Uzrok svađi nije u slavenskoj naravi već u različitosti vjere. Tu vjeru su utisnuli tuđinci koji su se i sami žestoko oko vjere “klali”
U više navrata sam u Hrvatskom Fokusu pisao o Antunu Radiću (1868. – 1919.), ideologu HSS -a i vrhunskom etnografu. Njegov časopis “Dom” je uzor kako treba pisati za narod, jasno, sustavno, pošteno i ako je moguće sažeto.
O Ukrajini, Rusiji i Poljskoj pisao je godine 1909. u časopisu Dom br. 9. Naslov je članka “Poljaci i Rusi u Galiciji”. Eto, među Hrvatima i Slovencima nema nikakve svađe ni nesloge, isto tako među Rusima i Bugarima, pa ni među Česima i Poljacima. Nesloga vlada među Rusima i Poljacima i među Srbima i Hrvatima, a zašto, vidi se odmah: Rusi su i Srbi pravoslavni, a Hrvati i Poljaci katolici.”
Radić djelomično točno zaključuje da uzrok svađi nije u slavenskoj naravi već u različitosti vjere. Tu vjeru su utisnuli tuđinci koji su se i sami žestoko oko vjere “klali”. Demagoški svaljuje Radić krivnju Raskola na gospodu i poglavare koji su iz svojih sebičnih interesa i uvjerenja razdijelili narod i odveli ga zasebnom kulturnom, političkom i običajnom razvoju. Katolici su po Radiću pristali uz Austriju, pravoslavni uz Rusiju, te postali tako dva naroda, i to neprijateljska. (netočno, Česi su oporba Austriji, Srbi su dugo pristajali uz Austriju, hrvatski feudalci Zrinski i Frankopani bili oporba Austriji, kao i političari Strossmayer, Kvaternik, Starčević i dr. op. T.T.)
Okupirani Poljaci na zapadu Ukrajine
“Crkveni ovaj raskol najviše je zavadio Hrvate sa Srbima i Poljake sa Rusima i tako dao tuđinskoj, osobito njemačkoj i austrijskoj politici oružje, kojim po volji i dosta lako vlada nad Hrvatima i Poljacima.”
U Galiciji živu uz Poljake i Rusi, ili Rušnjaci, koje Nijemci zovu Ruteni, a njeki ih, i to krivo, zovu Rusini (kao da bi mi Srbe zvali Srbini, a građane građanini). Poljaci živu na zapadu, a Rusi na istoku bliže Rusiji. I na istoku ima Poljaka koji su tu posjednici (vlastela, gospoda, a Rusi su seljaci. Rusi su pokatoličeni pravoslavni (grkokatolici), a ima ih nešto manje od Poljaka. Osim Rusa i Poljaka ima u Galiciji toliko židova (zašto malo slovo, op., T.T.) koliko u cijeloj Ugarskoj (do 800.000) i to četvrt milijuna Nijemaca! (Sretna zemlja ta Galicija!, op., A.R.)”
Veli Radić da su tu Rusi samo popi i “hlopi” (seljaci), no u novije vrijeme dobili su gimnazije na ruskom i sveučilište u Lavovu. Borba nacionalna je toliko žestoka da je jedan Rus ubio namjesnika Galicije Poljaka Potockija.
“Galički Rusi pripadaju tzv. maloruskom plemenu, od kojega većina živi u južnoj Rusiji ili Ukrajini, domovini glasovitih konjanika Kozaka… tih Maorusa ili Ukrajinaca ima do dvadeset milijuna.”
Radić priznaje da se ukrajinski (on zove maloruski) razlikuje od ruskoga i da je u Rusiji zabranjeno izdavati knjige na ukrajinskom jeziku, Spominje i ukrajinsko podrijetlo velikoga ruskoga književnika Gogolja. (kod meni dragoga pisca Gogolja postoji nažalost kompleks prema ženama i neprijateljski stav prema Ukrajini, op., T.T.) Austrija u Galiciji još i pomaže ukrajinsku književnost, što čine i Poljaci kojima je interes odalečiti Galiciju od Rusije. Ukrajinci u Galiciji imaju i svoje novine.
Pošteni ruski general Volodimirov pisao je da nije razborito ni pametno tražiti od Poljaka da popuste Rusima u Galiciji. “Da se Rusima u Galiciji uzmogne dati sve ono što oni traže, za to treba vremena, dok naime galički Rusi dostignu Poljake u naobrazbi, u gospodarstvu itd. A u Rusiji su Poljaci (okupirani dio, op., T.T.) obrazovaniji i u svem napredniji od Rusa, pa im ruska vlada ne daje ništa (nijedne i nikakve škole!), a mogla bi im odmah dati sve. Osim toga Poljaci bi se u Galiciji popustivši Rusima zamjerili austrijskoj vladi tako da bi lako izgubili svu vlast, – a u Rusiji ne bi dobili ništa!
Ovakvih Rusa kao što je Volodimirov ima doduše malo, ali donedavno nije bilo nijednoga. Danas ih ima sve to više (naivno zaključuje Radić, op., T.T.), pa to svakome Slavenu daje nade da će se glavna zapreka slavenskoj slozi, spor rusko poljski, ipak jednom na sreću slavenstva riješiti.”
