Meni na jedrenjačama nije se mnogo mijenjao. Ujutro tvrdoga kruha, rijetko čaj ili kafa…
Što je Boka? Kolijevka mornara izdubljena među surim planinama, katolička oaza u pravoslavnoj i muslimanskoj Crnoj Gori. Zašto sam odabrao dati prikaz knjige “Pomorski život” na jedrenjacima i parobrodima (ur. Nikola Malović, Herceg Novi, 2009.) kapetana Vlade Ivelića (1855. – 1940.) kada isti nije Hrvat već Srbin iz Risna i po čemu bi njegova sjećanja spadala u hrvatsku povijest?
Građani i pomorci Boke bili su većinom katolici i u skladu s time Bokom je vladao katolički kozmopolitizam. Na brodovima kojima je Ivelić plovio časnici i mornari su većinom Hrvati, on se sam rodio u Boki koja je tada dio Dalmacije, a i njegov jezik je prepun hrvaštine. Pa i njegova obitelj vjerojatno potječe sa Brača, makar predaja želi da su stigli u 13. stoljeću iz istočne Hercegovine. Slično prezime Iveljić imaju Hrvati starinom iz zapadne Bosne, ali ni to nije važno; važno je kako taj iskreni i plemeniti morski vitez opisuje stvarnost morske plovidbe i svakodnevnoga života,što nam šturi povijesni izvori uskraćuju. Uz napomenu da je danas stara kuća Ivelića nažalost ruina, da slavne loze više nema,te da je nepravedno zaboravljen i Marko Ivelić (1740. – 1825.), markantna figura, ruski general u doba napoleonskih i rusko francuskih intriga i borbi na Jadranu.
Ukrcao se na jedrenjak sa 14 ljeta 1869. godine. Poučan je slučaj na brodu “Kaliopi” (1875.) gdje kapetan i njegov pomoćnik nisu imali kronometar (niti ga znali rabiti), niti zemljovid, nego su plovili po iskustvu. I sa hranom na Kaliopi je bilo tanko. Za ručak samo kruha, za objed kalandraka (loš gulaš) i dva puta sedmično pilav od oriza (riže) sa slanim mesom. Za večeru nismo imali nigda ništa vruće, već maslina ili čipula s galetom. (crveni luk sa dvopekom)
Ivelić inače hvali američku govedinu i meso i krušarice sa Crnoga mora, ali da meso kupljeno u Trstu, Italiji, Engleskoj, Marseillesu “bilo je crno i mršavo kao da je pseće, engleske galete bile su neukusne i tvrde kao ploče, nisu se mogle razmočiti ni u kafi ni u vodi, “ali su kapetani radi škrtosti to kupovali”.
Meni na jedrenjačama nije se mnogo mijenjao. Ujutro tvrdoga kruha, rijetko čaj ili kafa (što bi odbijali posadi od plaće po forint mjesečno), za objed juha i slano meso,za večeru žgvacet (više palenta nego gulaš na crvenom luku, op., T.T.) i katkad slano meso sa krumpirom. U lukama bi kupovali goveđe glave (bez mozga i jezika!) od čega bi se dva bifteka otkidala za kapetana i pisara (škrivana).
Posada ispod prove jela je iz jedne gamele, jedino je nostromo imao svoj tanjur. Svi su pili iz iste bakrene čaše (pićon) vezane za bačvu, kapetan i škrivan imali su staklenu bocu sa vodom. Posada je rabila i keramičke bokare.
Na malom i starom jedrenjaku “Milica” u noći 12./13. 11. 1877. primijetio je na straži približavanje većega broda; kapetan Giovanelli je inzistirao da se zadrži pravac, jer po pomorskom pravu onaj koji “goni u krmu” ima vremena za manevar izbjegavanja; što je bitno ako se želi dobiti parnica za odštetu! Kapetan je sa revolverom usprijetio posadi koja je u panici željela skrenuti, čime bi mogla izazvati veću nevolju otvorivši se po boku brodu koji nailazi. Pilot Englez je čak planirao ašom (željeznom polugom) udariti kapetana. Lampama, maglenim rožinama (bakrene trube)i zvonima davali su znakove (senjale) brodu koji ih je ipak dobro klepio odozada, samo 2 metar dalje i “bili bismo se kao kučad potopili… naš kapetan… mogao bi onda iskati naknadu štete od riba na dnu Engleskog kanala”. Posada je 58 dana radila popravke na brodu bez ikakve nagrade ili priznanja, iako je na engleskom sudu dobivena visoka odšteta, “jer je kapetan bio poznata tvrdica!”.
Preskačemo Ivelićevo rusofilstvo (rašireno i kod Hrvata toga vremena!), te opise mokrih kreveta mornara u doba fortunala! Naših Hrvata, posebice iz Dubrovnika tada je bilo puno u Istanbulu. “Za vrijeme moga boravka u Carigradu stanovao sam kod Ivana Konavljanina u gospođe Stane u Galati prema apoteki Miha Gvozdena Ferri. Hranili smo se po domaću: dobre ribe, palovnića (bokeljski naziv za palamide) i škombara (skuša) nam nije falilo, a katkada kaštradine, slanine i kobasica sa blitvom i kupusom… bio sam u svatovima pri vjenčanju moga prijatelja kap. Vlaha Svilovića koji se oženio dražesnom gospođicom Petricom Kljunak, kćerkom gospođe Stane koje je u Galati imala kafanu Dalmacija. (podsjećam na nadbiskupa dubrovačkoga Rajmunda Jelić Gallani koji je bio u Craigradu poglavar katoličkih Armenaca, te na kartografa J. Pervitića Konavljanina, Čingrije i Kirike itd.)
Za časnički ispit trebalo je dvije godine voditi dnevnik sa astronomskim računima, dnevnim opisima,nautičkim podacima i sl. koji je pregledavala posebna stručna komisija.
Opisuje tužno opijelo mornarsko. Brod se zaustavi, mrtvac sa prekriženim rukama stavi se na poveću dasku, na nogama se veže konop i daska optereti željezom od 50 kg. Poviše glave sa zapaljenom voštanicom klekne kapetan koji predvodi molitvu i gura dasku sa pokojnikom u more. Svi viknu “Lako ti oceansko dno, naš mili brate!
Iz staklenke se poliju tri kapi maslinova ulja za pokoj vječni. Prvi brod kojega preuzima je francuski “Desiree Constance” čiji poročni kapetan je odbijao isploviti, pa je to posadi smanjivalo dobitak, te je ista zatražila od konzula da dovede novog kapetana. Kasnije će taj kapetan Demoy Fracois nagovoriti posadu da lažno svjedoči protiv kapetana Ivelića, koji je bio dovoljno mudar da pri polasku sačini detaljni zapisnik. Mladim ljudima nedostaje često te mudrosti da shvate kako “carta canta” , tj. papiri pjevaju! Ploveći Dunavom umalo je naš kapetan kod Galate opljačkan i ubijen od lupeža protiv kojih se posada morala boriti željezarijom i noževima. Nakon iskrene pobožnosti Gospi (pred silovitošću mora svi se okrećemo nebu, op., T.T.) Ivelić se jada nad krizom jedrenjaka. “Jadni naš zanat! Na što smo već onda bili spali! Mučiti se zaludu, ne moći dobiti za nasušni hljeb, lutati sa starim brodovima oskudnim i potrebnim”, nasuprot čemu idealizira zlatno procvata jedrenjaka! Jezično blago je neiscrpno kao i more, lionada je vjetar iz pravca Lyona.
Kapetan voli hranu i život, opisuje palamide ili lampuge i vino lapsiksko (La Psique, Španjolska?) Mornari bi za lijepa vremena znali pjevati, jedni Mia bella addio i sl., drugi guslarske junačke pjesme o Kraljeviću Marku (nisu samo pravoslavni guslili i diplili, op., T.T.) Plesalo se od poskočica i kola do engleskoga đigera (valda irski jogger?, T.T.), pripovijedalo mornarske legende poput one o brodu “Pota Lucerna”.
“Svaka nedjelja pošto bi se oprala paluba svetkovala se je kao dan svetački. Mornari bi se obukli u čisto odijelo i posjedali pod provu od kaića, da jedan drugom slatkim riječima evocira uspomene iz Marseillesa, kada su plandovali i sevdah (!, T.T.)provodili uz Mary, prpošnu Polly i tolike druge djevojčice, čijih se imena više ne sjećam. Vidjelo se kako koji od mlađih uzdiše, jer je do posljednje pare u sevdahu ispucao i još za svoju nesreću nemili dar sobom ponio… Rolao bi se jadnik, idući palubom mršav, blijed i kiseo. Ne bi smio da jede ništa slano, a pio bi nekakve trave, čaj i kakao… To mu je dao neoprezni sevdah…”
U svojim zabavnim razgovorima … mornari starog kova pretresali bi svijet na sito i rešeto i kazivali gdje su koje znamenitosti vidjeli, ali svi su bili suglasni da je za njih Anvers (Antwerpen, T.T.) bila najljepša i najugodnija luka u koju su dolazili… svaki bi uživao u onom krasnom gradu dok bi posljednji zlatni napoleon promijenio.(Možda su gledali Rubensove slike, op., T.T.)
Ivelić je otišao iz nevolje sa jedrenjakom na krasne Karibe za koje kaže: “Bog kada je vasionu (svemir, op., T.T.) stvarao, Antilske je otoke zbilja podario svakom blagodati; na njima raste kafa, šećer, tamjan, kanela (cimet), najbolji duhan (i dr.)…” Znao je da tamo hara žuta groznica i kaže grehota da im zrak nije zdrav.
