilo čiji život prepustiti razvoju svijesti o njegovoj vrijednosti a da pokradene materijalne vrijednosti tretiramo kaznenim zakonom?
A kad smo na ovoj temi, rado ću se prisjetiti odnosno navesti kako naš blaženik kardinal Alojzije Stepinac govori o kazni ili nekažnjavanju pobačaja u svojoj alokuciji (uvodna riječ) prigodom otvorenja Hrvatskog Socijalnog Tjedna (HST), a zabilježio je KATOLIČKI LIST u Zagrebu, broj 7. od 15. veljače 1940. godine: “Kad naime ne bi vjerovali u preporodnu snagu evanđelja ne bismo li i mi gledajući, kako stanovita organizacija kod nas nekažnjeno i na očigled vlasti vrši zločine pobačaja i kako su tamne sile sve stavile u pokret, da nam mladež otruju, ne bismo li, velim i mi morali reći nešto slično kao i Cicero: Domovinu još imamo na jeziku, ali smo je zapravo već izgubili. No vjerujemo u preporodnu snagu evanđelja, jer vjerujemo u Krista. I mi vjerujemo da nije daleko vrijeme kad će se brojna djeca smatrati blagoslovom s neba kao nekad kod starih Izraelaca, a pokvareni individui, koji mrskim djelima hoće da ometaju planove Stvoritelja, ustuknuti pred pravdom koja zloćine ne će ostavljati nekažnjene“.
Evo gospođo Marija, naš blaženik ne spominje zabranu pobačaja. On se kod nas i diljem svijeta obavlja legalno, tj. putem zakona koji dopušta ubijanje nerođene i to na ili u državnim bolničkim klinikama, a koji kod nas glasi: Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, prema članu 15. ovog zakona Zakon je stupio na snagu 21. travnja 1978., a Jakov Blažević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i nekadašnji glavni državni tužitelj u procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (1946.), koji ga je potom i osudio na 16 godina zatvora, donio je Ukaz o njegovu proglašenju. Nije dosta reći zatvor nego robija, jer je proveo u Lepoglavskom zatvoru 5 godina a do kraja života u zatočeništvu, u Krašiću.
Bogatstvo brojne djece
Brojna djeca, a i sama gospođa navodi da je iz obitelji, u drugim napisima, s brojnom djecom. Mislim da moj gimnazijski kolega Ante Selak iz Rašćana može biti ponosan na svojih četvero djece kao i ja istim brojem. Nije li već vrijeme da pravda ne ostavlja zločine nekažnjene? Zdravstvene mjere, kako li gordo zvuči, kad se po njima ubijaju nerođeni bespomoćni, nedužni instrumentarijem koji sječe na komadiće dijete u utrobi majke i kako li je gordo ostvarenje prava o broju djece. To je „taj prekobrojni“, po zakonu. Bože sačuvaj! Ta kako onda zaštititi nerođenu djecu? Jednostavno; zakonom koji je i danas na snazi, tj. prema članku 115. Kaznenog zakona koji kaže: Tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj osobi izvrši, potakne je ili joj pomogne izvršiti prekid trudnoće s njezinim pristankom, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Dakle, nema se što raspravljati o zabrani ili ne izvršenju pobačaja, nego je moguće govoriti o povećanju ili smanjenju kazne, kao i o kazni trudnice koja, ako je pristala i sama odnosno izabrala pobačaj. I nisu li u koliziji Blažević i Zakon o zdravstvenim mjerama… sa sadašnjim Kaznenim zakonom? (15. i 115.)? Zato, dragi zastupnici Hrvatskog Sabora, razmislite kako bi trebalo ad hoc derogirati taj famozni Blaževićev zakon, a ne razmišljati o zakonu koji bi, kao, zabranio pobačaj. Po meni trebalo bi izmijeniti ili dopuniti članak 115. Kaznenog zakona i odmaknuti se od zabluda o nekakvom zakonu koji bi mogao zabraniti pobačaj.
