Hrvatski glagoljaši donijeli su sa sobom bogatu terminologiju i specifične riječi iz hrvatskoglagoljske tradicije koje su Česi asimilirali
- Kakav su trag ostavili glagoljaši u Češkoj?
– Hrvatski glagoljaši ostavili su dubok, ali vremenski ograničen trag u Češkoj, koji je trajao od sredine 14. stoljeća pa sve do Husitskih ratova u prvoj polovici 15. stoljeća. Njihovo djelovanje u Pragu ostavilo je neizbrisiv pečat na češki jezik, književnost i arhitekturu.
Evo ključnih tragova koje su ostavili u Češkoj baštini:
- Arhitektonski spomenik: Samostan Emauz (Na Slovanech)
Najvidljiviji materijalni trag je samostan Emauz u Pragu, kojeg je 1347. godine car Karlo IV. podigao upravo za hrvatske glagoljaše (uglavnom benediktince s Krka, Pašmana i iz Senja).
Samostan je postao jedinstveno kulturno središte u srcu Europe gdje se bogoslužje vršilo na staroslavenskom jeziku (crkvenoslavenskom hrvatske redakcije) i pisalo glagoljicom.
Zidovi samostana bili su oslikani ciklusom fresaka koje spajaju teme Starog i Novog zavjeta, što je bio vrhunac češke gotičke umjetnosti tog doba.
- Jezični utjecaj na češki jezik
– Hrvatski glagoljaši donijeli su sa sobom bogatu terminologiju i specifične riječi iz hrvatskoglagoljske tradicije koje su Česi asimilirali.
Kroatizmi u češkom: Češki jezikoslovci i povjesničari (poput slavnog slavista Josefa Dobrovskog) utvrdili su da su češke riječi poput komnat (od odaja/soba), alamara (ormar), te brojni vjerski i administrativni pojmovi u staročeški ušli izravno preko hrvatskih redovnika.
Prilagodba pisma: U Emauzu se razvio specifičan tip glagoljice – češka glagoljica. Ona je zapravo prilagođena hrvatska uglata glagoljica kojom su prepisivani tekstovi na staročeškom jeziku.
- Vrhunska književna djela i “Kraljevsko evanđelje”
U praškom glagoljaškom krugu nastali su neki od najvažnijih slavenskih rukopisa tog doba:
Reimski evanđelistar: Dio ove slavne knjige napisan je upravo u Emauzu na uglatoj glagoljici 1395. godine. Knjiga je kasnije završila u Francuskoj, u katedrali u Reimsu, gdje su francuski kraljevi stoljećima polagali prisegu pri krunidbi, vjerujući da polažu ruku na iznimno svetu i drevnu relikviju.
Praški glagoljski fragmenti: Ostatci tekstova iz tog razdoblja koji dokazuju da su se u Pragu prevodili biblijski tekstovi, apokrifi i crkvene pjesme s hrvatsko-crkvenoslavenskog na staročeški jezik.
- Inspiracija za Jana Husa i reformaciju
Prisutnost hrvatskih glagoljaša i njihovo inzistiranje na bogoslužju na narodnom (slavenskom) jeziku, umjesto na latinskom, imala je snažan utjecaj na češku javnost.
Veliki češki reformator Jan Hus posjećivao je samostan Emauz i bio fasciniran njihovim radom.
Ideja da Biblija i misa moraju biti razumljive običnom narodu – što je bila srž djelovanja hrvatskih glagoljaša – postala je temelj husitskog pokreta i češke vjerske reformacije.
- Kako je priča završila?
– Trag glagoljaša u Pragu nasilno je prekinut 1419. godine izbijanjem Husitskih ratova. Samostan su preuzeli husiti (utrakvisti), a većina hrvatskih redovnika morala je pobjeći. Dio njih se vratio u Hrvatsku, dok je manji dio otišao u Poljsku (u Krakov i Oleśnicu), gdje su osnovali nove glagoljaške centre i tako proširili hrvatski kulturni utjecaj još dalje na europski sjever.
Evo fascinantnih priča o tome kako je nastao Reimski evanđelistar i kako samostan Emauz izgleda danas u Pragu.
Tajna Reimskog evanđelistara: Kako su francuski kraljevi prisezali na hrvatsku glagoljicu
Reimski evanđelistar (Texte du sacre) raskošna je liturgijska knjiga koja se danas čuva u gradskoj knjižnici u Reimsu. Sastoji se od dva dijela:
Stariji dio (16 listova) pisan je ćirilicom u 11. ili 12. stoljeću.
Noviji dio (31 list) napisali su upravo hrvatski glagoljaši u praškom samostanu Emauz 1395. godine na lijepoj, uglatoj hrvatskoj glagoljici.
- Kako je knjiga dospjela u Francusku?
– Češki kralj Karlo IV. poklonio je ovu vrijednu knjigu samostanu. Međutim, tijekom burnih Husitskih ratova knjiga je nestala iz Praga. Preko Europe je nekako dospjela do Carigrada, gdje ju je u 16. stoljeću kupio francuski kardinal Charles od Lorraine. On ju je donio u katedralu u Reimsu – tradicionalno mjesto krunidbe francuskih kraljeva.
Knjiga je imala prekrasan, zlatni uvez optočen draguljima i relikvijama. Zbog njezine neviđene ljepote i starine, ali i zato što nitko u Francuskoj nije znao pročitati glagoljicu i ćirilicu, Francuzi su povjerovali da je riječ o iznimno staroj, svetoj relikviji koju je napisao sam Sveti Jeronim.
Zbog tog mita, francuski kraljevi su stoljećima polagali zakletvu na krunidbi držeći ruku na hrvatskoj glagoljici. Među njima su bili moćni vladari poput Karla IX., Henrika III., Luja XIII. i slavnog “Kralja Sunca”, Luja XIV.. Istina je otkrivena tek u 18. stoljeću kada je ruski car Petar Veliki posjetio Reims i, na šok francuskih domaćina, bez problema naglas pročitao prvi dio knjige jer mu je jezik bio prepoznatljiv. Tijekom Francuske revolucije skupocjeni zlatni uvez s draguljima je ukraden, ali su glagoljični listovi srećom
- Ne znamo kako je došlo do zabune. Srednjovjekovni Česi su vjerovali da je Jeronim Hrvat.
– Točno, u pravu ste – to je jedan od najfascinantnijih rukavaca u povijesti europske pismenosti. Srednjovjekovni Česi doista jesu čvrsto vjerovali da je Sveti Jeronim bio Hrvat i da je on stvorio glagoljicu.
Do te “zabune” nije došlo slučajno, već kroz niz političkih, crkvenih i geografskih okolnosti koje su se savršeno poklopile.
- Kako je nastao mit o Jeronimu Hrvatu?
– Sveti Jeronim (4./5. stoljeće) rođen je u Stridonu, antičkom gradu na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Stoljećima kasnije, na te su se prostore doselili Hrvati.
Kada su hrvatski glagoljaši u srednjem vijeku trebali opravdati pred papom zašto koriste narodni jezik i glagoljicu (što je Rimska kurija branila, inzistirajući na latinskom), poslužili su se genijalnim argumentom. Rekli su: “Mi samo nastavljamo tradiciju našeg zemljaka, Svetog Jeronima, koji je preveo Bibliju na naš jezik i izmislio ovo pismo”.
Budući da je Jeronim bio jedan od četiriju najvećih crkvenih naučitelja, Papa Inocent IV. je 1248. godine popustio. Priznao je glagoljicu jer je bila poduprta autoritetom takvog sveca. Naravno i to mu je odgovaralo u borbi protiv širenja pravoslavlja. Od tog trenutka u zapadnoj Europi Jeronim postaje sinonim za “ilirički” ili “hrvatski” jezik i pismo.
- Kako su Česi preuzeli to vjerovanje?
– U 14. stoljeću češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. Luksemburški želio je obnoviti slavensku liturgiju u Češkoj kako bi stvorio most između zapadnog i istočnog kršćanstva. Čuo je da u Dalmaciji i Hrvatskoj postoje katolički redovnici koji legalno služe misu na slavenskom jeziku. Osnivanje samostana Emauz (1347.): Karlo IV. u Pragu osniva velebni samostan (danas poznat kao Emauz ili Na Slovanech) i u njega dovodi oko 80 hrvatskih glagoljaša, uglavnom s otoka Pašmana, Krka i iz Senja.
- Prihvaćanje legende: Kada su hrvatski glagoljaši stigli u Prag, sa sobom su donijeli i svoju priču o Svetom Jeronimu. Češko plemstvo i intelektualci oduševljeno su prihvatili tezu da je Jeronim “njihov” slavenski svetac.
- Karlova kronika: U češkim ljetopisima tog vremena i službenim kraljevskim dokumentima izričito se navodi da su ti monasi dovedeni iz “Hrvatske, domovine blaženoga Jeronima, prevoditelja Svetog pisma”.
Geopolitički ishod “zabune”
Zbog te vjere da je Jeronim Hrvat i Slaven, Česi su smatrali da preko Hrvata baštine najuzvišeniju kršćansku tradiciju. U Pragu se tada razvija snažna češko-glagoljska književnost, a iz tog kruga nastaje i glasoviti Reimski evanđelistar (knjiga na kojoj su francuski kraljevi stoljećima polagali prisegu pri krunidbi).
