Od pet Karadjordjevića, koji su se nazivali kneževima ili kraljevima Srbije i Jugoslavije, dva sa bila umorena, dva protjerana, a samo je jedan jedini umro naravnom smrću
UROTNICI NA PRIJESTOLJU SRBIJE, „Novi list“, Zagreb, broj 44, četvrtak, 12. lipnja 1941. – str. 7.
„Neues Wiener Tagblatt“ donosi iz pera poznatog njemačkog novinara Waltera Petwaldica ovaj zanimljivi prikaz srpske dinastije Karadjodjevića:
U povijesti europskih dinastija samo je malo kraljevskih kuća tako neslavno i bijedno završilo kao kuća Karadjordjevića. Zadnji odvjetak ove kuće vladao je 10 ili 15 dana u dobi od 17 godina, ali i to se ne zna sasvim točno, jer je desetog dana njegove vladavine započeo kaos, a do sada nije točno rasvijetljeno, kad je t. zv. srpski kralj pošao u emigraciju, ali i ono što se pred tim dogodilo, nije bilo nimalo sjajno.
Na primjer, sigurno nije bio sjajan onaj prizor, kad je neki neuračunljivi general izvukao golobradog mladića iz kreveta, da potpiše proglas, čiji sadržaj nije shvatio, a još manje je shvatio komediju, koja se u obliku prisege odigrala dan zatim, naime na dan 27. ožujka u beogradskom glavnom stožeru.
Kad je taj mladić, koji je bio orudjem jednog od najskandaloznijih dogadjaja u medjunarodnoj politici, upravo položio lažljivu prisegu pred tamo sakupljenim ministrima pučističke vlade, a zatim ga potpuno histerički patrijarh Gavrilo, — koji je stajao u službi Engleza a poslije bio uhićen — na brzu ruku proglasio „Petrom Velikim“, on nije znao ništa drugo reći svojim ministrima kod uspona na prijestolje nego to da bi čim prije htio vidjeti svoju majku. Budući da je kraljevska majka već prije toga pobjegla u Englesku, to naravno ne postoji u ovaj čas nikakva zapreka ostvarenjem ove želje.
Po ovim stvarima može se razabrati pod kakvim se komedijanskim i smiješnim oblicima odigrao beogradski državni udar, koji je u stvari bio skok u ponor.
To je bio zadnji čin društva urotnika, koje je na najgluplji način primijenilo već davno zastarjele metode, koje su možda pred 40 godina bile uspješne, ali koje u moderno Europi nisu imale nikakve vrijednosti. One su se mogle primijeniti u unutrašnjoj politici samo za to, jer je dinastija sama po sebi posvema skrahirala.
Kuća Karadjordjevića nije dugo vladala. Ako se ne uzme u obzir regentstvo osnivača kuće Karadjordjevića od godine 1804 do 1913. koje je konačno završilo neuspjehom. To je ona u stvari prošlog stoljeća vladala samo 16 godina, naime od 1842 do 1858.
Tek godine 1903. nakon što su umorstvom odstranili zadnjeg Obrenovića. Karadjordievići su uspjeli da se učvrste i da se održe sve do godine 1941. dakle u svemu 38 godina.
Karadjordjevići su došli na vlast umorstvom i državnim udarom, a na isti način izgubili su i vladavinu. Ni jedan član ove obitelji nije umro pod brokatnim pokrivačem. Ista sredstva, kojima su se oni služili u svojoj borbi za vlast, upotrebljavali su i njihovi konkurenti.
Od pet Karadjordjevića, koji su se nazivali kneževima ili kraljevima Srbije i Jugoslavije, dva sa bila umorena, dva protjerana, a samo je jedan jedini umro naravnom smrću, a taj se je prije toga zahvalio, naime Petar I. koji je došao na vlast poslije umorstva Obrenovića godine 1903.
Karadjordjevići su došli na vlast godine 1903. pomoću časničke urote. Urotnici su organizirali umorstvo u beogradskom konaku, čije su žrtve bile Aleksandar Obrenović i njegova žena, a zatim su pozvali Petra Karadjodjevića u zemlju, da bi ga proglasili kraljem.
Za njega je to bio u svakom pogledu zadnji čas, jer Petar Karadjordjević ne samo da je bio posvema beznačajan, nego je bio i posvema materijalno upropašten, kako se to vidi po prosjačkim pismima, koje je neprestano upućivao ruskoj vladi, da bi dobio potporu.
Iz tog očajničkog položaja dospio je on izravno na kraljevsko prijestolje, kao proizvod jedne urotničke klike, kojoj je u svakom pogledu morao biti zahvalan.
Činjenica je da ie zahvalnost Karadjordjevića samo tako dugo traiala dok se nisu učvrstili, da bi se onda suprotstavili toj časničkoj klici,
