Hrvatski Fokus
Hrvatska

Korčula je hrvatska, nije partizanska!

Potomcima jugopartizana draži su crnogorski agresori od Hrvata

 

Korčulanski branitelji iz Domovinskog rata oštro su negodovali zbog obilježavanje 80 -te obljetnice oslobođenja Korčule, na način kako su to zamislili antifašisti Korčule, i koji za branitelje nije prihvatljiv. Namjera antifašista da se pozove KIC pop hor iz Podgorice, što bi u Korčuli izvodio partizanske pjesme iz NOR-a i Jugoslavije, za branitelje je neprimjeren a poziv Horu s tim repertoarom i Jugoslavenskom ikonografijom na bini drže žestokom provokacijom i uvredom, kako njih tako i Domovinskog obrambenog rata i Republike Hrvatske.

Raspisali su se drsko lijevi portali među kojima prednjači Južno.hr. Neukusna i bezobrazna je ovakva „rafalna paljba“, koju proizvode dva pijuna portala Južno.hr. Da su ovakvom žestinom, kakvom su se okomili na korčulanske branitelje, dvoje novinarčića (Mirko  Slavka) napali one crnogorske zlotvore, ubojice, pljačkaše i agresore iz 1991. godine, ne bi ti zakoračili na granicu na Debelom brijegu, a kamo li je prešli. Niti bi popljačkali Konavle, Župu, Kupare, granatirali grad Dubrovnik, svetinju juga i Hrvatske, došli do Slanog, ili na domak Stonu.

Međutim ništa od toga. Takovi su se sakrivali u mišje rupe i čekali da netko drugi stane na put pomahnitaloj nemani što je dolazila iz Crne Gore. U tom barbarskom pohodu pokradena je čitava oprema aerodroma Čilipi i odnesena u Crnu Goru, poharane kuće na čitavom tom napadnutom prostoru, a nakanili se da na „Stradunu popiju kafu“, u čemu su ipak spriječeni.

Što li samo misle dubrovački branitelji, oni koji su branili tvrđavu Imperijal i ne dopustili agresorima da u krvavim pogibeljnim borbama osvoje grad. Bi li tim novinarčićima bilo draže da se na Imperijalu vijori Hrvatska ili Crnogorska zastava? Da je novinar(ka) bio(la) mlađi(a) možda bi cvijećem posipali bradate, neuredne i polupijane horde Crnogoraca s petokrakom na titovki, koje su sijale smrt i uništavale sve pred sobom. Danas ih oni gotovo i ne vide kao agresore, već samo što im ne tepaju „đe ste Đetići“. Bi li im zapjevali i „Prijatelji stari gdje ste“.

Domoljublje se uči od doma

Možda iz njihovih obitelji, oni i njihovi očevi i djedovi čeznu za nekim drugim znakovljem i obilježjima, jer za hrvatskim državnim grbom zasigurno ne pate. Domoljublje se uči od doma. Po načinu kako pišu o agresoru iz Crne gore, a kako napadaju na negodovanja korčulanskih branitelja i članove UHVDR iz Čare, (jer korčulanska se udruga Veterana bila ušutjela) i UHDDR iz Korčule, jasno je da njihovo novinarstvo nije ni profesionalno, ni objektivno a najmanje etično.

Novinar(ka) koja potpisuje tekst jasno je dala do znanja tko je i kome pripada. Stoga vrijedi citirati, iz čega se i vidi njena etika i moral: “Moć medija je velika, ali problem medija je onaj kojega svi poričemo, ali on je prisutan. Mediji rade za onoga tko da više. I to jedna istina velika istina nažalost. Možda je to na neki način i normalno. Prije dvadeset godina se govorilo da novinar nema svoje mišljenje i da ode na teren i prenese što je netko pričao. Ali mislim da u biti nije tako. I da svi mi imamo svoje mišljenje i da nam je uvijek netko malo draži od onoga drugoga. Tako je i kada je politika u pitanju, svi smo mi ili lijevo ili desno. Što je i normalno…..“ (Nikolina Metković)

E baš to nije normalno, jer plaćene osobe bez morala i etike, zapravo postaju „kraljice noći“. Bilo bi vrlo zanimljivo saznati tko plaća takove novinare koji uređuju navedeni portal. Korčulanski branitelji iz Domovinskog rada jasno i nedvosmisleno odbacuju da ih se u bilo kom pogledu proziva ni iz udruge antifašista ni iz bilo kojeg portala ili novina, za nešto što kao nisu smjeli napraviti. Jer, orkestrirana crvena linija uključila je lažiznance od markovine, jakovine, klasniće, goldsteine i ostale slične bratije, kao da su upravo oni bitni moralni autoriteti.

Upravo baš suprotno. Korčulanski branitelji iz Domovinskog rata su se izborili za samostalnu i slobodnu demokratsku Hrvatsku, a ne za nekakvu tvorevinu koja ih je napala, označena petokrakama na kapama. Bilo da su bili JNA, Crnogorci, Srbi ili četnici, za branitelje je bilo i ostaje posve sve isto. Jer je njihova namjera bila ista. Ti zlotvori u sivomaslinastim odorama i s navedenim Jugoslavenskim znakovljem bili su okupatori, pljačkaši, silovatelji, ubojice, i pod tom je petokrakom granatiran Dubrovnik, Zagreb, Zadar, Šibenik, Vukovar, mnogi hrvatski gradovi i sela.

Morinj nije „odmorište“!

Opisujući logor u Morinju, kao „odmorište“ logoraša može samo bolesna osoba, koja bi trebala osjetiti malo tog odmora i torture, i začepiti svoja lažljiva usta. Čemu posebna proslava 80-te obljetnice oslobođenja otoka Korčule? Zar svake godine i tako od uspostave samostalne RH u Korčuli se polaže vijenac u spomen na poginule iz Drugog svjetskog rata. Nikada nitko im u tome nije predstavljao nikakav problem. Čemu ove godine toliko „prekomjerno granatiranje“ grada Korčule, kao da je Korčula još u Jugoslaviji a ne u Hrvatskoj, i napad na branitelje i braniteljske udruge koje negoduju zbog poziva crnogorskom Horu, koji bi “uveličao” proslavu partizanskim pjesmama. Naravno po uzoru na ikonografiju koncerta u Splitu ne bi izostala petokraka i grb SFRJ, poslali su svojima na Korčulu za poklon prepravljenu Narodnu“Marjane, Marjane“, drugu zločincu Titu u čast. Hrvatska i Jugoslavija nikako i nigdje ne idu zajedno. Isticanje Jugoslavije je negiranje Hrvatske.

Tko ovdje glumi da je lud? Veličanjem bilo čega, pa i NOR-a, s ogromnim počinjenim zločinima za Jugoslavije, negira se Hrvatska. Drugovi to znaju, njima Republika Hrvatska ionako ništa ne znači. Jer da je tako, ponosili bi se, a trebala bi i novinarka, slavnom borbom hrabrih hrvatskih branitelja, koji su im donijeli slobodu, ili možda oni za Hrvatsku nisu ni navijali?

Zašto su Grad Korčula i udruga antifašista Korčule preuzeli i prisvojili pravo da se baš iz grada Korčule svake godine (iako je jedna od pet općina na otoku) preko snažnog razglasa govori napisane hvalospjeve u ime svih partizana s otoka Korčule?

Iz drugih mjesta dolaze priče o ne tako slavnoj prošlosti partizana otoka Korčule. O toj tragediji partizansko – komunističkih zločina izvršenih u ratu i poraću na Korčuli najbolje svjedoči knjiga Franka Burmasa „Žrtve komunizma na Korčuli“. Knjiga je nastala kao rezultat priča svjedoka tog vremena o mržnji, ubijanju, gaženju slobode, i nevjerojatnim zločinima što su ih počinili korčulanski partizani. Burmas na jedinstven način iznosi stravična i zastrašujuća svjedočanstva, u kojima opisuje gotovo nevjerojatne činjenice da netko može s tolikom mržnjom ubijati svoje susjede, sumještane pa i rodbinu u ime ideologije.

Partizani – šumski razbojnici

Bez pomoći otočkog stanovništva, koje im je pružalo svu logističku potporu, pokazalo se da ti, u stvari šumski razbojnici, ne bi mogli ni opstati. Neshvatljivo je kako je otočko stanovništvo surađivalo i pomagalo partizane, izlagao se riziku po život, zauzvrat prisiljeno podnositi teror i represije okupatora, ali istovremeno i od „svojih“ podvrgnuto ucjenama, čistkama i likvidacijama.

Kako je partizanski način ratovanja, napad iz zasjede i brzi bijeg u šumu, neprijatelji bi se za nekoliko ubijenih neprijateljskih vojnika u pravilu, prethodno najavivši odmazdu, osvećivali nedužnom civilnom stanovništvu. Tako su recimo u Smokvici streljani višestruko više nedužnih civila, nakon što su partizani na mjestu Gradina iz zasjede ubili talijanskog karabinjera i vozača. Isto tako i u Čari, nakon što su partizani ubili nekoliko nenaoružanih talijanskih vojnika koji su se vraćali s kupanja iz Zavalatice na mjestu Zlampoju su sačekani i ubijeni , odmazda je uslijedila streljanjem više desetaka mještana Čare.

U Žrnovu su za nestalog njemačkog vojnika, kojeg su mlade “partizanke” vrbovale, spalili čitav zaseok Brdo. O čemu svjedoči i spomen ploča, podignuta od SUBNOR-a Žrnovo. Na njoj piše, da je 3. svibnja 1944. godine u hrabroj i odlučnoj borbi protiv fašizma i nacizma Brdo bilo spaljeno od njemačkog okupatora. Suvremenicima na ponos, pokoljenjima na sjećanje.

Iz ovog teksta nikom ništa nije jasno. Zašto je to toliko okrutni okupator učinio? Nisu napisali, da je nestao jedan njemački vojnik, kojeg su mlade koketne partizanske simpatizerke nagovorile da im se “ pridruži”. Je li to herojski čin, nešto čime se moramo ponositi na djedove i bake? Ne to sigurno nije. Nakon završetka rata za  „taj herojski čin“ da bi izbjegle prezir mještana, sklonjene su i nagrađene stanovima u Zagrebu.

U Pupnatu stoji ploča na kojoj piše da su troje partizana upali u zasjedu talijanskih fašista i poginuli. Međutim, istina je sve ono što ne piše na tom spomeniku. Trojica su došli po janjca, za bančenje i bakanalije s djevojkama u logoru. A kako je takvih fešta znalo biti često, mještani su se pobunili, jer oni bi janjce rado sačuvali za sebe i gladne u obitelji. Naravno među ozlojeđenima netko im je to dojavio pa su talijanski fašisti “janjičarima” postavili zasjedu. U tim se logorima događalo svašta. Maru Mehić rođ. Matulović, koja je bila liječnica – babica, ubili su u Račišću da ne oda nemoralne radnje što su ih partizani radili po korčulanskim šumama. Partizani su je naime prisiljavali da izvrši abortus nekim ženama, koje su s istaknutim partizanima ostale u drugom stanju. Da bi spasili “čast” tih žena i “poštenje“ partizana – komunista pobačaj je bio jedino rješenje, a babica da to ne bi odala je ubijena.

Blatske djevojke i žene

Blatske djevojke i žene imale su manje sreće, nisu imali babicu. U knjizi se navodi: „bili bi te dočekali u docu kad greš vanka pa bi ti više puti bi mokar sotokotul (opa. pothaljina). Ako im ne daš slagat će ti Marinu (opa. Cetiniću) da si govorila protiv njih a on ti muža onda pošalje priko Biokova u Bosnu, a od tamo ih se ni puno vratilo“. Mnogi su partizani vodili svoje sestre, djevojke, žene sa sobom da bi ih sačuvali od seksualnih napasti partizanskih sudrugova.

U uvali Dominče, ispred samog ulaza u korčulansko brodogradilište, lijevo od ulaza, bila je tada lijepa, sada oronula kamena kuća. Nju su sagradili bračni par nijemaca Arnthal, koji su pobjegli pred početak Drugog svjetskog rata pred Hitlerom kako bi suprug izbjegao mobilizaciju. Međutim da bi korčulanski partizani pokazali kako se treba obračunati s klasnim neprijateljima, ubili su oboje a da nisu bili ni za što ni krivi ni dužni.

U blizini mjesta Lumbarda je jama Bultina. Najbolje će ilustrirati fotografije u prilogu kako antifašisti Korčule „poštuju tuđe spomenike“ što obilježavaju baš njihove žrtve mučki streljane, a neke i žive bačene u tu jamu. Križ i natpis, kao i kamena klupa, oltar za misu poginulim žrtvama išarali su crvenom bojom, slovima SFSN i zvijezdom petokrakom, te tekstom „živio hrvatski antifašizam“. Pisani izvori iznose podatke od oko 700 zarobljenih nijemaca ali i vojnika NDH, koje su dopremili na Korčulu radi likvidacije.

Naime, otok Korčula ima više jama, koje su partizani – komunisti koristili da bi u njih bacali ubijene. Navesti ću samo neke bizarne zločine koje su počinili najbliži članovi rodbine ili tazbine. Frana Stankovića ustrijelio je njegov nećak. Marina Šale Ćuka partizani su povjerili na likvidaciju njegovom zetu. Anta Tonča Biliša – Figulicu ubili su u Korčuli partizani komunisti jer su sumnjali da je ispravio letak partizana „HOTE U RAT „, na ne hote u rat, nego „HOMO U RAT“. Jasno ukazujući da pravi partizani ne tjeraju narod u rat nego da idu s njim zajedno. Iako su znali da je nevin, ubili su ga, a imao je trudnu ženu.

Ubojstva partizana

Frano Skokandić – Babić bio je proglašen špijunom, jer su mu u kući pronašli malo riže. Ubio ih je partizan koji je za njih tražio jamu u Uniškoj glavi,  i nije je našao. Danima su žbunjem  pokriveni zaudarali te ih je u Kočju polio benzinom i zapalio. Nakon pijanke u pripitom stanju nekoliko partizana odluči su ubiti poduzetnika iz Žrnova. Ante Batistić – Miš radio je sa svojim bratom, bili su građevinari, vinari i maslinari. Gradili su kuće u Žrnovu, Pupnatu, po otoku Korčuli i Pelješcu, i bili uzorni prema radnicima. Grupa partizana iz Žrnova ga je odlučila ubiti a on se u bijegu popeo se na krov. Hrvajući se jedan je pripiti partizan pao s krova te poginuo, a drugi ga je partizan zaklao na krovu. U toj akciji likvidacije sudjelovalo je nekoliko partizana, jedan od njih bio je na nesreću i brat bake, predsjednice GV grada Korčule. Predug bi bio ovaj tekst kada bi se obuhvatile sve nevine žrtve koje su partizani – komunisti počinili na otoku Korčuli.

One sežu i dalje. Nabrojit ću samo sudjelovanje u „oslobođenju“ Dubrovnika.

Da dobro ste pročitali vi novinarčići portala Južno.hr (iz Dubrovnika). Upravo su korčulanski partizani poubijali brojne Dubrovčane. Pojedinačno najveće stratište i grobište otočić Daksa, postala je simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom. Napominjem da su partizani, kao i četnici ubijali po etničkom ključu isključivo Hrvate. Kako su partizani zamišljali „oslobođenje“ Dubrovnika 18. listopada 1944. godine, postalo je jasno već sutradan, kada su na Orsuli ubili najmanje jedanaest mladića. Ni jedan nije bio stariji od dvadeset dvije ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nikog se nije ni sumnjičilo za neki zločin, bilo je dovoljno da su Hrvati.

Na otočiću Daksi nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto 35 uglednih intelektualaca i svećenika. Među ubijenim bio je poznati svećenik Petar Perica, (kojeg su Dubrovčani zvali padre Perica) autor je pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori.

Dubrovčani su znali tko je poubijao navedene nedužne ljude, i prema Korčulanima sve do Domovinskog rata nisu bili naklonjeni, s razlogom. Stoga je pošteni otočki narod koji nije okrvavio ruke u Dubrovniku često ispaštao, naročito u bolnici. Mnogi su otočani u lijesu zbog “nemara” vraćani kućama, kao porukom što misle o „oslobodiocima Korčulanima“. Tek u Domovinskom obrambenom ratu, kada je Korčula primila izbjeglice protjerane pred crnogorskom agresijom, pomoglo u naoružanju iz dvije korčulanske vojarne i kada smo opskrbljivali Odred naoružanih brodova gorivom, Dubrovčani su prihvatili nas, ali komunističko antifašističke zločine agresora nisu nikada ni oprostili ni zaboravili.

Osobito su hrabrim partizanima bili omiljeni za iživljavanje bespomoćni fratri, svećenici i časne sestre. Tako je na morskom žalu uz obalu poluotoka Pelješca more donijelo ubijenog fra Bernardina Sokola, koji je službovao na otočiću Badija gdje je bio samostan i partizanska bolnica. Bio je također žrtva korčulanskih partizana.

Korčulanski su partizani doslovce provodili u djela rezoluciju (prvog) krovnog tijela jugoslavenskih komunista nazvanog Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), krajem studenog 1942. navedeno je“ …“ da je van svake sumnje da će uspešan razvitak te slavne partizanske borbe biti jedan od najvažnijih uslova konačnog sloma opšteg neprijatelja i čas odmazde. Nadalje postoji dokument u prilogu kojeg je Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske iz Dubrovnika, 13. 6. 1944. godine uputio kotarskom Komitetu KPH – Korčula.

Partizanski zločini u lipnju 1944. godine

Dragi drugovi!

Naš Rejonski Obavještajni Centar zamolio nas je da mu dostavite potpune karakteristike, sumnjivi lica sa Kotara Korčula, pa vas molimo da nam čim prije pošaljete tražene karakteristike. Potrebno je navesti sljedeće: Imena i prezimena, godina rođenja ili godina starosti, zanimanje, ime roditelja, politička pripadnost do sloma Jugoslavije i njihova kasnija politička opredjeljenost do danas, mjesto rođenja i stanovanja. Naročito je potrebit lični opis ili fotografija. Pošto ćete ovdje vidjeti da mnogi narodni neprijatelji i činci njesu uvedeni to vas molimo da vi nadopunite. Nas naročito čudi da nije već učinjeno, tj. da još nijesu poslati ovakvi tipovi iz Blata, kad ih sigurno tamo ima ne mali broj. Na priloženom dokumentu je 51 osoba klasni neprijatelja popisanih za eventualnu likvidaciju. Na kraju je:

Uz drugarski pozdrav Smrt fašizmu – sloboda narodu.

Kako su u NOR-u sudjelovale brojne jedinice, najviše iz prostora Hrvatske. Među njima najbrojniji Dalmatinci, koji su se borili na Neretvi i Sutjesci. Veliki je broj njih poginuo. Antifašisti se hvale da su upravo oni udarili temelje samostalne republike Hrvatske. Možeš mislit. Što su Dalmatinci radili na Sutjesci i Neretvi? Tamo se ne brani Hrvatska, već Jugoslavija. Unatoč najbrojnijim žrtvama u Drugom svjetskom ratu, pretrpjeli su Dalmatinci, i Hrvati. Ovi sada antifašisti što nisu tada stvorili Hrvatsku? Ne, oni su stvarali Jugoslaviju, Hrvatsku negirali, jer kada se spomene Jugoslavija, negacija je Hrvatske. A brojne Dalmatinske jedinice dobile su zadaću da „oslobode“ Zagreb. Naredba je bila da čekaju na prilazima Zagrebu. Krvoločnije će to „oslobođenje“ obaviti Četnici Draže Mihajlovića s kojima je Tito sklopio savez i abolirao ih, a priključili su se partizanima i NOR-u 14. 9. 1944. godine. Od koga su to Zagreb  „oslobodili „8. 5. 1945. godine?

Poubijali vlastiti narod, opljačkali, nacionalizirali  (ukrali) im tvornice,  oduzeli im stanove, vile i uselili se u njih, a narod i razoružanu vojsku NDH koji su se pred njima povlačili i bježali na tisuće ih je ubijeno i slovenskim šumama, i bačeno u jame oko Macelja, kao Hudu jamu i napuštene rudnike gdje su ih i žive zazidali. Na tom putu nazvanom Križni put i na Blajburškom polju pobijeno je više stotina tisuća osoba, vojnika NDH koji su se predali i položili oružje, civila, koji su se priključili koloni u vjeri da će ih na Blajburškom polju sačekati Britanci i dopustiti im deportaciju u Austriju, Titovi su ih  partizani poubijali bez suda. I sada bi gradonačelnica Korčule i njoj pridruženi antifašisti Korčule slavili što?

Okrvavljene ruke djedova i baka partizanki poput ratnih imena Škafo, Čoba ili S. Puška (kojeg li znanstvenog imena), krvlju ne samo okupatora nego i domaćih klasnih neprijatelja, kojih sinovi ili unuci vode udrugu antifašista. Pa, takozvani antifašisti su poubijali više vlastitog naroda nego li nacisti ili fašisti. Po čemu su onda antifašisti drugačiji? Prije bi antifašisti bili antikristi nego borci protiv zločina, kada su najveće zločine radili upravo oni.

Zločinci

Zločinci bi da budu zaboravljeni i njihova politika i država koja nas je napala bude ispred Hrvatske. Ne drugovi, Korčulanski branitelji su vaša suprotnost. Nisu okrvavili ruke krvlju svojih sumještana, kao vaši, nisu ubili klasne neprijatelje i uselili im se u kuće, vile po Zagrebu, ali i u Korčuli u Luci Uš kao vaši. Nisu za nikakav spomen Jugoslavije, niti bilo kakva obilježja koje podsjećaju na vas i državu iz koje su 300.000 ljudi iselilo jer su ih Tito i politika što ste je zagovarali i slavite je prognali. Isto tako Hrvatski branitelji nisu kao vi i vaši antifašisti ubijali Hrvate po svijetu. Slali neistomišljenike na Goli otok i provodili diktaturu, jednoumlje i sve što nisu bili kao oni proganjali, šikanirali, zatvarali i ubijali. Ni naše ni vaše djevojke i žene nisu bile ugrožene od nas branitelja kao što su za vrijeme partizana bile ugrožene žene i djevojke od partizana pomahnitalih sudrugova.

Mi nismo očajavali što je vaš drug  I.Račan vratio oružje TO i ostavio nas  goloruke nenaoružane. Jer je to oružje platila svaka republika bivše države, tako i Hrvatska. Udbaš B. Lončar je predložio vijeću  UN rezoluciju o zabrani uvoza oružja za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Zahvaljujući onim koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća vaši antifašisti – komunisti protjerali, a oni po svijetu višestruko povećali brojnost Hrvata na nekoliko milijuna  u nekoliko generacija, pomagali su da se  naoružamo i obranimo. Stoga ne prozivajte nas, čiji se djedovi i očevi ponose našim angažmanom i hrabrom borbom u u kojoj smo pobijedili okupatora. Velikosrpsku, četničko jugoslavensku ali i crnogorsku gamad s petokrakom.

Mi smo vama omogućili demokraciju i demokratsku Republiku Hrvatsku u kojoj možete slobodno bez sankcija izražavati svoja mišljenja i stavove, mi smo to omogućili vama, a ne vi nama, jer da je obratno Goli otok još bi bio u funkciji, a bojim se i brojni zatvori.

Podsjetimo se,  imali su korčulanski partizani ravno 100 dana od kapitulacije Talijana do okupacije Nijemaca, ali nisu načinili baš ništa, nikakav bunker, liniju obrane, rovove. Stoga ne hvalite se oslobođenjem, njemački su se vojnici povukli sami jer je Hitler izgubio na Ruskom  frontu i tada je rat bio gotov.

Za razliku od vas Hrvatski branitelji nisu čekali da tamo netko drugi porazi Srbe i Crnogorce, kao što su partizani čekali da im neprijatelje drugi poraze a onda im se priključe u pobjedi. Mi smo svoju pobjedu junački izvojevali. Stoga mi, i s druge strane vi i vaši istomišljenici, nemamo baš ništa zajedničko. Za nas je „Lijepa li si“….za vas je „Po šumama i gorama“…..

Zato želite provokacijama i obmanama, lažima i iskrivljavanjem povijesti postići ono što ste izgubili. Branitelji će znati čuvati krvlju natopljenu hrvatsku zemlju u to budite sigurni. Udruga antifašista Korčule, na čelu s Ivanom Boticom, često u svojim izjavama ističe kako je Korčula partizanska. Novinarka misli da Botica ne govori ništa krivo, ne iskrivljuje povijest, (očito plaćaju više. (opa. ) djedovi ovih koji danas prosvjeduju, svi su manje više bili partizani,(što uopće nije točno opa.) ali im  je petokraka pod kojom su im djedovi i bake ratovali protiv nacista, fašista i domaćih izdajnika danas mrska.

Jugopartizani

Upravo suprotno, zbog tih i takvih partizana – komunista, koji bi se htjeli zvati antifašisti, a veći su fašisti od stvarnih fašista, ne dičimo se ni petokrakom ni njihovim nedjelima i zločinima. Ivan Botica-Škafo, (unuk partizana istog nadimka) u potpunosti govori sve naopako, jer iz svih argumentiranih podataka vidljivo je da niti je Korčula partizanska niti su je Hrvatski branitelji branili od Crnogoraca da bi ostala partizanska. Niti su branitelji iz obitelji takvih Jugo partizana. Partizani se nisu ustali protiv velikosrpske, agresije, četnika, Crnogoraca i JNA, oni su stali po strani i bili promatrači u nadi da mi Hrvatski branitelji nećemo uspjeti.

Novinar(ka) bi se upustio(la) u podučavanje, da je petokraka iz 1941, osvijetlila obraz (ali okrvavila je ruke do ramena hrvatskom krvlju), i da ne doživljavamo kao okupatora, ubojice, pljačkaše, silovatelje jer to nije ta petokraka. E, ali petokraka je ista. Zato Korčulanski branitelji ne trebaju poduke iz lažne povijesti. U rat su krenuli s krunicom oko vrata i vjerom u Boga. Zato je naš pozdrav bio, Bog i Hrvati a ne partizanski Zdravo.

U želji da crnogorske okupatore prikaže kao mirotvorce a ne ubojice i agresore u Morinj na ploči piše i sljedeće: „Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotilo ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočeni. Da se više nikada ne ponovi.”

Inače, prema toj ploči u Morinju, otkrivenoj u prisutnosti u to vrijeme aktualnih crnogorskih ministara, hrvatskih lokalnih vlasti, i predstavnika dijela braniteljskih udruga, nas Crnogorci 1991. nisu ni napali jer na njoj piše: „Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj (3. 11. 1991. – 18. 8. 1992.) za zatočene hrvatske civile i branioce“.

Može na ploči pisati bilo što. Zasigurno neće pisati da je Bokokotorski zaljev, zaljev Hrvatskih svetaca, Tito dao od hrvatskog teritorija Crnoj Gori. Sigurno neće pisati da je Školski brod Jadran, kojeg nisu vratili hrvatski brod. A zloglasni zatvor MORINJ, nije takozvani već je pravi. Kao što su brodovi koji su probili pomorsku blokadu Dubrovnika odlazili na kontrolu u Zeleniku da provjere Crnogorci što nose okupiranom Dubrovniku.

Naravno uz hranu, lijekove, razne druge potrepštine i oružje se dopremalo sakriveno u brodu. Novinar(ka) nadalje navodi: “Kukao je nedavno, usred sjednice tamošnjeg parlamenta, četnički vojvoda Andrija Mandić, inače predsjednik crnogorske skupštine, kako neće moći više ljetovati na Korčuli, nakon što je njega i još neke mu kolege političare, Hrvatska proglasila nepoželjnima u svojoj zemlji.”

A podvala novinara da nam nije smetalo što četnički vojvoda Andrija Mandić ljetuje godinama na Korčuli. Kao da ljetuje kod nas? Ili je netko od branitelja znao ili ga ugostio. Pa puno je veća mogućnost da je ljetovao godinama kod ideoloških prijatelja, koji imaju privatne plaže na pomorskom dobru i još ih reklamiraju na Booking-com, kao Škafo..

Spominju novinari i crnogorskog narodnog heroja Nikolu Martinovića, koji je poginuo na Korčuli. I po njemu se zvala osnovna škola u Smokvici. I po njemu se zvao torpedni čamac JNA, koji je pucao po Splitu i Korčuli u Domovinskom ratu. Mudrog li ratnika koji je za svoj položaj odabrao  smokviško groblje i minobacačem pucao po neprijatelju. Kao da crkve, groblja nisu ucrtani i orijentiri u svim vojnim kartama.

Crnogorski agresori

Bilo bi puno mudrije isticati naše heroje iz Domovinskog rata koji su pali i položili živote od crnogorskih agresora, nego partizane iz Crne Gore. Iz svega navedenog, korčulanski se branitelji ne ponose partizanima, a niti politikom jednoumlja, u kojoj svi koji nisu bili kao oni bili klasni neprijatelji koje treba likvidirati a mnoge i jesu. Ili su pak prognani po svijetu. Osuđujemo njihove zločine nad Hrvatima.

Neka se nitko od njih ne hvali lažima da je antifašizam u preambuli Ustava RH, to nije istina. U preambuli ustava su odluke ZAVNOH-a. A to je nešto posve drugo. I temelji se na povijesnoj težnji Hrvatskog naroda za samostalnom Hrvatskom. Žrtve su likvidirane bez odluka suda, bez dokaza krivnje, bez prava na obranu, ubijane i najčešće bacane u jame. Laž je bila argument za „optužbu“, mržnja je bila dokaz za „osudu“, a zloća razlog za izvršenje kazne. U pariju se nije smjelo sumnjati, niti u njenu pravednost, partiji se bespogovorno trebalo vjerovati na riječ, ako se ne vjeruje partiji postao si narodni neprijatelj kojega bez suda može ubiti bilo tko od partizana.

Ovih rujanskih dana u Korčuli je bila promocija knjige Ante Lešaje “Zatiranje povijesne memorije”, u kojoj Lešaja piše o brojnim uništenjima spomenika iz NOR-a. Opet s ciljem da se veliča NOR i blati RH, ne spominjući koliko su ih sudionici NOR-a uništili u gradu Korčuli razbivši i unakazivši mletačke lavove, nad čime se svake godine turisti zgražavaju. A ne spominje taj antifašist križ i oltar pored jame Bultina u Lumbardi. Kako ga antifašisti „ukrašavaju“ svojim simbolima i bojom najbolje govori slika jame Bultina u prilogu.

Promocija knjige nije slučajno odabrani trenutak, naprotiv režiran je tako da bi uveličao spomenutu godišnjicu, a oblatio sve druge koji ne podupiru njegove pokušaje lažiranja i prikrivanja istine. Da bi imali opravdanja za promociju u Korčuli, baš sada se u Račišću prethodno dogodilo da je netko xy polio, ovaj put crnom bojom, spomenik NOR-a.

Antife po potrebi samo mijenjaju boje a rukopis i počinitelja je isti. (kao i svastika na Poljudu). Kada oni oskvrnjuju spomenike to nije vandalizam i ne zaslužuje osudu, ali su vrlo bučni ako se radi o spomenicima njihove ideologije. Upravo sada, kada se spremilo i organiziralo impresivno uz veliku pompu u čast NOR-a i korčulanskih partizana proslaviti okruglu 80. godišnjicu, nije li baš znakovita ta aktivnost na spomeniku u Račišću? Zato antifašisti Korčule iskrivljujući povijest navodeći: Parola je besmislena sama po sebi , a u svom dubljem sadržaju bi trebala značiti da Korčula može biti Ustaška ili Talijanska – treće nema. Ovom rečenicom pokazuju nevjerojatan prezir prema današnjoj Hrvatskoj, gotovo da ju ne priznaju, što je posebno skandalozno.

Korčula može biti samo Hrvatska, poručujemo antifama. Korčulanski branitelji poštuju da se 1991. godina otok Korčula izjasnio kome pripada. Brojni branitelji otoka su hrabro i odlučno stali u obranu Domovine Hrvatske. Znali smo tada, znamo i sada i ubuduće što nam je za činiti, i ne treba biti nikakve dvojbe da ćemo uvijek na ovakve i slične provokacije odlučno i primjereno uzvratiti. Ovu našu reakciju shvatite kao dobronamjernu u cilju da se više ne ponovi. I tko li da je izvjesio natpis, KORČULA JE HRVATSKA NE PARTIZANSKA imao je pravo. (mk)

Povezane objave

MAĐARSKA NOSTALGIJA – Forza Fiume!

HF

Jadna Hrvatska

HF

Gori od Poncija Pilata

HF

Njemački eurozastupnik očitao lekciju Plenkoviću

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više