Razgovor između Ive i Vlaha u vrijeme kada su i “ženske počele nosit baguline, pa ti se i moja manjgura stavila u duzinu sa šmiglicama”
“Prava Crvena Hrvatska” u broju 55. od 31. ožujka 1906. godine donosi članak koji radi svoje duhovitosti i lokalnog kolorita i rječnika zaslužuje da se ovjekovječi. Rubrika “Diskoras na Poljani” je vjerojatno pisana od Ante Crespija (1869. – 1961.), o tome sam već pisao u “Hrvatskom Fokusu”.
IVO: “Što hoće rijet Vlaho da si se danas odocnio u spenzu (okasnio u kupovinu)?
VLAHO: Ovo ti mi je spenza i koris(t) (kaživa mu peču štapa od ombrele ispod pazuha /pokazuje mu veliki štap od kišobrana op. T.T.).
Na kantunu od Poljane šijunata (ciklon, vrtlog) mi je svu ombrelu odnijela u bokune (komade), jedva sam rikupero (oporavio, ovdje u šaljivom tonu, inače se odnosi na oporavak nakon bolesti ili ozljede op. T.T.) ovo bokun štapa.
IVO: Fala Bogu biće i ombrela! Ti se za to jediš (ljutiš), a trgovci godu! (uživaju, raduju se op. T.T.)
VLAHO: Ne jedim se jadan za to, nego znaš, una tira l`altra. (tal. ciljam na drugo) Ja sad mislim otkle ću kupit ombrelu, a doma sam ti imo bulikan (urnebes. bučnu i žučnu svađu – ne znam ima li korijen riječ iz dalmatinskog romanskog, venetskog ili rumunjskog?) s ombrelina.
IVO: Kakva ombrelina?
VLAHO: Radi mode, one nesretne i proklete mode, koja će me svršit. (tj. dokončat) Sad su ti i ženske počele nosit baguline (posebne ukrašene skupe štapove, op., T.T.), pa ti se i moja manjgura (cura) stavila u duzinu (svežanj od dvanaest, misli na balcu, skup op. T.T.) sa šmiglicama. (nevaljala žena, uličarka, pa i gore op. T.T.)
Ištem onomadne moj lijepi ombrelin, i nigdje u svom kući, primetnuo sve ormare, i što nema, nema. Pitam staru gje mi je ombrelin, ko ga je digo. Sve se je mucala i privrćala, dokle mi je in ultima (nakraju) rekla, da je moja manjgura šnjega otparala robu za učinit bagulinu, jerbo da je sad moda. A, je si li ti vidio njezina korađa! (hrabrosti)
I s tega sam ti se naveo i bio je u kući potenti bulikan. (kreševo, op. T.T.)
E, ma nećeš! Rovinat (oštetit) moj lijepi ombrelin. Ne bi se bio onako ustreso za barijo (barel, 159. litara) ulja.
IVO: Do bi jom ja i štap i bagulinu! Neka doma krpi bječve i frega (mokrom krpom pere) kuću! Pa, alla fine dei conti (da završimo račun), chi comanda in casa tua (tko zapovjeda u tvom domu)?
VLAHO: Što ćeš učinit kad joj stara sve posiđava. (povlađuje, ne znam korijen riječi, zvuči talijanski op. T.T.)
Toka i mene in ultima (na kraju) mučat (šutjeti) Pa jesi li vidio one mode od klobuka: prije su nosili pastorele (valjda neki šešire “pastirice”) sprijeda spuštene, a ozada na kinkinu (perčin, konjski rep) uzvraćene, a sad sve kontrarijo (obrnuto): ozada nosu spuštene a sprijeda uzvraćene. Dunkve prije ih je peklo since sprijeda, a sad ozada. Ko bi tu modu mogo spjegat (izreć, opisat, rastumačit)?”
Dalje slijedi šala na račun nekoga Boža koji hoće kao star postati fratar laik (dakle ne odnosi se na masona Boža Banca kojemu je tada 23 godine, ili se možda rugaju Božu Mičiću kojemu sin Miće ateist, rugač katolicizmu pravi ulične ispade, a na sramotu dubrovačke općine Božo je festanjuo /voditelj organizacije/ feste svetoga Vlaha 1888. g, a nedostojni mu sin Miće 1903.)
Slijedi igra riječi kojom Boža zovu fra Ingenio (ingeniozan, inženjer) namjesto Inocent (nevin), a kako se zvao poznati fratar Inocent Čulić, (1882. – 1852.) fratar “gluhi”, austrijski konfident i veliki erudit i arhivist.
